Carl von Clausewitz (1780.-1831.), pruski general, ratni teoretičar i povjesničar jedan je od najcitiranijih teoretičara rata koji u svome djelu “O ratu”, objašnjava odnos rata i politike te uvodi pojam apsolutnog rata; čitajući ga, dolazim do zanimljive teze koja tvrdi da rat započinje obranom jer ako obrana izostane, do sukoba tj. rata niti ne dolazi. Proizlazi, sljedeći Clausewitza, da smo mi generacija koja je započela rat, dragovoljci koji su se organizirali kako bi obranili svoje domove, začetnici su rata.

Rat nije završio s oružanim sukobima

Srpska agresija na Hrvatsku bila je povod ratu, naša obrana razlog, i to je sasvim razumljivo i smisleno obrazloženje rata u Hrvatskoj i za Hrvatsku. Čini mi se da ovdje ne bi trebalo biti ničeg spornog, premda dopuštam različita mišljena i argumentiranu polemiku. Držeći se Clausewitzeve teorije, predsjednik Tuđman i dragovoljci započeli su rat te ga okončali kao pobjednici, donijevši mir Hrvatskoj i BiH . No, daleko od toga da je rat završio kada su prestali oružani sukobi, a vojni neprijatelj bio poražen. Prema Clausewitzu, odnosno njegovom pojmu apsolutnog rata, dolazimo do odgovora na probleme koji su nastali nakon rata – mi naprosto nismo znali što je rat. Kako igrati igru u kojoj ne znaš pravila?

Prva faza rata, od kninskih balvana do hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi trajala je jasna borba, čisti oružani sukob oslobodilačkog i pravednoga rata. Druga faza je bio rat bez oružanog sukoba, mirna reintegracija. Kome na volju, a kome ne, mislim da ju je predsjednik Tuđman mudro odradio. No, što je s trećom fazom? Treća faza nikada nije odrađena.

Dragovoljci postaju krivci

Mi smo se prepustili sreći i slavlju, ali ne i smislenoj provedbi projekta samostalne, neovisne države. Smisao i cilj rata, apsolutnog rata, je apsolutna pobjeda. Kuću smo napravili, ali je nismo pomeli niti prašinu obrisali. Nikada nije provedena lustracija, nikada nisu kažnjeni saboteri, dezerteri, ratni profiteri. Nedovršen posao doveo je do sadašnjeg stanja u državi, naše depresije i nezadovoljstva. U maniri lošeg gospodara, miševi nam žito jedu.

Nerado bih se upustio u osudu bilo kojeg izravnog sudionika Domovinskog rata. Ideja je bila više nego plemenita, vojnički apsolutno dobro izvedena, no izostala je završnica koja je trebala biti smislena i osmišljena, odlučna, i zakonski pravedna. Nedostajao nam je taj finiš pa je uslijedio kontranapad. Dragovoljci postaju krivci, sudi im se, izručuju se, posipamo se pepelom. Na najgori i najmaligniji način proglašeni smo povlaštenim članovima zajednice. Sjetite se, po meni, one sramne Deklaracije o Domovinskom ratu. Zamislite da nakon veličanstvene obrane i pobjede, sami sebi moramo govoriti da je rat, odnosno obrana, bila potreba. Pomozite mi i nađite jedan sličan primjer u svijetu.

Parkirani na slijepi kolosijek

Umjesto zahvalnosti i digniteta stvaraocima države, prozvaše nas parazitima. Država je bila nespremna izvršiti socijalnu reintegraciju branitelja u civilno društvo. Napravljen je geto za branitelje, azil za gubavce. S punim uvjerenjem i odgovornošću tvrdim da je najlojalniji i najpožrtvovniji dio društva parkiran na slijepi kolosijek.

Sjećate li se rezultata ispitivanja javnog mnijenja o institucijama koje zauzimaju najveće povjerenje u Republici Hrvatskoj? To su Hrvatska vojska i Crkva. Koga se najviše napada? Napada se ovaj “dvonožac” kojem nedostaje treća noga za punu državnu i nacionalnu stabilnost. Kad bi to bila sudbena vlast, koja bi garantirala jednakost i pravičnost u provedbi zakona, borbu za istinu i pravdu, priča bi bila sasvim drugačija. Ne prepuštajući slučaju da se to kojim čudom dogodi, anarhisti i državomrsci udaraju na ova dva stupa društva. Stigmatizacija branitelja, poglavito dragovoljaca (dopuštam sebi slobodu razlikovanja unutar obrambenog korpusa), bacanje je prašine u oči kako bi gore svi navedeni skrenuli fokus sa sebe, a da glavna tema postanemo mi. Što je tek s onima koji Hrvatsku nisu mogli, niti mogu, smisliti ni u najgoroj noćnoj mori? Ti su danas postali glavni higijeničari i kreatori mainstream medija. Ne treba im spominjat imena i time im davati nezasluženog publiciteta.

Potrebno je osvijestiti i našu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo. Infantilne i neplodonosne rasprave, nepotrebna dokazivanja tko je gdje bio, što je tko radio, čiji je doprinos veći, čiji manji ili nikakav, rađaju gorkim plodom na veselje svima osim nama. Dalje, zajedljivošću pojedinaca, utaživanjem vlastitih apetita kako postati predsjednikom udrugice makar i od pet branitelja, umrvili smo se do razine atoma i pretvorili u veliku, neprepoznatljivu, nerespektabilnu populaciju. Moramo shvatiti da i među nama ima našeg dreka. Tu činjenicu treba osvijestiti.

Čuvajmo svoj dignitet

Skupina se sastoji od pojedinaca koji su na silu kratkotrajno mobilizirani. U tom epizodnom pojavljivanju na dva-tri terena, uspjeli su doći do strateških vojnih znanja. Oni se usuđuju komentirati borbu za Vukovar, odlazak u Bosnu i Hercegovinu, ulogu HVO-a u obrani Hrvatske i hrvatskih interesa, i tako redom. Podršku im daju raznorazne nevladine udruge i pojedinci nevaljalih namjera. Valjda nam je to već postalo jasno. Ako stvarno postoji potreba za bilo kojom raspravom, a često i postoji, raspravimo nejasnoće i prijepore među nama. Neke stvari trebaju ostati u kući, jer nije svaka priča za javnost. Čuvajmo sami svoj dignitet. Ne prostirimo prljavo rublje sebi na ruglo, drugima na veselje.

Nikad nije sve tako crno i beznadno. Budimo poticajni prema drugima, pohvalni prema uspjesima naše subraće. Postoji cijeli niz pozitivnih primjera: poduzetnički uspjesi pojedinaca ili zadrugara, uspješni OPG-ovi, skladne i uspješne obitelji koje su izrodile, odgojile i školovale svoju djecu koja su se već potvrdila na različitim poljima. Neka nam to bude poticaj kako bismo se dodatno afirmirali umjesto da budemo tema objeda i diskreditacija na osobnoj razini. Nažalost, veći dio naše populacije je pasiviziran. Uzroci su različiti, često i opravdani objektivnim okolnostima. Pobolijevamo mi, ali i članovi naših obitelji. Bolest crpi silnu energiju i materijalna sredstva u kojima rijetko tko nalazi energije i prostora za napredak. Jedva se održavamo na površini da se ne utopimo. Mnogi su se i utopili te i ne htijući povukli kao kolateralne žrtve svoje obitelji. Skrivajući svoje probleme zbog opravdanog straha od stigmatizacije, neki su se odali različitim ovisnostima, najčešće alkoholu, drogi, kocki.

Sve se to zna odigravati na očigled sviju, kako pojedinaca, udruga tako i institucija zaduženih za našu populaciju. Rijetko tko pokrene pravovremenu svrsishodnu inicijativu. Otprilike to „utapanje“ naše subraće i njihovih obitelji slikovito doživljavam ovako: na plaži nas je na stotine, netko se sunča, netko spava, netko nešto čita ili se zabavlja na svoj način; odjednom netko uzvikne“ čovjek se utapa“, svi se tada okrenu u pravcu utopljenika i po drugi put konstatiraju, često i glasno uzviknu „čovjek se utapa“. Da, i? Opet je izostala inicijativa. Nije da nas nije briga, nije da nam nije žao, ali što ćemo mi? Valjda će mu već netko drugi pomoći. U iščekivanju tuđe reakcije, ostaje na tome da nitko ne pomaže. Slijedom pravila i običaja, naposljetku ga i oplačemo. Možemo li okajati svoj grijeh nečinjenja?

Umjesto zaključka

Gubitkom kohezije, izgubili smo plašt kolektivne obrane. Među nama su i uskogrudni pojedinci, koji gledajući osobne partikularne interese nude povoda za napad i omalovažavanje cijele braniteljske populacije. Svoje interese kapitaliziraju relativno sitnom novčanom rentom i sinekurom. Socijalna pasivizacija najvećeg broja branitelja učinila nas je lakom metom. Već od samog našeg nastanka servirani smo svakom pojedincu ili skupinama željnih braniteljskog skalpa. Često su mi podnošljiviji neosnovani napadi od licemjernog političkog podilaženja. Put od monolitne stijene do čestica, trajao je kratko. Naša sudbina sve više izmiče iz naših ruku. Ima li još nade za nas? Nalazi li se možda izlaz u mesijanizmu i društvenom aktivizmu branitelja? Kao vojnici znamo da je pasivizacija nedopustiva, paralelizam u vođenju i zapovijedanju vodi u poraz. Okupimo se u jedan zbor, pokrenimo se pa će nam i Bog pomoći. Trpimir Jurić/DalmacijaDanas.hr