Milan Babić je od srpnja 1991. do veljače 1992. godine obavljao dužnost premijera i predsjednika samoproglašene Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine, a zatim predsjednika tzv. RSK. U Haagu je osuđen na 13 godina zatvora, a 2006. je počinio samoubojstvo. Na izvanrednoj sjednici Skupštine tzv. RSK, održanoj u Glini 16. veljače 1992., smijenjen je s dužnosti predsjednika te pobunjeničke tvorevine. Babić je od početka samovoljom smetao službenom Beogradu, što je kulminiralo višemjesečnim odbijanjem da u ime pobunjenih hrvatskih Srba potpiše suglasnost za dolazak Mirovnih snaga UN-a. Inzistirao je na politici odcjepljenja od Hrvatske, a nije popuštao ni pred uvjeravanjima i prijetnjama vojnog i političkog vrha u Beogradu. Nije se dao zaplašiti ni nakon javnog pisma Slobodana Miloševića u kojem je srbijanski predsjednik zatražio njegovu smjenu, optuživši ga da Srbe i Srbiju drži kao taoce. Stoga je smjena organizirana u Glini, daleko od Knina gdje je Babić koncentrirao moć, a na sastanak su došli član Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i general Blagoje Adžić. Babiću je izglasovano nepovjerenje, i usprkos njegovim prosvjedima Beograd je 26. veljače za predsjednika RSK postavio Gorana Hadžića, jednog od vođa srpske pobune u istočnoj Slavoniji. Poslije je Babić imao važnu političku ulogu, ali se Milošević pobrinuo da više ne postane politički lider hrvatskih Srba čak ni onda kada je primjerice premoćno pobijedio na izborima 1993. koji su zatim poništeni. Babić se nakon sloma Krajine Miloševiću i drugim kolovođama velikosrpske agresije osvetio svjedočenjem na suđenju za ratne zločine u Haagu. Na sudu u Haagu Babić se ispričao Hrvatima: “Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su proganjani, istjerani iz svojih kuća i ubijeni. Šutio sam o tome. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života. Molim svoju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem svoj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojemu sam i sam sudjelovao”, rekao je Babić Nekadašnji predsjednik i premijer Republike Srpske Krajine izvršio je samoubojstvo u zatvoru u Scheveningenu u ožujku 2006. godine. Babić je od kolovoza 1991. do veljače 1992. obavljao dužnost premijera/predsjednika vlade samoproglašene Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine, a zatim predsjednika Republike Srpska Krajine (RSK) u Hrvatskoj. Babić je svjesno sudjelovao u kampanji progona usmjerenoj protiv nesrpskog stanovništva. Bio je svjestan toga da se čine zločini kao što su zlostavljanje po zatvorima, deportacije, prisilno premještanje i uništavanje imovine, i znao je da se tijekom prisilnog premještanja ubijaju civili. Podržavao je i sudjelovao u vojnom zauzimanju teritorija, te poticao i pomagao nabavku oružja. Na javnim manifestacijama i u medijima držao je huškačke govore na nacionalnoj osnovi, a takva propaganda je dovela do erupcije nasilja nad hrvatskim i drugim nesrpskim stanovništvom. Izjasnio se krivim i pristao svjedočiti pred Međunarodnim sudom u predmetu Milošević. Osuđen je na 13 godina zatvora. Izjasnio se krivim i pristao svjedočiti na suđenju Miloševiću. Osuđen je na 13 godina zatvora. U ožujku 2006. godine pronađen je mrtva u zatvorskoj ćeliji u Sheveningenu. Objavljeno je da je počinio  samubojstvo vješanjem “U 18.30 sati u nedjelju, 5. ožujka, Milan Babić, pritvoreni svjedok, pronađen je mrtav u svojoj ćeliji u pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu”, objavio je Haaški sud. Nizozemske vlasti, koje su provele su istragu i potvrdile da je uzrok smrti samoubojstvo. Babić je samoubojstvo počinio na dan kad je trebao nastaviti svjedočiti na haaškom suđenju nekad najbližem suradniku Milanu Martiću, s kojim je početkom 90-ih godina dijelio vlast u Kninu Babić je 2004. na temelju sporazuma s Tužiteljstvom priznao je krivnju za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti počinjen protiv hrvatskih civila na okupiranim područjima, za što je pravomoćno osuđen na 13 godina zatvora. ICTY je tajio mjesto na kojem je Babić izdržavao kaznu. Babić je do tada svjedočio na haaškim suđenjima Slobodanu Miloševiću i Momčilu Krajišniku, a očekivalo se da će ključni doprinos izvođenju dokaza optužbe dati i na budućim procesima Vojislavu Šešelju, Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću te na suđenju Goranu Hadžiću, svima optuženim za ratne zločine u Hrvatskoj 1991-’95. Babić nije prvi pritvorenik u Haagu koji je počinio samoubojstvo. Prije njega je to učinio Slavko Dokmanović, optužen za ratne zločine u Vukovaru, koji se ubio neposredno prije izricanja prvostupanjske presude.