I tako, konačno su dobili svoj rat. Pitanje je što će sad napraviti. Jer ako je ikad postojao rat u modernoj povijesti ratovanja koji se lako mogao izbjeći, to je bio ovaj. S tim riječima svoj tekst objavljen u Mail on Sunday započinje novinar Peter Hitchens.

“Dugo je rastao u glavama malih, budalastih ljudi. Kompromis je bio nadomak ruke, ali kako je ponos bio jači, užasnuti civili sada plaču izvan ruševina onoga što su nekada bili njihovi domovi”, piše novinar.

“Kao i obično, pokazalo se da ovi bučni hvalisavci imaju velika usta i malene šake. Kremlj, odgovarajući na godine namjernog ponižavanja, izrugivanja i provokacija, konačno je poludio i napao suverenu zemlju. Moćni Zapad uzvraća udarac… izbacivanjem Moskve s Eurosonga”.

Još od 1992. traje politika u kojoj zapad Rusiju tretira kao potučenog psa. Izumitelj te politike je američki neokonzervativni političar Paul Wolfowitz koji je sasvim slučajno arhitekt i one druge velike katastrofe, rata u Iraku. 

New York Times je u ožujku 1992. izvijestio o postojanju dokumenta Pentagona, za koji se vjeruje da je djelo Pula Wolfowitza. U njemu se pisalo da od sada treba postojati samo jedna supersila.

“Naš prvi cilj je spriječiti ponovnu pojavu novog suparnika, bilo na teritoriju bivšeg Sovjetskog Saveza ili negdje drugdje”, pisalo je u tekstu.

Prijedlog je bio smiješan. Bivši Sovjetski Savez je u to vrijeme bio potučen do nogu, ali usprkos tome američki politički vrh je i dalje planirao njegovo daljnje poniženje.

Nekoliko godina nakon objavljivanja, Sjedinjene Države su za vrijeme Clintonove administracije, uz potporu skupog lobiranja američkih proizvođača oružja, započele širenje NATO-a na istok.

Policijski državni režim na istoku

NATO nikad nije objasnio od koga brani svoje članice – jer bi takvo priznanje samo po sebi predstavljalo čin agresije. Ali to se zapravo može objasniti samo željom da se Rusija drži dolje. U koju svrhu?

Goeorge Kennan, izumitelj uspješne strategije ‘obuzdavanja’ Sovjetskog Saveza je rekao da je širenje NATO-a glupost i da će izazvati nacionalističku reakciju u Moskvi. Jesu li neokonzervativci koji su kreirali ovu politiku doista mislili da Rusija, sa svojim ogromnim obavještajnim službama i golemim, sofisticiranim vanjskopolitičkim establišmentom, neće primijetiti da je na meti?

Rusija čuva svoje interese, kao i svi narodi. Iz te spoznaje proizašao je Vladimir Putin, izravna posljedica Wolfowitzove doktrine. 

“Mi smo ga stvorili”, piše Hitchens napominjući kako su Wolfowitz i Clinton bili u krivu jer je prava opasnost bila na Dalekom istoku – u Kini.

“SSSR je mogao zaustaviti masovne demonstracije u Pragu i Istočnoj Njemačkoj 1989. godine, ali nije. Nakon nekoliko gadnih, ali slabih pokušaja da se bori protiv zahtjeva za neovisnošću u baltičkim državama i Gruziji, Rusija je odustala od svog ogromnog carstva u Europi i Aziji. Zauzvrat, EU i NATO su Rusiju tretirali kao nepoželjnu državu kada je tražila civiliziran odnos s njima. Iste godine, kineski komunisti odgovorili su na zahtjeve svog naroda za slobodom ubijajući ih na ulicama Pekinga. U godinama nakon toga, stvorili su sve žešći policijski državni režim, pooštrili svoj diktatorski stisak na Tibetu i zaprijetili Tajvanu ogromnim povećanjem svoje vojne i pomorske moći. Prekršili su svoja obećanja o slobodnom izboru građana Hong Konga, te sudjelovali u sramotnoj i rasističkoj represiji nad Ujgurima. Ovo je prava prijetnja i režim zbog kojeg Putin izgleda opušteno”, piše u tekstu.

“Ipak, ostajemo u prijateljskim odnosima s njima. Kada njihovi despoti dođu u London i večeraju u Buckinghamskoj palači, britanska policija hrabro uguši mirne demonstracije prosvjeda kako se naši tiranski gosti ne bi uvrijedili. I dalje se pretvaramo da Tajvan nije neovisan. Hrabro izbjegavamo Dalaj Lamu radi trgovine. Je li upravo zato što smo toliko slabi u ovoj stvarnoj borbi pretvaramo da smo čvrsti u navodnom Novom hladnom ratu s Rusijom? Često tako mislim”, piše Hitchens ističući kako britanski mediji uporno nastavljaju na jednostranom izvještavanju o ukrajinskoj krizi.

Opravdani bijes zbog strašne ratne žetve bio bi uvjerljiviji da smo više pažnje posvetili stotinama civilnih žrtava, od kojih su mnoge nanijele ukrajinske oružane snage, u i blizu odcijepljenih regija na istoku zemlje, navodi Hitchens.