HRVATSKI DIVOVI

Bila su polja zlatna, snažila dušu i srce, naroda Slavonske ravni, Hrvatske drevne ravnice. Sinovi velike ravni, orali njive su rodne- obiljem vraćale brazde i njive cvjetale plodne Resile djevojke jedre, čipka od starog zlata- od milja niske đerdana, sjale bjelinom vrata.

Miris zreloga žita, blažio oči i lica- čežnjivo bujale grudi, Slavonskih ljepotica. S proštenja kićene trojke, pitomim zvonile sokakom i topla bećarska pjesma, dugo širila zrakom. Zastale košulje bijele, na topot vranca u kasu, Glasnika pratio vjetar i strepnja kobna u glasu.

Granicom Dunava plavog, selima velike ravni, zloguko kriještale ptice i oblak dizao tavni. Iz vječitog mraka, iz tmine, valjala sila Zloga; selima tuđim, izdanci Srpstva zlosretnoga. Bauljao pogan svijet, zadojen mržnjom, lišen dostojanstva; Crvena gazila petokraka, vjekovna Hrvatska prostransva.

Gorjeli Bogdanovci, Marinci, Nuštar... Nestajale u vatri, kuće, staje, ambari... Crkve... Sotin, Lovas, Tovarnik... brojali umorene, obečašćene... Nije da nisu starci dizali onemoćale ruke i majke preklinjale... Zaludu starica klela i žene vapile da im prekrate muke. Nizinom obezglavljeno tulila stoka i batrgala izmrcvarena tjelesa.

Iz Srbije plazile nakarade, zlo svake vrste; preko Negoslavaca, Borova sela, Bobote, Vere na Sveto tlo, pohlepno, duge pružali prste; s Istoka vršila horda; zlodjela uzvršila mjera!

Odjek minulih dana dobivao obris. Nosio miris doma! ... Žetvi, tamburaša, proštenja... Sjećanja na pobijene, živa, otvorena rana! Kroz kukuruzišta svitanjima ranim, nečujno promicali šutljivi ratnici. Zanavijek ozlojeđeni, s krunicom oko vrata, brzali stazama znanim.

Vrijeme gnjeva imalo svoje dane! Gledano očima neba, pravda je prevaga bila, a ljubav uteg, mjerilo svega. Kad takvo doba bane, zemlja trostruko vraća; za miris zreloga žita, crkvenih zvona zvuke, za tople riječi pjesme i brižne staračke ruke.

Slavonska ratišta branila nepokolebljiva sila-djevojke i momci; bez straha do samoga kraja. Bez uzmaka, do zadnjega daha! Ta polja sjajnija od zlata, obranili divovi-golobradi borci! Duga je poslije vladala šutnja, a teške padale kiše; Domovina Hrvatska, taj san i žudnja,bila je tu! Svoja i ničija više!

Sve dobro što bješe, imalo ishodište; pamćenje jednoga naroda- ponosa, slave, sinova i kćeriju kraljevskoga roda o kojima povijest odavna se piše; Uvijek i sve za Hrvatsku a našu jedinu i vječnu Hrvatsku, ni za što!* U veličanstvenoj i svetoj postojbini svojih pradjedova, Slobodno živjeti, Hrvatom se zvati! U lijepoj i napaćenoj zemlji, Bog i Hrvati!

Posvećeno svima koji su branili Slavoniju *Citat s groba pokojnog predsjednika Tuđmana.

Zdenka Bilobrk

Poslanica Predsjednika Tuđmana

Prijestolje slavno, od stare Dinare, zaglavni kamen, naše Države! Temelji Knina, žestac tvrdi- Hrvatska, zemljo, na tvrdoj grudi!

Ponavlja se povijest, sudbinu, drugi nam kroje! Križnim putevima nestalih, stratišta krvava stoje! Razvaline Škabrnje, Hrvatske mrtve straže; Masovne grobišne jame,do neba viču, sudišta pravična traže!

Utvrda Vukovar, taj Siget, Gvozdansko, rana na srcu bez prebola... Naš bedem i štit, nesalomljiva brana viteškoga otpora! Hrabra i prkosna postojbino dičnih pradjedova, Zemljo Slavonijo, majko dobrih ljudi, mučenice moja!

Do dna, ispio svoj sam kalež gorčine; od onoga sam soja, što se posvema, bez zadrške daju; Ni glasa pustio nisam, protivu sudbine, bez hule, križ iznio teški, svome došao kraju... O Hrvatska, ljubavi, veća i od života, paćenice moja!

Svi moji puti, vodili su k tebi; bila si meni i otac i mati. Sva svoja čuvstva, sve što sam mogao i umio dati, utkao sam u Te. I život moj, ništavan bi bio, ni prezrenja vrijedio ne bi, da ga nisam, Lijepa Moja Zemljo, poklonio tebi...

Skoro,zakucat cu na nebeske dveri- Gospodu,što djela nam,pomno važe,mjeri. Strast moju neka primi,da bude mi zadužbina i znati će,On će znati,da strast bje mi, vodilja, Domovina Hrvatska,ljubav,usud.Moja ostavština!

A svoje Hrvatske Ratnike kad vidim, ja ću na koljena pasti... Bio sam Zapovjednik Vitezova, vojničkog držanja i časti!

Zauvijek Vaš, predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Zdenka Bilobrk