Živjeli su i umrli za Hrvatsku!

Hrvatsko nacionalno etičko sudište (HNES), ustanovljeno inicijativom i u okviru Hrvatskog žrtvoslovnog društva (HŽD) 2014. godine, smatra se pozvanim otvoreno, javno i bez rezerve podržati miran prosvjed najavljen za 13. listopada 2018. godine u Vukovaru, na inicijativu gradonačelnika Vukovara gospodina Ivana Penave i brojnih braniteljskih udruga Vukovara i Hrvatske, zbog inertnosti državnih vlasti koje 27 godina nakon počinjenja najstrašnijih zločina u Vukovaru i drugdje nisu učinile gotovo ništa da bi se pronašli i osudili svi zločinci. Mirni prosvjed pretvara se u Vukovarsku oluju, jer Vukovar je središnja točka Hrvatske, esencija svake hrvatske politike. Tisuće branitelja i civila umrlo je za Hrvatsku, odlučni ne predati grad, ne pristati na ponuđeni odlazak, s porukom „Sve ćemo izdržati, na sve smo spremni kako bi Hrvatskoj dali vrijeme da se naoruža“. Vukovarska, dakle hrvatska istina koju svjedoče mnogobrojni živi i mrtvi svjedoci, zauvijek je upisana u povijest čovječanstva. Četništvo koje nas podmuklo napada, u baroknom dragulju slavonske ravnice, – podivljalo je do krajnjih granica. Upravo u Vukovaru, u kojem Slobina vojska „traži salate dok kolju Hrvate.“ Četnički vojvoda, zastupnik u srpskom parlamentu Vojislav Šešelj, osuđenik za ratne zločine od Haaškog suda, izjavljuje u travnju ove godine, za srpski Alo: Ponosan na svoje ratne zločine. Veoma sam ponosan i spreman sam ih ponoviti i to u više navrata!“ Njegovo se četništvo u Srbiji legalizira. Polazište im je u Memorandumima Srpske akademije i blagoslovu Srpske pravoslavne crkve. Naša prijateljica Margareth Thatcher je izjavila: “Savršeni zločin? Ne znate što je to, niste bili u Vukovaru“ Četništvo je čisti fašizam 21. stoljeća, sotonski,, ubojiti, predatorski. Danas, 2018. godine Vukovar ponovno podmeće leđa i na stol postavlja pitanje opstanka države. Najviša državna vlast vrši nedopustiv pritisak i prijeti Vukovaru jer hoće progovoriti o svojoj istini i traži svoja prava. Propusti organa gonjenja, posebno policije, državnog odvjetništva i sudova tako su teški da se radi o zataškavanju, prikrivanju, neobaziranju na postojanje dokaza o zločinima. Postojale su žrtve, one ubijene i one žive, koje su preživjele zločin. Postojali su svjedoci i materijalni dokazi o žrtvama i u mnogo slučajeva o zločincima, počiniteljima zločina. Nakon izvršenih najtežih zločina u Vukovaru, Škabrnji, Voćinu, Baćinu i drugdje, predsjednik Republike, Hrvatski državni Sabor, tadašnji ministar vanjskih poslova, najavili su da će zločinci biti kažnjeni, pred domaćim ili stranim sudovima. U vremenu od 1992. do 1998., Hrvatsko žrtvoslovno društvo održavalo je Tribine SVJEDOČANSTVA RATA, na kojima su iznošeni dokazi o izvršenim ratnim zločinima. Od 1998. održavaju se kongresi, pa je tako 2001. godine u Vukovaru održan Drugi hrvatski žrtvoslovni kongres o čemu je objavljen Zbornik radova pod naslovom VUKOVAR – NAJDUBLJA HRVATSKA RANA. – Godine 2014. Međunarodni sud pravde, glavni sudski organ UN, presudio je na tužbu Hrvatske protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) da su u agresiji Srbije i Crne Gore na Hrvatsku izvršeni brojni ratni zločini, zločini protiv čovječnost, a da je bilo i elemenata genocida. – Hrvatsko nacionalno etičko sudište održalo je svoju prvu radnu sjednicu u Pastoralnom centru Sveti Bono u Vukovaru, na kojoj su donesene prve etičke optužbe, između ostalih, protiv Milorada Pupovca. Kasnije je u Vukovaru donesena etička osuda protiv Vojislava Stanimirovića, ratnog gradonačelnika razorenog Vukovara, za kojeg je ratna Vukovarska bolnica bila „ustaško gnijezdo“. Možemo zaključiti: postojali su zločini, zločinci su tada pa sve do danas slobodni – više od 2000 utvrđenih zločinaca, abolicijom je sveden na 20, kao da je sve zločine u Vukovaru i drugdje u Hrvatskoj počinila tek četa četnika. Nije bilo političke volje da se izvrši kazneni progon. Ni jedna vlada od 2000. godine nije pokrenula kaznene postupke. Posebno su pogubne koalicijske vlade koje, pod utjecajem Pupovca, onemogućava kaznena gonjenja četnika. Umjesto da se u slučaju Kajkić smjeni Srbina, zamjenika vukovarskog župana, otkazuje se radni odnos čovjeku koji je istražujući zločin na Ovčari, otkrio i odgovornost vukovarskoga Srbina za zločin na Ovčari. Mi na ovome prosvjedu u mučeničkom Vukovaru tražimo od hrvatskih vlasti:

1. Da se pokrene kazneni postupak protiv svih za koje postoji osnovana sumnja da su izvršili ratni zločin:
2. Da se preispita Zakon o aboliciji i njegovu primjenu za one za koje postoji osnovana sumnja da su počinili ratni zločin;
3. Da se preispita postupanja i odgovornost odgovornih osoba u policiji i državnom odvjetništvu za slučajeve da su namjerno izbjegavali, prikrivali ili usporavali kazneni postupak u slučajevima ratnih zločina;
4. Da se oteža put Srbije prema EU dok ne otkrije gdje su zemni ostatci naših najmilijih;
5. Da se od Srbije zahtjeva povratak hrvatskog teritorija Ade na Dunavu, a od Crne Gore povrat Prevlake pod suverenitet Hrvatske
6. Da se od Srbije i Crne Gore zatraži naknadu ratne štete;
7. Izražavamo posebnu zahvalnost i poštovanje prema doprinosu onih Srba koji su se borili u Domovinskom ratu u obrani hrvatske domovine poput Predraga Peđe Mišića, počasnog člana Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta.

Nevenka Nekić – Povodom prosvjeda u Vukovaru

Opet smo sami u nastojanju da sačuvamo ovo zemaljsko prostranstvo koje smo duboko orali stoljećima i zasijali kostima naših mrtvih predaka. Tri su rata u dvadesetom stoljeću vođena uvijek protiv istoga neprijatelja! Nikada nismo našli posmrtne ostatke u cijelosti ni iz jednoga! Posljednji Domovinski obrambeni rat odnio je više tisuća do sada skrivenih tijela naših milih s kojima smo zajedno živjeli, zajedno patili i koji leže zatrpani našom pa i neprijateljskom zemljom. To je naša tuga i smisao naše potrage za njihovim posmrtnim ostatcima, to nam nalaže Nebo izemlja po kojoj treba tiho i pažljivo koračati jer oni su tu negdje: u polju iza Ovčare, iza Bajera, iza Veleprometa, u dubini nove tržnice u ovom gradu pakla i slave, u Vukovaru gdje rane nisu zaliječene. U rane se dodaju sol i otrovi nemara i podlosti onih s naše hrvatske strane, a isto tako i istih zločinaca koji su tu negdje i naslađuju se našim sjećanjima u kojima umiremo svaki dan za jedan san o plemenitoj i pravednoj i pravnoj hrvatskoj državi. U nama ječe posljednji glasovi naših mladića, djevojaka , starica i staraca, u njima je plač pet stotina djece koji traže svoje nestale roditelje.

Tražimo kosti naših dragih

Ništa ne tražimo što nam ne pripada: tražimo kosti naših dragih koje se za čudo Božje otkrivaju na poljima oko Vukovara, ali se odmah i zataje jer sudionicima zločina to smeta. Naši organi u RH uhitili su junake i čak ubili neke heroje Domovinskoga rata; na sebe su digli ruku preko tri tisuće branitelja; ni jedan od njih nije podigao ruku na zločince koji se šetaju oko nas ili sjede na visokim stolicama; dozvolili smo da se smrtonosna i krvava zvijezda bani poljima i stratištima hrvatske domovine u ime propaloga totalitarnoga komunističkoga režima; nismo zatražili ratnu odštetu od RS iako imamo pravo na nju. Mi smo u Hrvatskom nacionalnom etičkom sudištu legalisti, protivnici smo svakoga nasilja, a posebno poštujemo doprinos onih Srba koji su se borili u Domovinskom ratu u obrani hrvatske domovine poput Peđe Mišića, našega počasnoga člana, vašega sugrađanina. Mi ne želimo nikakvim metodama rušiti legalno izabranu hrvatsku vlast koja će na izborima pred svojim narodom dobiti ili izgubiti vjerodostojnost. Možemo ponoviti riječi koje je izrekao veliki hrvatski književnik Vlado Gotovac davne 1991. godine: „ Ja vas volim i ja se vama ponosim!I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Ne želim umrijeti od srama.I mi Hrvati kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni- ta strašila- nemaju od čega umrijeti, jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.!“ Nevenka Nekić/HKV/Kamenjar