Medvedgrad im je problem, Kresovi nisu: Ljevica ponovno pokazala nelagodu prema hrvatskoj državnosti

Kao kod kuće na Kresovima, a neugodno im u Vukovaru

Ljevica nikako da preboli 30. svibnja: datum koji je narodu ostao u srcu njima je i dalje politički problem

Hrvatska je i ove godine obilježila Dan državnosti 30. svibnja, datum koji je u kolektivnom pamćenju velikog dijela hrvatskog naroda ostao zapisan kao dan obnove demokratske hrvatske državnosti. No, kao i gotovo svake godine, dio političke scene ponovno je pokazao kako im taj datum nije blagdan zajedništva, nego povod za ideološki obračun.

Predsjednik Republike Zoran Milanović sudjelovao je u subotu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog na svečanoj akademiji kojom su obilježeni 35. obljetnica ustroja zagrebačkih pričuvnih brigada, Dan branitelja Grada Zagreba i Dan državnosti Republike Hrvatske, ali se nije pojavio na službenoj proslavi na Medvedgradu. Njegov stav je poznat: 25. lipnja smatra prikladnijim datumom za obilježavanje Dana državnosti, jer je tada 1991. godine Sabor donio odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske.

No, puno grublji politički obrazac vidi se kod onih koji 30. svibnja ne osporavaju samo kao datum, nego ga pokušavaju ideološki ogoliti i prikazati kao nekakav stranački praznik HDZ-a. Upravo je tim putem krenula i saborska zastupnica Dalija Orešković, koja je ustvrdila kako 30. svibnja nije dan kada je Hrvatska dobila samostalnost i suverenost, nego dan kada je HDZ osvojio političku premoć.

Takva teza nije nova. Ona je već godinama omiljeni alat onog dijela političke scene koji se nikada nije pomirio s činjenicom da je moderna hrvatska država nastala na demokratskom raskidu s komunističkim jednopartijskim sustavom, a zatim obranjena u Domovinskom ratu. Problem nije u tome što netko može imati drugačije mišljenje o datumu. Problem je u tome što se iza rasprave o datumu često skriva puno dublja nelagoda prema samom karakteru hrvatske državnosti nakon 1990. godine.

Dalija Orešković opet u istom krugu: partizani, ustaše i ništa izvan toga

Dalija Orešković ponovno je pokazala da joj je politički domet, kada se govori o hrvatskoj povijesti i identitetu, uglavnom zarobljen u istoj staroj matrici: partizani, ustaše, HDZ i beskrajno moraliziranje nad državom koju bi navodno trebalo “popraviti” od samih njezinih temelja.

To je već postalo politički zamorno. Hrvatska danas ima ozbiljne probleme: demografiju, iseljavanje, inflaciju, pravosuđe, korupciju, sigurnost, položaj umirovljenika, stanje u zdravstvu, zaštitu granice, budućnost mladih obitelji i položaj hrvatskih branitelja. Ali dio političara i dalje kao da ne zna izaći iz ideološke magle 1945. godine. Kada god se govori o 1990., 1991., Domovinskom ratu ili simbolima hrvatske državnosti, iznova se aktivira isti refleks: relativizirati, preusmjeriti, optužiti, spustiti cijelu raspravu na obračun s HDZ-om i time izbjeći širu istinu.

A istina je jednostavna: 30. svibnja nije bio samo dan jedne stranke. Bio je to dan kada je konstituiran prvi demokratski višestranački Sabor nakon desetljeća komunističke diktature. Bio je to trenutak kada se Hrvatska politički uspravila. Tko taj dan svodi samo na HDZ, taj namjerno zanemaruje volju naroda koji je tada prvi put nakon dugih desetljeća mogao slobodno odlučivati.

Zato je politički plitko i povijesno nepošteno stalno gurati tvrdnju da je 30. svibnja tek stranački datum. Taj datum jest politički neugodan onima koji bi najradije da se 1990. nikada nije dogodila kao civilizacijski rez s jugoslavenskim komunizmom.

Problem nije samo datum, problem je odnos prema hrvatskoj državi

Novinar portala Narod.hr Luka Šarić, koji je nedavno iznutra pratio atmosferu na Trnjanskim kresovima kao volonter, na društvenoj mreži X otvorio je pitanje koje se u javnosti često izbjegava: zašto dio ljevice u Hrvatskoj uporno odbija 30. svibnja?

Prema njegovu tumačenju, nije problem samo u pobjedi HDZ-a na prvim demokratskim izborima. To je, kako tvrdi, izgovor. Pravi problem je u tome što se dio političke ljevice nikada nije iskreno pomirio s činjenicom da je Hrvatska 1990. godine napravila demokratski iskorak iz jugoslavenskog komunističkog okvira.

Drugim riječima, za njih je 8. svibnja 1945. navodni početak “oslobođenja”, dok je 30. svibnja 1990. datum koji ih podsjeća da je hrvatski narod rekao dosta jednopartijskom sustavu, dosta jugoslavenskom političkom okviru i dosta državi u kojoj hrvatska samostalnost nije bila dopuštena.

Zato isti politički krugovi puno prirodnije izgledaju na Trnjanskim kresovima nego u Vukovaru. Tamo su opušteni, tamo su “svoji”, tamo nema nelagode. Ali kada treba stati u Kolonu sjećanja, kada treba govoriti o žrtvi Vukovara, Ovčari, nestalima, logorima, velikosrpskoj agresiji i Domovinskom ratu kao temelju moderne Hrvatske, odjednom nastaje muk, nervoza, protokol ili izostanak.

Kao kod kuće na Kresovima, a neugodno im u Vukovaru

Ta rečenica najbolje opisuje političku i moralnu pukotinu dijela hrvatske ljevice. Na Trnjanskim kresovima osjećaju se kao kod kuće, dok im je u Vukovaru neugodno. U Zagrebu pod simbolikom “antifašističke tradicije” govore glasno, samouvjereno i svečano. U Vukovaru, gradu hrvatske žrtve i otpora, odjednom su suzdržani, oprezni ili odsutni.

To nije slučajno. Vukovar ne dopušta ideološku maglu. Vukovar ne dopušta salonske konstrukcije. Vukovar ne pita tko je 1945. ušao u Zagreb, nego tko je 1991. razarao hrvatske gradove, tko je odvodio ranjenike iz bolnice, tko je ubijao civile, tko je držao logore i tko još uvijek skriva sudbinu nestalih.

I zato je Vukovar neugodan onima koji bi najradije da se povijest moderne Hrvatske svede na nastavak jugoslavenskog “antifašizma”. Jer Vukovar ruši tu konstrukciju. Vukovar jasno pokazuje da se Hrvatska nije rodila u komunističkim komitetima, nego u demokratskoj volji naroda, obrani od agresije i krvi hrvatskih branitelja i civila.

Jugoslavija je nestala, ali neki se ponašaju kao da je samo promijenila fasadu

Najveći problem dijela političke scene nije samo datum Dana državnosti. Problem je što nikada nisu prihvatili da Jugoslavije više nema. Nisu prihvatili da je Hrvatska samostalna država, nastala na demokratskoj odluci naroda i obranjena u Domovinskom ratu. Nisu prihvatili da hrvatski narod ima pravo na vlastitu državnu memoriju, vlastite simbole i vlastite datume.

Zato se 30. svibnja stalno pokušava osporiti. Zato se 25. lipnja koristi kao politička batina protiv 30. svibnja, iako jedan datum ne mora poništavati drugi. Hrvatska državnost nije nastala u jednom danu, ali 30. svibnja označava početak demokratskog institucionalnog puta koji je vodio prema samostalnosti, međunarodnom priznanju i obrani zemlje.

No, za dio ljevice upravo je taj početak problematičan. Jer on znači da Hrvatska nije samo “nastavila” neku komunističku državnost iz Jugoslavije, nego je demokratski raskinula s političkim sustavom koji je desetljećima gušio hrvatsku slobodu.

Plenković u pravu: narod je 30. svibnja prihvatio kao svoj dan

Premijer Andrej Plenković ocijenio je da je promjena datuma Dana državnosti bila pogreška. I u tome je teško ne vidjeti političku i emocionalnu istinu. Kada je Dan državnosti premješten na 25. lipnja, taj se blagdan u praksi izgubio u ljetnoj tišini, između školskih praznika, godišnjih odmora i slabijeg javnog odjeka. Ljudi su se s njim manje identificirali.

S druge strane, 30. svibnja ostao je datum koji su mnogi građani pamtili kao stvarni Dan državnosti. Taj datum nije živio samo u zakonima, nego u obiteljima, školama, braniteljskim krugovima, javnim svečanostima i narodnom osjećaju. Zato njegovo vraćanje nije bilo tek politička odluka, nego povratak datuma koji je u narodu već imao svoje mjesto.

Naravno, nitko razuman ne negira važnost 25. lipnja 1991. godine. To je iznimno važan datum hrvatske povijesti. Ali 25. lipnja ne može se koristiti za brisanje 30. svibnja. Jedan datum označava odluku o samostalnosti i suverenosti, drugi početak demokratske hrvatske državnosti. Oba su važna, ali samo je jedan postao duboko ukorijenjen kao Dan državnosti u srcu naroda.

Vrijeme je da se izađe iz ideološkog podruma

Dalija Orešković i politički istomišljenici imaju pravo ne voljeti 30. svibnja. Imaju pravo birati vlastitu interpretaciju. Ali nemaju pravo narodu objašnjavati da je njegov osjećaj državnosti pogrešan, da je njegov datum tek stranački konstrukt i da je sve što ne prolazi kroz njihovu ideološku leću manje vrijedno.

Hrvatskoj je dosta politike koja stalno prebrojava mrtve ideologije, a nema snage govoriti o živim problemima. Dosta je političara kojima je lakše otvoriti raspravu o partizanima i ustašama nego o tome zašto mladi odlaze, zašto institucije ne rade, zašto pravosuđe traje desetljećima i zašto se hrvatski branitelji i obitelji nestalih još uvijek moraju boriti za istinu i poštovanje.

Ako Dalija Orešković želi biti relevantna političarka, bilo bi vrijeme da izađe iz tog skučenog ideološkog kruga. Hrvatska 2026. godine ne može živjeti od vječnog dociranja o 1945. godini. Građani očekuju odgovore za sadašnjost i budućnost, a ne beskrajno vraćanje u iste rovove iz kojih se dio političke scene očito ne želi maknuti.

30. svibnja ostaje, sviđalo se to njima ili ne

Dan državnosti 30. svibnja nije problem hrvatskog naroda. On je problem onih koji se nikada nisu do kraja pomirili s demokratskom, samostalnom i obranjenom Hrvatskom. To je datum koji podsjeća da je narod progovorio, da je jednopartijski sustav otišao u povijest i da je započeo put prema državi koja je kasnije, u krvi i žrtvi, obranjena u Domovinskom ratu.

Zato 30. svibnja smeta. Ne zato što je “HDZ-ov”, nego zato što je hrvatski. Smeta onima koji bi Hrvatsku najradije tumačili kao administrativni nastavak jedne propale države, a ne kao plod demokratske volje i obrambene žrtve.

Na Trnjanskim kresovima mogu se osjećati kao kod kuće. Ali Vukovar, Medvedgrad, Knin, Škabrnja, Ovčara, Petrinja, Dubrovnik i sva mjesta hrvatske žrtve i pobjede govore drukčije. Govore da je Hrvatska izabrala slobodu, raskrstila s Jugoslavijom i obranila svoju državnost.

A 30. svibnja ostat će ono što je u narodu uvijek bio: dan hrvatskog demokratskog uspravljanja, dan ponosa i dan države koju neki još uvijek ne znaju voljeti bez ideološke zadrške.

Ako netko još uvijek ne zna što se dogodilo 30. svibnja 1990., ako ne razumije zašto je taj datum ostao duboko upisan u hrvatsko pamćenje i zašto ga hrvatski narod doživljava kao dan državnog uspravljanja, neka ne pita ni salonske revolucionare, ni političke moralizatore, ni one koji su Hrvatsku nazivali “slučajnom državom”. Neka pita hrvatske heroje. Neka pita branitelje koji su nakon tog demokratskog buđenja stali na crtu obrane domovine. Neka pita one koji nisu branili Hrvatsku iz udobnih fotelja, ni iz sigurnih daljina, nego iz rovova, s položaja, s bojišnica, iz opkoljenih gradova i iz kolona koje su nosile ranjene, poginule i nestale. Oni najbolje znaju što je značio 30. svibnja. Oni najbolje znaju cijenu slobode. I zato se Dan državnosti ne mjeri ideološkim dosjetkama, nego žrtvom onih koji su Hrvatsku sanjali, izborili i obranili.