Zdenko Biki vodi kroz Opatovačku pustaru: Ovdje su se stvarali temelji 4. vukovarske bojne

Opatovačka pustara jedno je od onih mjesta koje se ne smije prepustiti zaboravu.

Na prvi pogled danas djeluje zapušteno, zaraslo i tiho, ali upravo je ondje, 15. lipnja 1991. godine, započeo jedan od najvažnijih ratnih puteva u obrani Vukovara i hrvatskog Podunavlja.

Na tom prostoru ustrojavana je i obučavana slavna 4. vukovarska bojna 3. gardijske brigade ZNG-a, postrojba koja će kasnije dati nemjerljiv doprinos obrani grada heroja. Kroz napušteni prostor nekadašnje vojarne Nikola Šubić Zrinski i objekte VUPIK-a vodi nas ratnik Zdenko Biki, pripadnik 4. bojne 3. gardijske brigade A-sastava Zbora narodne garde.

Njegovo svjedočenje nije samo obilazak terena. To je živa ratna kronika mjesta na kojem su se mladi ljudi pripremali za ono što tada mnogi nisu mogli ni zamisliti – otvoreni rat, raketiranja, okruženje, gubitke i obranu Hrvatske od daleko nadmoćnijeg neprijatelja.

Prostor izložen sa svih strana

Zdenko Biki prisjeća se kako je Opatovačka pustara bila smještena na izuzetno osjetljivom prostoru. S jedne strane vodila je cesta prema glavnoj prometnici Vukovar – Sotin – Tovarnik – Lovas. U blizini su bili Sotin, Mikluševci, Čakovci, Tompojevci, Tovarnik, Ilača, Lovas, Opatovac, Mohovo, Šarengrad i Ilok.

Bio je to prostor na čistini. Branitelje su, kako svjedoči Biki, djelomično štitili vinogradi, ali stvarne zaštite gotovo da nije bilo. S jedne strane nalazila se šuma Jelaš, a prema drugim smjerovima otvoreni prostor, ceste, sela i pravci iz kojih se mogao očekivati neprijateljski pokret.

„Bili smo okruženi sa svih strana. Nas su štitili samo vinogradi“, prisjeća se Biki.

Upravo zbog takvog položaja straže su bile ključne. Na prostoru pustare bilo je više stražarskih mjesta, a noću se bez njih nije moglo imati nikakav pregled terena. Postavljena je i visoka čeka s koje se nadzirao širi prostor kako bi se na vrijeme uočilo približavanje neprijatelja.

Prva obuka od 15. lipnja 1991.

Prema svjedočenju Zdenka Bikija, objekt je stavljen u funkciju obučnog centra 15. lipnja 1991. godine. Obuku su provodili ljudi s ratnim i vojnim iskustvom, među njima i instruktori povezani s Legijom stranaca.

Zapovjednik postrojbe u tom razdoblju bio je Radaš, dok je za glavnu vezu bio zadužen Ivan Anđelić – Doktor. Među zapovjednicima vodova i odjeljenja Biki spominje Peru Perića, Ivicu Banužića i druge suborce, naglašavajući da su se zapovjedne uloge kasnije mijenjale kako se mijenjala i sama ratna situacija.

Kroz obuku je prošao velik broj ljudi. Biki navodi kako je na tom prostoru bilo više stotina pripadnika, no kako su mnogi, kada su shvatili da se ne radi o „igri“ nego o stvarnom ratu, odustali ili otišli. Ostali su oni koji su bili spremni prihvatiti činjenicu da se Hrvatska mora braniti oružjem.

U početku su mnogi mislili da će držati straže i nadzirati prostor, bez otvorenih sukoba. No događaji su se brzo mijenjali. Rat se približavao, a Opatovačka pustara postajala je sve važnija točka ustrojavanja i pripreme.

Spavaonice, kuhinja, vozila i stražarska mjesta

Objekti na Opatovačkoj pustari imali su jasnu ratnu funkciju. Jedan dio služio je kao skladište i spremište za hranu, piće i opremu. U drugim prostorijama bile su spavaonice. Na prostoru kompleksa nalazila se kuhinja, vozni park, objekti za mehanizaciju VUPIK-a, prostorije za zapovjednike i stražarska mjesta.

Biki se prisjeća da su vozila skrivali i maskirali zbog opasnosti od raketiranja i izviđanja iz zraka. Kamioni koji su oduzimani za potrebe Zbora narodne garde prebojavani su u maskirne boje. Sve se radilo brzo, u uvjetima neizvjesnosti i sve veće ratne prijetnje.

Na betonskom poligonu održavale su se tjelesne pripreme, obuka, čišćenje oružja i upoznavanje s naoružanjem. Branitelji su učili rukovati oružjem koje mnogi do tada nikada nisu vidjeli, uključujući zolje, protuoklopna sredstva i drugo naoružanje.

Bio je to početak stvaranja vojske iz naroda. Među pripadnicima bilo je onih koji su već imali vojnu obuku, ali i vrlo mladih dragovoljaca, neki su imali tek 17 ili 18 godina. Svi su u kratkom vremenu morali naučiti ono što će im uskoro značiti život.

Raketiranje 27. lipnja i prva ranjavanja

Jedan od najtežih trenutaka na Opatovačkoj pustari dogodio se 27. lipnja 1991. godine, kada je prostor raketiran. Prema svjedočenju Zdenka Bikija, tada su ranjena četiri pripadnika postrojbe: Josip Prelčec, Antun Bekčević, Goran Mađarević – Mađar i Josip Jakobović.

Bili su to prvi ranjeni pripadnici na prostoru njihove vojarne Nikola Šubić Zrinski. Napad je pokazao da je neprijatelj znao za važnost lokacije i da se pripadnici Zbora narodne garde nalaze pod izravnom prijetnjom.

Na prostoru pustare ostali su tragovi raketiranja. Biki pokazuje dijelove projektila, navodeći da su ispaljeni iz zrakoplova MiG. Prema njegovu svjedočenju, na područje je palo više projektila, među njima i teške zrakoplovne bombe. Jedna od njih ostavila je krater dubok nekoliko metara, a uništen je i autobus koji se nalazio u blizini.

Ti tragovi nisu samo metalni ostaci rata. Oni su dokaz koliko je prostor bio izložen i koliko su se rani dani ustrojavanja ZNG-a odvijali u stvarnim borbenim uvjetima.

Pustara kao važna točka obrane

Opatovačka pustara bila je važna i zbog položaja prema Sotinu, Iloku, Dunavu i vinogradima. Biki objašnjava da se kroz vinograde i pravce prema Dunavu moglo očekivati neprijateljsko djelovanje, pa čak i pokušaji iskrcavanja pješaštva.

Zato su stražarska mjesta bila raspoređena oko cijelog kompleksa. Na pojedinim mjestima straža se odmarala u posebnim objektima kako se ne bi gubilo vrijeme na stalno vraćanje u središnji dio. Stražari su noću pratili promet, svjetla vozila i moguće kretanje neprijatelja.

Posebna pozornost obraćala se i na civilna vozila. U okolnostima rata nitko nije mogao znati prolazi li netko slučajno ili snima položaje. Radnici VUPIK-a koji su još održavali vinograde imali su posebne propusnice, a kontrola je morala biti stalna.

To pokazuje koliko su prvi dani obrane bili složeni. Nije bilo jasnih crta bojišnice kao kasnije. Svaki pravac, svaka cesta, svaki prolaz kroz vinograd mogao je značiti opasnost.

Zapušteno mjesto velike povijesti

Posebno bolan dio svjedočenja Zdenka Bikija odnosi se na današnje stanje Opatovačke pustare. Prostor je zapušten, zarastao i velikim dijelom u privatnom vlasništvu. Pristup je otežan, vrata su zaključana, a spomen-ploča postavljena 2011. godine stoji na zidu, gotovo bez ikakvih uvjeta za dostojanstveno obilježavanje.

Biki s tugom govori kako obitelji poginulih, udovice i suborci nemaju ni klupu na koju bi sjeli kada dođu odati počast. Vijenac se teško može skloniti, svijeće se ne mogu dostojanstveno postaviti, a prostor se ne održava onako kako bi mjesto takve važnosti zasluživalo.

„Ovo je važno mjesto za sam početak i ustroj svih nas. Mi smo temelj obrane grada Vukovara, istočnog dijela Slavonije i Hrvatske“, poručuje Biki.

Njegove riječi otvaraju pitanje odnosa prema mjestima koja nisu velika uređena spomen-područja, ali su jednako važna za razumijevanje Domovinskog rata. Opatovačka pustara nije običan zapušteni prostor. To je mjesto prvih obuka, prvih straža, prvih ranjavanja i prvih ratnih odluka jedne slavne postrojbe.

Mjesto koje treba pokazati mladima

Zdenko Biki posebno naglašava da bi Opatovačka pustara trebala biti dostupna mladima, učenicima, profesorima i školama. Prema njegovim riječima, djeca često obilaze Vodotoranj, Ovčaru i druga velika memorijalna mjesta, ali rijetko dolaze na prostor gdje se stvarala rana obrana Vukovara.

A upravo bi ondje mogli razumjeti kako je izgledao početak. Mogli bi vidjeti čistinu na kojoj su mladi dragovoljci držali straže. Mogli bi shvatiti da tada nije bilo sigurnosti, udobnosti ni uređenih vojarni. Bilo je samo odlučnosti, improvizacije, straha, hrabrosti i vjere da se Hrvatska mora obraniti.

Opatovačka pustara mogla bi postati mjesto terenske nastave, susreta s braniteljima, predavanja i obilježavanja. Prostor postoji, ali treba volja da se zaštiti, uredi i sačuva.

Zavjet koji ne smije nestati

Slavna 4. vukovarska bojna 3. gardijske brigade ZNG-a ostavila je dubok trag u obrani Vukovara. Njezini pripadnici prošli su obuku, prve napade, raketiranja, straže i borbene zadaće koje su kasnije postale dio velike vukovarske epopeje.

Svjedočenje Zdenka Bikija važno je jer pokazuje ono što se u povijesnim pregledima često izgubi: detalje života na terenu. Gdje se spavalo. Gdje se jelo. Gdje se držala straža. Gdje su padale prve bombe. Gdje su se mladi ljudi prvi put suočili s činjenicom da počinje rat.

Danas, kada se govori o 35 godina od ustrojavanja 4. vukovarske bojne, Opatovačka pustara mora biti više od usputne lokacije. Ona mora biti mjesto sjećanja, poštovanja i učenja.

Jer da nije bilo tih ljudi, tih prvih dragovoljaca i tih prvih dana ustrojavanja, pitanje je kako bi izgledala obrana Vukovara i istočne Slavonije.

U vrijeme osnivanja postrojba je imala 303 pripadnika, od kojih je 87 poginulo, a još se četvero vodi nestalima. Osim toga, oko 200 pripadnika bilo je ranjeno, a mnogi su nakon okupacije grada Vukovara bili zarobljeni i proživjeli su mučeništvo u srpskim koncentracijskim logorima.

Neka poginuli pripadnici 4. vukovarske bojne počivaju u miru. A živi neka svjedoče, dok god mogu, da se istina o Domovinskom ratu, Vukovaru i hrvatskim braniteljima nikada ne zaboravi.