Kaos u Saboru zbog imena Milutin i Radojka: Jurčević optužio Bakića da sumnje u kriminal pretvara u međuetničku mržnju

Početak posljednjeg saborskog tjedna prije ljetne stanke pretvorio se u još jednu predstavu u kojoj su konkretna politička pitanja završila zatrpana optužbama za šovinizam, govor mržnje i napad na nacionalne manjine, prenosi Direktno.hr

Za buru se pobrinuo zastupnik Možemo! Damir Bakić, koji je tijekom iznošenja stajališta Kluba zastupnika govorio o imenima Milutin i Radojka te ustvrdio da je nekim zastupnicima postalo najveća uvreda nekome reći da je Srbin ili ga nazvati imenom koje se doživljava srpskim.

Bakić se nije zaustavio na osudi neukusnih političkih dosjetki. Otišao je mnogo dalje.

Političke protivnike praktički je proglasio šovinistima, optužio ih za degradiranje građana srpske nacionalnosti te im poručio da nemaju nevinije ruke od onih koji po Hrvatskoj ispisuju protusrpske grafite.

Takva optužba nije bila samo pretjerana. Bila je svjesno bačena politička bomba.

Od neukusne dosjetke do optužbe za govor mržnje

Nitko razuman ne mora odobravati namjerno iskrivljavanje nečijeg imena. Takve dosjetke mogu biti neukusne, neduhovite i nepotrebne.

Ali između neukusne političke provokacije i poziva na diskriminaciju čitavog naroda postoji golema razlika.

Bakić je tu razliku potpuno izbrisao.

Iz pojedinačnih političkih prepucavanja izveo je zaključak da se u Hrvatskom saboru vodi šovinistička kampanja protiv Srba. Kritiku političara prikazao je kao napad na nacionalnu manjinu, a raspravu o mogućim povlasticama, interesima i odgovornosti pretvorio u pitanje etničke netrpeljivosti.

To je klasična zamjena teza.

Kada se političaru postavi neugodno pitanje, odgovor mora biti činjenica. Kada se iznese neistina, ona se pobija dokumentima. Kada netko prijeđe granicu pristojnosti, može ga se upozoriti ili politički osuditi.

Ali proglasiti protivnika šovinistom samo zato što je kritizirao određenog političara znači pokušati mu oduzeti pravo na daljnju raspravu.

Jurčević pogodio bit problema

Najvažniji odgovor Bakiću dao je nezavisni zastupnik i povjesničar Josip Jurčević.

On je upozorio da se rasprave koje se vode oko sumnji na mogući kriminal ili političke nepravilnosti pokušavaju pretvoriti u međuetničku mržnju.

Upravo je to bila srž cijelog sukoba.

Jurčević nije branio vrijeđanje ljudi zbog njihova imena. Nije tvrdio da nacionalna netrpeljivost ne postoji niti da je treba tolerirati. Upozorio je na nešto potpuno drugo: na opasan politički postupak kojim se konkretne sumnje i pitanja premještaju s područja političke odgovornosti na područje nacionalnih odnosa.

Drugim riječima, umjesto odgovora na pitanje je li neki političar postupao vjerodostojno, zakonito ili moralno, javnosti se podmeće drugo pitanje – mrzite li Srbe?

To je manipulacija kojom se ne traži istina, nego prekid rasprave.

Jurčević je istodobno prozvao predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića jer nije intervenirao nakon Bakićevih teških optužbi. Smatrao je da predsjedavajući nije smio mirno promatrati kako se rasprava o političkoj odgovornosti pretvara u optuživanje zastupnika za međuetničku mržnju.

Zašto Jandroković nije reagirao?

Jandroković je odgovorio da predstavnici klubova tijekom iznošenja stajališta mogu govoriti što žele te da se on s izrečenim ne mora slagati. Najavio je da će se očitovati kada za to dođe prilika.

Formalno objašnjenje možda postoji, ali politički problem ostaje.

Ako netko u Hrvatskom saboru zastupnicima praktički poruči da njihove ruke nisu čišće od ruku ljudi koji ispisuju protusrpske grafite, tada to više nije obična kritika.

To je teška moralna i politička optužba.

Bakić nije naveo koji je zastupnik pozvao na nasilje nad Srbima. Nije dokazao da je netko tražio oduzimanje njihovih prava. Nije pokazao da je netko građane srpske nacionalnosti proglasio manje vrijednima.

Umjesto dokaza ponudio je moralnu presudu.

Upravo je zato Jurčević smatrao da je Jandroković morao reagirati. Predsjednik Sabora ne treba uređivati politička mišljenja zastupnika, ali mora čuvati razliku između žestoke rasprave i optužbi koje drugoj strani pripisuju mržnju prema cijelom narodu.

Nije napadnut narod, nego političari

Jurčevićeva intervencija razotkrila je ono što je Bakić pokušao sakriti: u središtu rasprave nisu bili hrvatski Srbi, nego konkretni političari.

Nije se raspravljalo o tome treba li građanima srpske nacionalnosti uskratiti neko pravo.

Nije se predlagalo njihovo isključivanje iz javnog života.

Nije se pozivalo na nasilje, progon ili diskriminaciju.

Raspravljalo se o političkim izjavama, mogućim povlasticama, javno zastupanim stavovima i vjerodostojnosti političara. U tom se kontekstu spominjalo i pitanje jesu li Mile i Ivana Kekin koristili usluge privatnog zdravstvenog sustava koji politički kritiziraju.

To pitanje može biti opravdano ili neutemeljeno. Može se potvrditi ili opovrgnuti.

Ali ono samo po sebi nije napad na Srbe.

Svođenje svake kritike Mile Kekina na napad na čovjeka navodno srpskog imena politički je trik kojim se jednu javnu osobu pokušava učiniti nedodirljivom.

Srbi nisu politički štit Možemo!

Najproblematičniji dio Bakićeva nastupa upravo je instrumentaliziranje srpske nacionalne manjine.

Građani srpske nacionalnosti nisu obrambeni zid stranke Možemo!

Njihova prava, dostojanstvo i sigurnost ne smiju se izvlačiti iz ladice samo onda kada Ivana Kekin, Mile Kekin ili netko drugi iz političkog kruga Možemo! treba zaštitu od neugodnih pitanja.

To nije zaštita manjina.

To je njihova politička zloupotreba.

Kada Bakić kritiku određenog političara pretvara u napad na sve Srbe, on zapravo građanima srpske nacionalnosti šalje poruku da moraju dijeliti političku sudbinu Možemo! i obitelji Kekin.

Ne moraju.

Srbin u Hrvatskoj može podržavati ili prezirati Možemo! Može glasati za ljevicu, desnicu ili uopće ne izaći na izbore. Može smatrati da je Mile Kekin u pravu, ali može ga i najoštrije kritizirati.

Nacionalna pripadnost nije stranačka iskaznica.

Jurčević nije dopustio promjenu teme

Bakićev govor imao je jasan politički učinak: svatko tko nastavi postavljati pitanja riskira da ga se proglasi šovinistom.

Jurčević je zato opravdano vratio raspravu na početnu točku.

Postoje li sumnje u moguće nepravilnosti? Istražite ih.

Postoje li tvrdnje o korištenju povlastica? Provjerite ih.

Je li netko lagao? Objavite dokaze.

Je li netko nekoga uvrijedio? Osudite konkretnu uvredu.

Ali nemojte svako pitanje o mogućem kriminalu, interesima ili političkom licemjerju proglašavati napadom na nacionalnu manjinu.

Jurčević je prepoznao da Bakić ne pokušava samo obraniti nečije ime, nego promijeniti samu temu rasprave. Umjesto odgovornosti političara, u središte je postavio navodnu netrpeljivost hrvatskog društva.

Tako se izbjegavaju odgovori, a protivnici se guraju u unaprijed pripremljenu ladicu ekstremista.

Reakcije desnice pokazale dubinu podjele

Nakon Bakićeva govora javili su se zastupnici desnih stranaka.

Ivica Kukavica iz Domovinskog pokreta rekao je da se ne radi o diskriminaciji nacionalnih manjina, nego o diskreditiranju političara. Njegova izjava da su mu „najbolji prijatelji Srbi“ bila je nespretna i suvišna, jer se politički argument ne dokazuje popisom prijatelja.

Zvonimir Troskot iz Mosta ponovno je otvorio pitanje privatnog osiguranja i pregleda, dok su HDZ-ovi zastupnici naglašavali dvostruke kriterije stranke Možemo! te poručili da nije bitno zove li se netko Mile ili Milutin.

No Jurčević je otišao korak dalje od ostalih.

On nije samo branio pravo na kritiku. Upozorio je na mehanizam kojim se rasprava o mogućoj političkoj ili kaznenoj odgovornosti pretvara u međuetnički sukob.

To je bilo najpreciznije i politički najvažnije upozorenje iz cijele rasprave.

Možemo! ne može određivati dopuštena pitanja

Stranka Možemo! ima puno pravo kritizirati Vladu, HDZ, privatni zdravstveni sustav, Crkvu, braniteljske udruge, koncerte, poduzetnike i političke protivnike.

Ali isto pravo imaju i svi drugi.

Možemo! ne može istodobno tražiti potpunu slobodu za vlastite optužbe, a svaku kritiku upućenu njegovim članovima proglašavati govorom mržnje, mizoginijom, ekstremizmom ili šovinizmom.

To nije ravnopravna politička borba.

To je pokušaj stvaranja sustava u kojem je ljevici dopušteno optuživati, dok se desnicu zbog odgovora pokušava moralno izbaciti iz javnog prostora.

Bakićev nastup pokazao je koliko je taj obrazac otišao daleko. Zastupnike više nije optužio samo za političku nekorektnost, nego ih je približio ljudima koji po zidovima ispisuju poruke protiv Srba.

Bez dokaza, bez mjere i bez odgovornosti za izgovorenu riječ.

Nije problem ime – problem je bijeg od odgovora

Nije problem zove li se netko Mile, Milutin, Radojka, Damir, Josip ili Ivana.

Problem nastaje kada se ime pretvori u dimnu zavjesu iza koje nestaju sva druga pitanja.

Je li bilo nepravilnosti?

Jesu li iznesene tvrdnje istinite?

Postoje li dvostruki kriteriji?

Je li javno djelovanje pojedinih političara suprotno njihovu privatnom ponašanju?

To su pitanja na koja se odgovara dokazima.

Damir Bakić pokušao ih je zamijeniti optužbom za šovinizam. Josip Jurčević prepoznao je taj manevar i otvoreno upozorio da se rasprava o mogućem kriminalu pretvara u međuetničku mržnju.

U tome je srž cijelog saborskog kaosa.

Ne u imenima Milutin i Radojka, nego u pokušaju da se svakoga tko propituje političku odgovornost ušutka optužbom da mrzi Srbe.

Takva politička manipulacija ne štiti manjine, ne podiže razinu saborske rasprave i ne pridonosi toleranciji.

Ona samo pokazuje koliko su neki političari spremni daleko otići kako bi izbjegli konkretna pitanja.

Hrvatskoj ne treba manje kritike, nego više činjenica. Ne treba joj izmišljanje nacionalnih sukoba, nego jednak kriterij za sve političare.

A kada netko s govornice Hrvatskoga sabora pokuša sumnje u moguće nepravilnosti pretvoriti u optužbu protiv cijelog društva, tada je dužnost zastupnika učiniti upravo ono što je učinio Josip Jurčević – zaustaviti zamjenu teza i raspravu vratiti na odgovornost, činjenice i istinu.