Kardinal Alojzije Stepinac na stranicama «Glasa sv. Antuna», glasila Franjevačkog komesarijata za hrvatske vjernike u Južnoj Americi, Buenos Aires 1947.–1955. (VI.)

Ocjenu da je nadbiskup Stepinac jedna od najvažnijih osoba suvremenoga svijeta Lendić je iznio u članku „Božji kotači su u pokretu.[1] U povodu pedesetogodišnjice, …“[2] Članak je napisan povodom 50. obljetnice rođenja hrvatskog metropolita.

„Dne 8. svibnja o. g. navršuje se pedesetgodišnjica rođenja Preuzvišenog dra Alojzija Stepinca, zagrebačkog Nadbiskupa i hrvatskog Metropolita, koji još uvijek čami u komunističkom zatvoru u Jugoslaviji.

Može se nekome činiti i ne previše važnim pedeseta godišnjica života jednog čovjeka, pa ma kako on bio zaslužan. Međutim, ovdje nije takav slučaj: ovdje se radi za nas Hrvate katolike o jednom datumu i o jednoj prilici više da se sjetimo najvećega živućeg Hrvata i njegove žrtve, koju on svijesno doprinosi za afirmaciju osnovnih vrijednosti, koje su dandanas ugrožene i u okviru kojih odkupljuje i slobodu zarobljene Hrvatske.

Glavni borac Zapada protiv komunizma

Jer dandanas je ime nadbiskupa Stepinca jedno od najpoznatijih imena na svijetu i nije nipošto pretjerano da je ono postalo glavnim duhovnim simbolom u borbi čitavog Zapada, čitavoga kulturnog svijeta protiv komunističkog barbarstva. O njemu govori s udivljenjem sav slobodan svijet. Winston Churchill spominje ga u engleskom parlamentu s poštovanjem i upozorava usput – po prvi put – na Hrvatsku! Churchill je otkrio Hrvatsku nakon rata preko Stepinca. U parlamentu i senatu Sjedinjenih Američkih Država pobudio je slučaj hrvatskog Metropolita najveću pažnju i govore nekoliko narodnih zastupnika i senatora. U čitavom nizu parlamenata u Americi raspravlja se o Stepincu. Već se u inozemstvu izdaju na raznim jezicima knjige i brošure u kojima se svijet upoznaje s ličnošću ovoga heroja i ponosa Katoličke crkve te velikog sina hrvatskog naroda. Komunisti, zaprepašteni neočekivanim odjekom Stepinčeva procesa u cijelom svijetu, izdaju na raznim jezicima knjige protiv njega, što predstavlja samo negativno svjedočanstvo za velikog Stepinca. U Italiji na pr. na nedavnim izborima uzimlju ga kršćanski demokrati kao simbol u borbi protiv komunizma i mnogi su zidovi i gradovi Italije bili prekriveni plakatom s velikom slikom mučenika svega kršćanstva, Alojzija Stepinca, koji je dao, eto, svoj doprinos i za nedavni poraz komunizma u Italiji. U Sjedinjenim Državama Sjeverne Amerike izaziva Stepinčevo ime čitav pokret u javnom mnijenju. Američki ga katolici iznose kao svoju zastavu i program u borbi protiv komunističke opasnosti. Kardinal Spellman, najutjecajnija ličnost Amerike, posvećuje mu najljepši kolegij svoje biskupije. Prognani sinovi Hrvatske, koje su u stranom svijetu uspjeli ocrniti klevetnici, počevši od onih profesionalnih srpskih, kojima je klevetanje Hrvata čitav vanjskopolitički sistem već punih stotinu godina, zatim preko onih talijanskih, pa do, u najnovije vrijeme, komunističkih, primani su sada i rado viđeni u cijelom kulturnom svijetu čim se iskažu da su iz domovine progonjenog Stepinca. Zatvoreni nadbiskup Stepinac otvara vrata Hrvatima u čitavom svijetu, on im je dovoljna propusnica i legitimacija. Oklevetana Hrvatska odredbom Providnosti, a u času svoga najcrnjeg pada u povijesti, kad su patnje njezine bile velike kao more, a bez ikakva moralna oslonca u svom mučeništvu, dobija u Stepincu moralnu osnovicu prvog reda u svojoj nadljudskoj borbi za opstanak i za kršćansku civilizaciju. Veliko je i nedokučivo milosrđe Gospodnje!

Stepinac – svjetsko ime

Stepinac je svjetsko ime! On je iza Sv. Oca Pape dandanas najveće i najpoštovanije ime među četiri stotine milijuna katolika, rasijanih po čitavoj kugli zemaljskoj. Ganutljivo je bilo čitati onih 120 brojeva vatikanskog lista ‘Osservatore Romano’, koji se inače pomnjivo čita i uvažuje u svijetu, u kojima je Sveta Stolica vodila svjetsku kampanju i duhovnu mobilizaciju katoličkog svijeta u korist Stepinca, kako su se digli na noge u korist hrvatskog Metropolita ne samo katolici Italije, Španjolske, Portugala, Belgije, Švicarske, Njemačke, Nizozemske, Engleske, Irske i objih Amerika, nego i katolički Crnci iz centralne Afrike, katolici iz Kine, iz Indije, iz otoka Oceanije, iz Australije i Nove Zelandije i konačno katolički Eskimi iz ledene Groenlandije. Sva je Crkva Božja, od jednog stožera zemlje do drugoga, ustala i osjetila patnju jednoga junačkog i malog naroda, oličenoga u Stepincu. Mistično tijelo Kristovo osjetilo je bol jednoga od svojih udova u čitavom organizmu.

Stepinac je svjetsko ime! Preko njega i preko njegove Hrvatske neće moći više preći mogućnici ovog svijeta kad budu iza budućeg sukoba krojili kartu i izgled kugle zemaljske. Novi je sukob na vidiku, u njemu će se sve sile zemaljske pokrenuti, svi narodi će biti upleteni u nutarnje i internacionalne trzavice. Ovaj će novi sukob biti najstrašniji od svih dosadašnjih. Past će i biti pregaženi mnogi idoli. Pobijedit će i ostati na nogama samo onaj koji bude duhovno jak. Prva, najbogatija i najjača sila na svijetu, Sjedinjene Države Sjeverne Amerike, upiru oči u Vatikan, u Svetu Stolicu, kao na glavnu duhovnu silu na zemlji, i stalo joj je da cijeli svijet vidi koliko joj je do prijateljstva i moralnog svjedočanstva Svete Stolice. Varaju se svi oni koji misle da je Vatikanu do toga da podupre – kako kaže komunistička propaganda – sjeveroamerički imperijalizam. Sada je nešto sasvim drugo na dnevnom redu. Onaj koji će biti poražen u budućem svjetskom sukobu bit će bezobzirni državni kapitalistički sustav sovjetske Rusije i pretjerani kapitalistički sustav na Zapadu. Iza toga budućeg svjetskog hrvanja naziru se obrisi Berdjajevljevoga ‘novog srednjovjekovlja’. Konačno će kršćanstvo biti ono koje će triumfirati. Ali dotle će svijet proći kroz takve patnje i opasnosti kao nikad do sada u povijesti. Pojedini sukobi, stranački interesi, ambicijice malih ljudi u pojedinim narodima i narodićima, koji ne slute dosege onoga što se sprema, tek su sitnice prema kozmičkom obujmu budućeg rata. Što će se sve moći dogoditi, takorekuć u tren oka, neka nam služi kao mala opomena nedavni događaj u Bogoti, gdje je kroz nekoliko sati iznenada demoliran jedan cvatući grad i napravljeno u njemu štete u vrijednosti od pola milijarde dolara.

U ovakvoj je perspektivi Stepinac svjetska zastava kršćanske civilizacije. On je prvi pokazao put cijelom svijetu kako se treba boriti protiv crvene opasnosti, kako se treba boriti za pravdu. I Moskva je stala nemoćna pred jednim jedinim čovjekom koji je stao neustrašivo preda nju oružjem duha i istine. Nakon Stepinca nije se usudio komunizam više riskirati u državama evropskog Istoka i Jugoistoka niti jednoga daljnjega bučnog procesa protiv članova crkvene hijerarhije. Stepinčev proces je otkrio cijelom svijetu, pa i samim katolicima, koliku duhovnu snagu imaju katolici u svojim rukama, koliko je neodoljiva kršćanska ideja, samo ako nađe svoga nosioca koji se za nju znade založiti neustrašivo, srcem i dušom. Lekciju je bolje razumjela Moskva negoli itko drugi u svijetu.

Anthony H. Count O'Brien of Thomond, njemački publicist, Irac po porijeklu, napisao je na engleskom jeziku knjigu o nadbiskupu Stepincu[3]. Duguje mu zahvalu što je i on među tisućama drugih žrtava nacističkih progona uživao zaštitu i ljubav velikog Nadbiskupa. Ova je knjiga doživjela kroz kratko vrijeme u Irskoj tri izdanja i sprema se sada jedno novo američko izdanje. Pisac o svome susretu s nadbiskupom Stepincem veli o dojmu koji pravi nadbiskupova ličnost na druge.Neustrašiv i pun Duha Božjega

‘Sjedeći uz njegov stol i odgovarajući na mnoga pitanja kroz dva sata, ja sam ga pratio s najvećim zanimanjem. Naličio je na svoga svetog imenjaka. Njegovo isposničko lice bilo je tako lijepo, kakvo sam rijetko inače vidio. Njegova usta i brada odavala su čovjeka karaktera, jakosti volje i odlučnosti. Svjetlo njegovih pronicavih očiju otkrivalo je jačinu njegova dubokoga vjerskog uvjerenja i duhovnog plamena u njemu.’

Stepinac je zaista takav. Čovjek pun duha Božjega i neustrašiv. Takav je bio kad je skupa s njim, usprkos Jeftičeve fašističke policije, donesena iz Marije Bistrice beogradskim zakonom zabranjena hrvatska zastava. Takav je bio kad je dočekao kneza Pavla Karađorđevića na ulazu u crkvu sv. Marka u Zagrebu te mu kao sveti Ambrozije doviknuo da pili granu na kojoj sjedi. Očevidci kažu da je ovaj srpski knez bio onda blijed kao krpa, nije znao što će i konačno se drhćući sagnuo i poljubio mu ruku. Takav je bio kad je za vrijeme Drugoga svjetskog rata grmio svoje propovijedi u zagrebačkoj katedrali protiv nacističkog rasizma i protiv pogrešaka ondašnjega vladajućeg sistema u Hrvatskoj, zauzimajući se na sve moguće načine za sve progonjene bez razlike vjere, rase i narodnosti: za Cigane, za Srbe, za Židove, za Slovence, a čak je tražio milosrđe i za same komuniste. Takav je bio kad je na ulazu u crkvu sv. Marka dočekao dra Antu Pavelića i opomenuo ga da donosi pravedne zakone. Takav je bio kad je konačno ustao za prava Katoličke crkve i za svoje Hrvate te se ustobočio kao duhovni div pred pomahnitalim komunizmom, koji je gazio sve pred sobom opijen pobjedom saveznika, koji su mu omogućili okupaciju Hrvatske. U jednom pismu, upućenom dru Anti Paveliću za vrijeme rata, veli nadbiskup Stepinac: ‘Crkva ne pozna straha, bilo pred kakvom silom ovog svijeta, kad se radi o obrani najelementarnijih ljudskih prava’, a pred komunističkim sudom uzvikuje: ‘Jedina je moja krivnja što nisam pao na koljena pred zahtjevima komunizma’…“

Pripremio: Đuro Vidmarović