RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 28. nastavak Joševica 1991.: Dvojica osuđena za pokolj 21 civila, ali kazne postoje samo na papiru

Joševica kod Gline jedan je od najpreciznije rekonstruiranih ratnih zločina počinjenih na okupiranom području Banovine, ali istodobno i primjer koliko pravomoćna presuda može ostati udaljena od stvarnoga izvršenja pravde.

Poznata su imena 21 ubijenoga civila. Poznato je približno vrijeme ulaska u selo, oružje koje su napadači koristili, kuće koje su obilazili i način na koji su žrtve ubijene. Zločin je preživjela teško ranjena Anka Šiftar. Postojao je i izvještaj okupacijskih vlasti koji je neposredno nakon pokolja označen kao vojna tajna.

Hrvatska policija i obavještajne službe identificirale su osumnjičene. Županijsko državno odvjetništvo u Sisku 2003. zatražilo je istragu, a 30. svibnja 2008. podiglo optužnicu. Nakon dugotrajnog postupka dvojica pripadnika srpske paravojne skupine pravomoćno su osuđena.

Ali obojici je suđeno u odsutnosti.

Dušan Žarković i Bogdan Jednak nisu bili u hrvatskom zatvoru kada su osuđeni. Trojica njihovih suoptuženika oslobođena su zbog nedostatka dokaza. Dvojica ljudi koje je DORH naveo kao sudionike skupine umrla su prije suđenja. Nije potpuno utvrđena odgovornost svih pripadnika postrojbe ni ljudi koji su zapovijedali okupacijskim vojnim i policijskim sustavom na području Gline.

Joševica zato nije zločin bez presude. Ona je zločin s pravomoćnom presudom čije izvršenje nije javno potvrđeno, s oslobađajućim presudama za dio optuženika i s većim brojem ljudi koji nikada nisu izvedeni pred sud.

Selo pod okupacijom i obećanje da civili neće biti dirani

Prema popisu stanovništva iz 1991., Joševica je imala 133 stanovnika, među kojima 126 Hrvata. Selo se nalazi južno od Gline, u dolini Maje.

Šire područje palo je pod nadzor pobunjenih srpskih snaga tijekom ljeta 1991. godine. U Joševici 16. prosinca nije bilo aktivne borbe niti hrvatske vojne postrojbe. U selu su ostali civili koji su vjerovali obećanjima okupacijskih vlasti i pojedinih susjeda da će biti sigurni ako se ne uključe u oružani otpor.

Upravo ta okolnost uklanja mogućnost da se događaj predstavi kao pogibija u borbi ili posljedica razmjene vatre.

Žrtve nisu poginule od zalutalog projektila. Nisu bile na vojnom položaju niti su ubijene u pokušaju proboja. Napadači su ih tražili u kućama i usmrćivali iz neposredne blizine.

Prema rekonstrukciji koju je DORH objavio 2008., pripadnici izviđačko-diverzantske skupine paravojnih snaga tzv. SAO Krajine u selo su ušli naoružani vatrenim oružjem s prigušivačima. Kretali su se donjim dijelom Joševice, ulazili u kuće i ubijali sve koje su zatekli.

Zločin je trajao tijekom ranoga poslijepodneva, približno između 13 i 17 sati.

Prigušivači su omogućavali počiniteljima da prolaze kroz selo bez pucnjave koja bi pravodobno upozorila stanovnike u drugim kućama. Ljudi su ubijani za stolom, u krevetima, na kućnim pragovima i u prostorijama u kojima su obavljali svakodnevne poslove.

Takav obrazac nije posljedica borbenoga kaosa. On pokazuje unaprijed usmjereno uklanjanje civilnog stanovništva.

Dvadeset i jedno ime

U službenom priopćenju DORH-a navedeni su:

Antun Modronja, Marta Modronja, Pavle Škrinjar, Ljubica Škrinjar, Katarina Škrinjar, Ana Škrinjar, Marica Brkašić, Luka Šiftar, Ljubica Šiftar, Pavle Šiftar, Ivan Šiftar, Mara Šiftar, Mate Kreštalica, Milka Kreštalica, Milka Škrinjar, Kata Štajduhar rođena 1921., Kata Štajduhar rođena 1901., Mara Šiftar, Bara Štajduhar, Stevo Štajduhar i Ljuba Štajduhar.

Sedam žrtava bili su muškarci, a četrnaest žene.

Najstarija je bila Kata Štajduhar, rođena 1901. godine. Imala je približno 90 godina. Najmlađi je bio Pavle, odnosno Pavao Šiftar, rođen 1976. godine, koji je u trenutku ubojstva imao 15 godina.

Uz njega su ubijeni Luka Šiftar, rođen 1970., Ljubica Šiftar, rođena 1972., i Katarina Škrinjar, rođena 1971. godine.

Ovdje je potrebno ispraviti podatak koji se godinama prenosi u dijelu memorijalnih i medijskih tekstova: da je među 21 ubijenim bilo „četvero djece u dobi od deset do šesnaest godina“.

Prema godinama rođenja iz sudske i memorijalne dokumentacije, samo je Pavle Šiftar bio mlađi od 18 godina. Luka je imao približno 20 ili 21 godinu, Ljubica 19, a Katarina 20 godina. Riječ je o četvero najmlađih žrtava, ali ne o četvero djece u pravnom i demografskom smislu.

Najnovija lokalna komemorativna evidencija zato govori o četvero mladih ljudi u dobi između 15 i 21 godine, a ne o četvero djece.

Ispravak ne umanjuje zločin. Naprotiv, Pavlu Šiftaru vraća precizno mjesto među djecom ubijenom u velikosrpskoj agresiji, dok se ostale žrtve navode s njihovom stvarnom dobi.

Anka Šiftar preživjela je hitac u usta i vrat

Jedina osoba koja je preživjela napad bila je Anka Šiftar.

U kuću su ušla dvojica naoružanih muškaraca. Prema njezinu kasnijem svjedočenju, jedan je imao pištolj, a drugi kratko automatsko oružje s predmetom postavljenim na cijev, odnosno prigušivačem.

Napadači su pucali u članove njezine obitelji. Kada je Anka zajaukala, naređeno joj je da sjedne. Potom joj je pucano u usta i vrat.

Napadači su otišli uvjereni da je mrtva. Pronađena je teško ranjena i prevezena u bolnicu u Glini, gdje joj je spašen život.

Njezin iskaz desetljećima poslije postao je jedan od ključnih dokaza na suđenju. No ni izravna žrtva nije mogla pouzdano individualizirati svakoga tko je obilazio druge kuće. Napadači su djelovali u skupini, u kratkom vremenu i na više lokacija, a postupak je pokrenut mnogo godina nakon zločina.

To je jedan od razloga zbog kojih je sud mogao dokazati sudjelovanje dvojice optuženika, ali ne i kaznenu odgovornost svih ljudi koje je tužiteljstvo povezivalo sa skupinom.

Okupacijske vlasti znale su za zločin

Pokolj nije ostao nepoznat vlastima SAO Krajine.

Istražna tijela okupacijskog sustava izašla su na mjesto događaja i sastavila dokumentaciju o položaju tijela i načinu smrti. U izvještaju glinskog Štaba Teritorijalne obrane opisan je „masakr u selu Joševici“, a dokument je nosio oznaku vojne tajne.

To znači da zločin nije bio skriven od lokalnih vojnih i policijskih struktura.

Okupacijske institucije znale su da je 21 civil ubijen u svojim kućama. Imale su pristup mjestu zločina i mogućnost ispitivanja pripadnika postrojbi koje su djelovale na tom području. Unatoč tomu, nije proveden djelotvoran kazneni postupak koji bi doveo do kažnjavanja počinitelja.

Posebno ostaje otvoreno tko je odlučio da se istraga zaustavi, tko je štitio pripadnike izviđačko-diverzantske skupine te kome je dostavljen povjerljivi izvještaj.

Dokument okupacijskih vlasti važan je dokaz da zločin nije naknadno konstruirana priča. Istodobno je i dokaz institucionalnog nečinjenja: vlast koja je evidentirala ubijene civile nije kaznila ljude iz vlastitih postrojbi.

Od istrage 2003. do optužnice 2008. godine

DORH je 2008. javno odbacio tvrdnju da za Joševicu nitko nije procesuiran.

Prema službenom priopćenju, policija i obavještajna zajednica nakon višegodišnjeg rada identificirale su osumnjičene. ŽDO Sisak 2003. zatražio je pokretanje istrage, a pet godina poslije podignuo optužnicu.

Optuženi su u službenom priopćenju prvotno navedeni inicijalima. Naknadno su njihova puna imena javno potvrđena tijekom suđenja: Dušan Žarković, Bogdan Jednak, George Nashid Kamal, Miroslav Malobabić i Dejan Sladović. Šesti optuženik nije dočekao završetak postupka.

DORH je u opisu događaja naveo i tada već pokojne Duška Malovića i Sinišu Šeovića kao pripadnike skupine koja je ušla u selo. Smrt osumnjičenika isključila je mogućnost da se protiv njih vodi kazneni postupak.

Svi živi optuženici nalazili su se izvan dosega hrvatskoga pravosuđa. Sud im je zato sudio u odsutnosti.

Takvo suđenje zakonski omogućuje donošenje presude, ali nosi ozbiljno praktično ograničenje: ako se osuđenik nalazi u državi koja ga ne izručuje, kazna se ne može izvršiti dok ne bude uhićen ili dok druga država ne prizna i ne preuzme izvršenje presude.

Dvije osude, tri oslobađajuće presude

Županijski sud u Zagrebu 17. rujna 2018. nepravomoćno je osudio Dušana Žarkovića i Bogdana Jednaka na po 15 godina zatvora.

Sud je zaključio da su kao pripadnici izviđačko-diverzantske skupine sudjelovali u ulasku u Joševicu i sustavnom ubijanju 21 civila.

George Nashid Kamal, Miroslav Malobabić i Dejan Sladović oslobođeni su zbog nedostatka dokaza koji bi svakoga od njih pojedinačno povezali s ubojstvima.

Oslobađajuća presuda ne znači da zločin nije počinjen. Ona znači da dokazi izvedeni protiv određene osobe nisu dosegnuli razinu potrebnu za osuđujuću presudu.

Nakon žalbenog postupka Vrhovni sud povisio je Žarkoviću i Jednaku kazne na po 20 godina zatvora. Presuda je time postala pravomoćna.

Njihova osuda obuhvaća ubojstvo svih 21 civila iz činjeničnog opisa, pa tako i smrt petnaestogodišnjeg Pavla Šiftara.

Tko je osuđen?

Dušan Žarković i Bogdan Jednak pravomoćno su osuđeni na po 20 godina zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu 21 hrvatskog civila u Joševici 16. prosinca 1991. godine. Osuđujuća presuda obuhvaća i ubojstvo petnaestogodišnjeg Pavla Šiftara. Obojici je suđeno u odsutnosti i nije pronađena javna potvrda da su uhićeni ili da izrečene kazne stvarno izdržavaju. George Nashid Kamal, Miroslav Malobabić i Dejan Sladović oslobođeni su zbog nedostatka dokaza. Duško Malović i Siniša Šeović, koje je DORH naveo kao sudionike skupine, umrli su prije nego što je njihova individualna odgovornost mogla biti pravomoćno utvrđena. Nije pronađena pravomoćna presuda protiv viših zapovjednika Teritorijalne obrane, milicije SAO Krajine ili drugih dužnosnika okupacijske vlasti zbog zapovijedanja, omogućavanja ili prikrivanja pokolja.

Joševica nije samo 16. prosinca

Broj 21 odnosi se isključivo na civile ubijene 16. prosinca 1991.

Lokalne evidencije navode da su u Joševici tri osobe stradale ranije, a još šest do lipnja 1993. godine. U komemorativnim objavama zato se pojavljuje ukupno 31 ili 32 ratne žrtve povezane sa selom.

Te brojke ne treba nekritički spojiti s glavnim sudskim predmetom.

Presuda Žarkoviću i Jednaku odnosi se na 21 poimenično navedenu žrtvu prosinačkog pokolja. Druge smrti zahtijevaju odvojenu provjeru datuma, okolnosti, statusa žrtve i mogućega kaznenog predmeta.

Žarković, Jednak i Dušan Martić osuđeni su u posebnom postupku i za raniji zločin nad obitelji Kreštalica počinjen 6. studenoga 1991. godine. U tom su događaju Nikola, Gina i Đuro Kreštalica ubijeni, a kuća je zapaljena. Taj predmet ne smije se poistovjetiti s pokoljem 21 civila 16. prosinca, iako se odnosi na isto selo i neke od istih pripadnika srpskih postrojbi.

Što još nije razriješeno?

Nije javno potvrđeno gdje se nalaze Dušan Žarković i Bogdan Jednak niti jesu li protiv njih aktivne međunarodne tjeralice.

Nije objavljeno je li Srbija razmatrala preuzimanje izvršenja pravomoćnih hrvatskih presuda. Nema potvrde da je ijedan dan njihovih četrdeset godina zatvora stvarno izdržan.

Nije utvrđena kaznena odgovornost svih pripadnika izviđačko-diverzantske skupine koji su toga poslijepodneva ulazili u kuće.

Za trojicu oslobođenih optuženika sud nije našao dovoljno dokaza. Javnosti nije poznato jesu li se nakon oslobađajuće presude nastavili izvidi radi utvrđivanja drugih mogućih izvršitelja.

Duško Malović i Siniša Šeović umrli su bez presude. Njihova se imena pojavljuju u opisu DORH-a, ali kaznena odgovornost umrle osobe ne može se naknadno utvrđivati osuđujućom presudom.

Nije utvrđeno tko je zapovjedio akciju niti je li cilj od početka bio ubiti sve hrvatske civile zatečene u određenom dijelu sela.

Nije procesuiran zapovjedni i politički vrh okupacijskog sustava koji je imao izvještaj o masakru, znao koja je postrojba djelovala na području Joševice i nije priveo počinitelje.

Nije objavljen cjelovit državni pregled svih osoba ubijenih u Joševici od 1991. do 1993., s jasnim razdvajanjem 21 žrtve prosinačkog pokolja od ranijih i kasnijih stradanja.

Presuda je pravomoćna, pravda još nije izvršena

Joševica ima ono što mnoga mjesta ratnih zločina još nemaju: poimeničan popis žrtava, preživjelu svjedokinju, dokumentaciju sastavljenu neposredno nakon ubojstava, optužnicu i pravomoćnu osuđujuću presudu.

Dušan Žarković i Bogdan Jednak osuđeni su na ukupno 40 godina zatvora. Pravno je dokazano da su sudjelovali u pokolju 21 civila, među kojima je bio petnaestogodišnji Pavle Šiftar.

Ali osuđenici nisu bili pred sudom kada su im izrečene kazne. Nije potvrđeno da su uhićeni. Nije potvrđeno da su upućeni na izdržavanje kazne. Četrdeset godina zatvora zato zasad postoji u presudi, ali ne i u javno potvrđenoj evidenciji izvršenja.

Trojica optuženika oslobođena su zbog nedostatka dokaza. Dvojica osumnjičenih umrla su. Ostali mogući sudionici nisu potpuno identificirani ili nisu izvedeni pred sud. Zapovjednici okupacijskih vojnih i policijskih struktura nisu osuđeni upravo zbog Joševice.

Najveća otvorena pitanja više nisu tko su žrtve i je li zločin počinjen. To je dokazano.

Otvoreno je tko je još ulazio u kuće, tko je izdao zapovijed, tko je nakon pokolja zaštitio ubojice, gdje se nalaze pravomoćno osuđeni ljudi i zašto kazne još nisu javno potvrđene kao izvršene.

Joševica stoga ima pravomoćni sudski epilog, ali nema potpuno izvršenu pravdu.

Izvori: DORH/ŽDO Sisak – istraga, optužnica, imena žrtava i optuženici; HRT – prvostupanjska presuda iz 2018.; Documenta – kronologija predmeta Joševica; Documenta – Gornje Jame i Joševica; Grad Glina – 34. obljetnica, dob žrtava i lokalna evidencija; Sisačko-moslavačka županija – službeni popis žrtava; HKM – Pavle Šiftar i kronologija zločina; Radio Banovina – autentična reportaža iz Joševice; Državni zavod za statistiku – stanovništvo Joševice; video Radio Banovine.