RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 13. nastavak Četekovac, Balinci i Čojlug 1991.: Ubijene 24 osobe, civili korišteni kao živi štit – optužnica protiv 22 pripadnika srpskih snaga bez presude

Pokolj u Četekovcu, Balincima i Čojlugu jedan je od najtežih ratnih zločina počinjenih nad hrvatskim stanovništvom zapadne Slavonije tijekom prvih mjeseci velikosrpske agresije. Zločin je počinjen na ograničenom prostoru, tijekom jednoga dana i pred ljudima koji su mnoge napadače poznavali kao stanovnike susjednih sela.

Poznata su imena žrtava, njihove godine i mjesta na kojima su pronađene. Postoje svjedočenja preživjelih, sudskomedicinska dokumentacija, zapisi o zapovjednom lancu, popisi pripadnika srpskih postrojbi i dvije velike hrvatske optužnice – ranija protiv više desetaka ljudi te novija, iz 2018. godine, protiv 22 zapovjednika i pripadnika paravojnih formacija pobunjenih Srba.

Unatoč tomu, pravosudni epilog ostao je gotovo potpuno nevidljiv.

Državno odvjetništvo objavilo je da je jedna osoba, u službenim dokumentima označena inicijalima S. B., odnosno B. S. u starijem priopćenju, pravomoćno osuđena na 20 godina zatvora u širem predmetu koji je obuhvatio i sudjelovanje u napadu na ova sela. Međutim, ta presuda nije individualizirala ubojstvo svake od 24 žrtve niti predstavlja presudu protiv zapovjednika i svih neposrednih izvršitelja pokolja.

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 2018. podiglo je novu optužnicu protiv 22 osobe. Osam okrivljenika opisano je kao zapovjednike, a ostali kao njima podređeni pripadnici srpskih paravojnih formacija. Do 5. kolovoza 2026. u javnim objavama DORH-a, Županijskog suda u Zagrebu, Visokog kaznenog suda i Vrhovnog suda nije pronađena prvostupanjska ni pravomoćna presuda u tome postupku.

Tri sela na putu širenja pobune

Četekovac, Balinci i Čojlug nalaze se na sjevernim obroncima Papuka, između Mikleuša i područja koje su tijekom ljeta 1991. postupno stavljale pod nadzor pobunjene srpske strukture.

Stanovništvo Četekovca i Čojluga bilo je pretežno hrvatsko, dok je u Balincima živjelo hrvatsko i srpsko stanovništvo. Prije otvorenog napada na širem slatinskom području zabilježene su blokade prometnica, miniranja, napadi na policijske ophodnje, otmice i zastrašivanje hrvatskog stanovništva.

Pobunjene srpske snage uspostavile su uporišta u Voćinu, Ćeralijama, Kraskoviću, Prekoračanima, Macutama, Rijencima i drugim okolnim naseljima. U tim su strukturama djelovali lokalni pripadnici teritorijalne obrane, paravojne skupine i ljudi povezani s rezervnim sastavom i zapovjednim sustavom JNA.

Tri hrvatska sela danima su bila izložena povremenom granatiranju. Stanovništvo je znalo da prijeti napad, ali dio ljudi, osobito starijih, nije htio napustiti kuće, stoku i zemlju. Neki su vjerovali da im susjedi s kojima su godinama živjeli neće nauditi.

Obranu sela, prema objavljenoj povijesnoj rekonstrukciji, činilo je samo sedam pripadnika Narodne zaštite i pet policajaca. Nisu imali dovoljno ljudi ni teškog naoružanja da bi zaustavili koordinirani topničko-pješački napad.

Napad je počeo u 9.05 sati

Dana 4. rujna 1991. u 9.05 sati počelo je minobacačko granatiranje Četekovca, Balinaca i Čojluga. Nakon početne vatre uslijedio je pješački napad uz uporabu tenkova, bestrzajnih topova, minobacača, tromblonskih mina i ručnih raketnih bacača.

Napadači su zaposjeli cestu prema Mikleušu, jedinu vezu triju sela s prostorom koji nije bio pod njihovim nadzorom. Time su stanovništvu presjekli glavni pravac izvlačenja.

Prema optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, osmorica okrivljenika djelovala su kao zapovjednici različitih paravojnih formacija pobunjenog srpskog stanovništva. Tužiteljstvo tvrdi da su podređenima naređivali napade na civile, uzimanje talaca, mučenje i ubijanje zarobljenika, pljačku te uništavanje hrvatskih kuća i gospodarskih objekata.

DORH nije u službenom priopćenju objavio njihova puna imena, nego godine rođenja i redni položaj u optužnici. U javno objavljenim povijesnim i medijskim rekonstrukcijama među zapovjednicima se navode Borivoje Lukić zvani Munja, Veljko Vukelić, Borivoje Radosavljević, Dragomir Keleuva, Ljubomir Makarić, Milan Graovac, Slobodan Radošević i drugi zapovjednici lokalnih srpskih formacija.

Ta se imena mogu navoditi kao javno objavljena imena optuženika i osoba povezanih sa zapovjednom strukturom, ali optužnica nije presuda. Njihova individualna kaznena odgovornost u postupku iz 2018. godine nije pravomoćno utvrđena.

Balinci: ubojstva u kućama i na kućnim pragovima

Najteži pojedinačni dio pokolja počinjen je u Balincima. Pripadnici srpskih snaga prolazili su selom, ulazili u kuće hrvatskih stanovnika i ubijali ljude koje su ondje zatekli.

Optužnica iz 2018. navodi da su deset osoba ubili vatrenim oružjem, dok je jedan civil zaklan. Lokalna poimenična evidencija obuhvaća jedanaest žrtava iz Balinaca:

Nikola Magdić, star 58 godina;
Ivica Biškupović, star 66 godina;
Rozalija Vlatković, stara 92 godine;
Ika Biškupović, stara 76 godina;
Marko Rukavina, star 59 godina;
Manda Rukavina, stara 69 godina;
Ivan Biškupović, star 48 godina;
Mijo Lovrenc, star 32 godine;
Josip Butorac, star 63 godine;
Juraj Borovac, star 65 godina;
Ivan Rukavina, star 68 godina.

Ljudi nisu poginuli od slučajnog projektila tijekom borbe. Ubijani su neposredno, u kućama, dvorištima i uz glavnu cestu. Tijela dijela žrtava bila su osakaćena ili spaljena.

U pojedinim lokalnim rekonstrukcijama poimenično se navodi osoba koja je navodno osobito teško zlostavljala Ivana Rukavinu. Budući da taj navod nije potvrđen javno dostupnom pravomoćnom presudom, ne smije se predstavljati kao sudski utvrđena činjenica. Nesporno je da su na tijelu pronađene teške ozljede i da je ubojstvo počinjeno izrazito okrutno, ali identitet čovjeka koji ih je osobno nanio mora biti utvrđen presudom.

Zasjeda na jedinoj cesti prema Mikleušu

Srpske snage postavile su zasjede iznad Čojluga, Balinaca i Četekovca te na pravcu prema Mikleušu. Iz automatskog oružja bez upozorenja su pucale na civilna vozila i ljude koji su pokušavali napustiti okružena sela.

U toj su zasjedi ubijeni:

Zlatan Pinčar, star 36 godina;
Milan Mlakar, star 25 godina;
Marko Sabo, star 28 godina;
Franjo Sabo, star 59 godina;
Marija Matičić, stara 68 godina;
Terezija Troha, stara 82 godine;
Josip Tonc, star 18 godina.

Josip Tonc bio je najmlađa žrtva cjelokupnog napada. Vozio je automobil u kojem su bile Marija Matičić i Terezija Troha. Na vozilo je otvorena puškomitraljeska vatra.

Prema povijesnoj rekonstrukciji, Josip je uspio izići iz automobila i pokušao pobjeći. Napadači su ga sustigli i ubili. Nakon toga iz vozila su izvukli dvije starije žene i ubili ih.

Majka Roza Tonc poslije je sinu napisala pismo koje je objavljeno u knjizi sjećanja na poginule branitelje slatinskoga i orahovičkog područja. Prisjetila se da ju je prije napada nagovarao da napusti selo jer je znao da postoji opasnost. Govorio joj je da je mlad i da će se snaći. Imao je samo 18 godina.

Civili natjerani u živi štit

Jedan dio stanovništva pokušao se skloniti ispod mosta između Balinaca i Četekovca. Ondje su ih pronašli pripadnici srpskih snaga.

Prema DORH-ovoj optužnici, civili su pod prijetnjom oružjem prisiljeni izići na cestu. Napadači su ih gurali ispred sebe i koristili kao živi štit tijekom napredovanja.

Dvije osobe ubijene su zato što su se tome usprotivile.

Korištenje civila kao zaštite od protivničke vatre teško je kršenje međunarodnoga humanitarnog prava. Njihova prisutnost nije bila slučajna: ljudi su prisiljeni kretati se ispred naoružane skupine kako bi svojim tijelima smanjili opasnost za napadače.

U javnom priopćenju uz optužnicu nisu navedena imena svih civila korištenih kao živi štit niti je objašnjeno koje su dvije osobe ubijene nakon što su odbile poslušati. Zbog toga ovaj dio zločina, iako jasno opisan u optužnici, još nema javno dostupnu poimeničnu pravosudnu rekonstrukciju.

Zarobljeni policajci mučeni pa ubijeni

U Četekovcu su zarobljena dvojica pripadnika hrvatskog MUP-a. Nakon zarobljavanja više nisu bili zakonite mete.

Optužnica navodi da su ih pripadnici srpskih postrojbi tukli rukama, nogama i kundacima po cijelom tijelu, a zatim ih ubili vatrenim oružjem.

U lokalnoj evidenciji kao dvojica zarobljenih i ubijenih policajaca navode se:

Nikola Butorac, star 34 godine, i
Duško Košorog, star 22 godine.

Njihov pravni položaj razlikuje se od položaja ljudi poginulih tijekom aktivne borbe. Zarobljeni i razoružani pripadnik policije zaštićen je međunarodnim ratnim pravom. Njegovo mučenje i pogubljenje predstavlja ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

U Četekovcu su toga dana, prema lokalnom popisu, stradali i Josip Potočnik, Mile Starčević, još jedan Marko Rukavina i Adam Krupa.

Treba paziti da se dvojica muškaraca imena Marko Rukavina ne spoje u jednu žrtvu. Jedan je imao 59, a drugi približno 42 godine i stradali su na različitim mjestima.

Popis 24 žrtve

Prema lokalnoj memorijalnoj evidenciji, 4. rujna 1991. ubijene su 24 osobe:

Balinci: Nikola Magdić, Ivica Biškupović, Rozalija Vlatković, Ika Biškupović, Marko Rukavina, Manda Rukavina, Ivan Biškupović, Mijo Lovrenc, Josip Butorac, Juraj Borovac i Ivan Rukavina.

Četekovac: Josip Potočnik, Nikola Butorac, Duško Košorog, Mile Starčević, Marko Rukavina i Adam Krupa.

Čojlug i zasjeda na prilaznoj cesti: Josip Tonc, Marija Matičić, Terezija Troha, Franjo Sabo, Marko Sabo, Milan Mlakar i Zlatan Pinčar.

Među žrtvama je bilo pet žena i 19 muškaraca. Najmlađi Josip Tonc imao je 18, dok je najstarija Rozalija Vlatković imala 92 godine. Devetero ubijenih bilo je starije od 60 godina.

Zašto DORH navodi 22, a komemorativni izvori 24 žrtve?

U broju žrtava postoji prividna razlika koju je moguće objasniti različitim pravnim statusom stradalih.

Hrvatski sabor, MUP, Virovitičko-podravska županija i lokalne komemoracije govore o 24 žrtve: 22 mještana i dvojici policajaca.

Optužnica ŽDO-a iz 2018. navodi 22 osobe obuhvaćene činjeničnim opisom: 20 civila i dva ratna zarobljenika.

Lokalni popis svih 24 stradalih uz 22 civila i policajca uključuje i osobe koje su sudjelovale u obrani sela kao pripadnici Narodne zaštite. Njihova pogibija tijekom borbe sama po sebi nije ratni zločin ako su u trenutku smrti sudjelovali u neprijateljstvima. Tužiteljstvo je zato u optužnicu uvrstilo one smrti za koje smatra da postoji pravna osnova ratnog zločina: ubijene civile te dvojicu policajaca pogubljenih nakon zarobljavanja.

To ne umanjuje ukupan broj stradalih. Broj 24 predstavlja memorijalni popis svih žrtava toga dana, dok se broj 22 odnosi na osobe čija su ubojstva izrijekom obuhvaćena novijom optužnicom kao ratni zločin.

U ranijoj pravomoćnoj presudi protiv osobe označene inicijalima S. B. navodi se pak 18 ubijenih civila. Ni taj broj nije nužno proturječan kasnijima: presuda je obuhvatila samo dio događaja i dokaza koje je tužiteljstvo u tom predmetu uspjelo povezati s konkretnim optuženikom.

Sustavno uništavanje sela

Zločin nije završen ubojstvima. Hrvatska imovina namjerno je razarana i pljačkana.

Optužnica navodi da su napadači minobacačima, bestrzajnim topovima, tenkovima, tromblonskim minama i ručnim raketnim bacačima namjerno gađali kuće i gospodarske objekte hrvatskog stanovništva.

Spaljeno je ili eksplozivom razoreno 59 kuća i gospodarskih objekata. Uništena je i katolička crkva svetog Nikole Tavelića u Četekovcu.

Iz kuća su odnošeni automobili, traktori, poljoprivredni strojevi i druge vrijednosti. Uništavanje je imalo jasan učinak: stanovnicima je trebalo onemogućiti povratak i nastavak života.

Kada su se srpske snage oko 17 sati počele povlačiti prema Ćeralijama, iza njih su ostala tijela, spaljeni domovi, izrešetana vozila i opljačkana gospodarstva.

Hrvatske snage ušle su u razorena sela sljedećeg dana. Zatekle su mrtve ljude na kućnim pragovima i u dvorištima, spaljena tijela te kuće koje su bile minirane ili opljačkane.

Prva optužnica protiv više desetaka osoba

Kazneni postupak za ovaj zločin ima složenu i nedovoljno transparentnu povijest.

Okružno državno odvjetništvo u Osijeku 1993. podiglo je opsežnu optužnicu protiv 55 osoba povezanih sa zločinima u selima. Kao jedan od ključnih zapovjednika naveden je Borivoje Lukić, pričuvni kapetan prve klase JNA i zapovjednik jedinice za posebne namjene.

Postupak je poslije mijenjao nadležnost i broj okrivljenika. DORH je u srpnju 2007. objavio da se pred Županijskim sudom u Virovitici vodi glavna rasprava protiv 12 osoba iz vojne i političke strukture, optuženih za izdavanje zapovijedi u okviru zajedničkog zločinačkog plana, te 32 neposredna sudionika.

To je ukupno 44 okrivljenika.

Dio postupaka protiv osoba iz ranije optužnice bio je obustavljen, izdvojen ili se nije mogao nastaviti zbog njihove nedostupnosti. Javno dostupne službene objave ne nude kronološko objašnjenje kako se od prvotnih 55 osoba došlo do 44 okrivljenika 2007., a zatim do nove optužnice protiv 22 osobe 2018. godine.

Nije jasno objavljeno protiv kojih su ljudi optužbe odbačene, tko je umro, tko je ostao nedostupan, protiv koga nije bilo dovoljno dokaza i jesu li pojedini dijelovi starog predmeta spojeni s novom optužnicom.

Optužnica iz 2018. protiv 22 osobe

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu 9. ožujka 2018. podiglo je pred Županijskim sudom u Zagrebu optužnicu protiv 22 okrivljenika.

Osam osoba tužiteljstvo opisuje kao zapovjednike, dok četrnaest tereti kao njima podređene pripadnike paravojnih formacija pobunjenog srpskog stanovništva.

Optužba obuhvaća:

• zapovijedanje napadom i granatiranjem sela

• ubojstva ljudi u kućama u Balincima

• klanje jednog civila

• ubojstvo sedmero ljudi u zasjedi prema Mikleušu

• uporabu civila kao živog štita

• ubojstvo dvoje ljudi koji su se tomu usprotivili

• mučenje i pogubljenje dvojice zarobljenih policajaca

• pljačku hrvatske imovine

• paljenje i miniranje 59 objekata i katoličke crkve.

Riječ je o vrlo preciznom činjeničnom opisu. Unatoč tomu, u javno dostupnim sudskim i državnoodvjetničkim objavama nije pronađeno da je postupak rezultirao prvostupanjskom presudom.

Tko je osuđen?

DORH je objavio da je jedna osoba, u službenim dokumentima označena inicijalima S. B., a u priopćenju iz 2012. kao B. S., pravomoćno osuđena u prisutnosti na 20 godina zatvora. Presuda Županijskog suda u Bjelovaru iz rujna 1995., potvrđena na Vrhovnom sudu 10. travnja 1996., obuhvatila je više zločina na području Voćina i Papuka, uključujući njegovo sudjelovanje u napadu na Balince, Četekovac i Čojlug u kojem je prema toj presudi ubijeno 18 civila. Međutim, nije pronađena javno dostupna pravomoćna presuda protiv zapovjednika napada Borivoja Lukića niti protiv ostalih osoba obuhvaćenih optužnicom iz 2018. godine. Također nema javno potvrđene presude koja bi individualizirala neposrednog počinitelja svakog pojedinačnog ubojstva, uporabe živog štita i pogubljenja policajaca Nikole Butorca i Duška Košoroga.

Zašto predmet još nema potpuni epilog?

Prvi problem bila je nedostupnost okrivljenika. Veći broj pripadnika srpskih postrojbi nakon rata napustio je Hrvatsku. Bez njihova uhićenja sud nije mogao provesti redoviti postupak, a odluka o suđenju u odsutnosti zahtijeva posebne zakonske uvjete.

Drugi problem predstavljala je složenost počiniteljske strukture. U napadu su sudjelovali zapovjednici i pripadnici više lokalnih teritorijalnih, paravojnih i specijalnih postrojbi. Za osudu nije dovoljno utvrditi da je osoba bila pripadnik Papučkog odreda. Potrebno je dokazati što je naredila ili učinila u točno određenom dijelu napada.

Treći je problem rascjepkanost postupaka. Broj okrivljenika mijenjao se od 55 u prvotnoj optužnici preko 44 osobe u postupku iz 2007. do 22 okrivljenika u optužnici iz 2018. Bez javno objavljene procesne kronologije nije moguće pratiti sudbinu svake prijavljene osobe.

Četvrti problem je međunarodna pravna pomoć. Veći dio optuženika nalazi se izvan Hrvatske, a nije poznato jesu li Srbija i druge države ispitale sve okrivljenike, dostavile njihove obrane ili razmatrale preuzimanje kaznenog progona.

Peti problem predstavlja protok vremena. Od zločina je prošlo gotovo 35 godina. Svjedoci umiru, sjećanja slabe, a dokumentacija paravojnih i okupacijskih struktura može biti izgubljena, uništena ili nedostupna.

Šesti problem je nedostatak javne transparentnosti. DORH je 2018. opširno opisao optužnicu, ali poslije nije objavio jasan pregled tijeka predmeta. Na stranicama nadležnog suda i viših sudova nije pronađena presuda ni priopćenje o završetku postupka.

Što još nije razriješeno?

Nije pravomoćno utvrđeno tko je naredio da se cesta prema Mikleušu zatvori i na njoj postave zasjede za civilna vozila.

Nije utvrđena individualna odgovornost ljudi koji su ulazili u kuće u Balincima i ubijali stanovnike, kao ni osobe koja je zaklala jednog civila.

Nema javne presude koja bi odgovorila tko je izvukao Mariju Matičić i Tereziju Trohu iz automobila te ubio njih i osamnaestogodišnjeg Josipa Tonca.

Nisu poznata imena svih pripadnika skupine koja je civile pronašla pod mostom, prisilila ih da hodaju ispred naoružanih ljudi i ubila dvije osobe koje su odbile postati živi štit.

Nije pravomoćno individualizirano tko je tukao i pogubio zarobljene policajce Nikolu Butorca i Duška Košoroga.

Nije objašnjeno ni što se dogodilo sa svakom od osoba obuhvaćenih starim i novim optužnicama. Javnost nema podatak koliko ih je živo, koliko nedostupno, koliko ih je umrlo prije suđenja i protiv koliko su optužbe obustavljene zbog nedostatka dokaza.

Zločin je opisan do pojedinosti, ali postupak protiv 22 okrivljenika nema javnu presudu

Četekovac, Balinci i Čojlug nisu mjesta zločina bez žrtava, svjedoka ili dokumentacije. Poznata su imena 24 stradale osobe. Poznato je vrijeme početka napada, pravci topničke i pješačke vatre, mjesto zasjede, način uporabe civila kao živog štita, imena zarobljenih policajaca i broj razorenih kuća.

Poznata je i šira zapovjedna struktura srpskih postrojbi koje su nadzirale područje.

Jedan pripadnik srpskih snaga pravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora u širem predmetu koji je obuhvatio i sudjelovanje u napadu na ova sela. Ta presuda važna je i ne dopušta tvrdnju da baš nitko nikada nije osuđen.

Ali jedna presuda nije pravosudni epilog pokolja nad 24 osobe.

Optužnica protiv 22 zapovjednika i neposredna sudionika podignuta je 2018. godine. Osam godina poslije nema javno dostupne prvostupanjske ni pravomoćne presude. Borivoje Lukić i drugi javno imenovani zapovjednici nisu pravomoćno osuđeni za ovu akciju. Neposredni ubojice većine žrtava nisu individualizirani u presudi.

Na spomen-obilježju u Četekovcu nalaze se imena ubijenih. U javno dostupnim sudskim evidencijama još nema usporedivog popisa pravomoćno osuđenih ljudi koji su zapovijedali, mučili, ubijali i spaljivali sela.

Zločin je rekonstruiran. Optužnica postoji. Potpuna presuda još ne postoji.