DIRLJIVA PRIČA MARIJANA I IRE Najljepša ljubavna fotografija iz rata: 'Nagnuo se da me poljubi, nisam ni znala hoće li se vratiti'

DIRLJIVA PRIČA MARIJANA I IRE

Najljepša ljubavna fotografija iz rata: 'Nagnuo se da me poljubi, nisam ni znala hoće li se vratiti'Cijeli rat sam izbjegavao kamere, a sad je naša fotografija obišla cijelu Hrvatsku, našalio se Marijan Horvat (62), čija je fotografija poljupca s njegovom tadašnjom djevojkom, a danas suprugom Irom (51) dirnula srca tisuća ljudi tijekom Domovinskog rata i godinama nakon njega.

Riječ je o prizoru koji je u kolektivnoj memoriji naroda ostao upamćen kao jedna od najljepših i najemotivnijih fotografija Domovinskog rata. Njezin značaj ne leži samo u estetskoj ljepoti, već u sirovoj iskrenosti trenutka. Simbolu nade, vjere i ljubavi koja se nije dala pokolebati ni u najtežim vremenima. A upravo u tom trenutku, dok su njihove oči bile uprte jedno u drugo, Ira i Marijan nisu ni slutili da ih netko promatra kroz objektiv.- Nismo znali da nas netko slika. Ma kakvi?! Bili smo toliko sretni, toliko ispunjeni što smo se napokon vidjeli nakon toliko vremena. Sve drugo je jednostavno nestalo. Kao da je cijeli svijet stao, a ostali smo samo nas dvoje - rekla je Ira prisjećajući se tog dana s osmijehom.Bio je kolovoz 1995. godine. Marijan se, sa slavnom 2. gardijskom brigadom Gromovima, vraćao kući, u svoj Sisak, iz oslobodilačke operacije Oluja. Na cesti uz rijeku Kupu stajala je Ira. Tad 21-godišnjakinja, srce joj je bilo ispunjeno strepnjom i nadom, a oči nisu prestajale gledati prema dolazećim vojnim kamionima.- Nisam znala hoće li doći. Samo sam se nadala, molila da ga vidim. Da je među tim kamionima i on. Moja najveća ljubav - rekla je Ira.

U pravom trenutku, na pravome mjestu, nalazila se tad i Lea Krivošić, mlada sisačka fotoreporterka Večernjeg lista. Njezin instinkt i fotografski talent ovjekovječili su prizor koji će kasnije postati jedan od simbola ne samo ljubavi, već i povratka, sigurnosti i novoga početka.

- Čekala sam i gledala svaki kamion, pitala se hoće li biti u kojem od njih. Onda, odjednom, ugledala sam ga! Srce mi je stalo. Kamion nije smio stati, ali Marijan se nagnuo i poljubio me - prisjetila se Ira tog trenutka koji je za njih značio više od bilo čega.

Marijan objašnjava da je naredba bila jasna - nije bilo silaska s kamiona, kolona se morala nastaviti kretati prema vojarni. No srce ima svoje zakone, pa je učinio ono što je tad osjećao da mora - nagnuo se prema njoj, dotaknuo njezine usne i dugu plavu kosu. Taj poljubac, taj djelić sekunde, postao je vječnost.

- Fotografija je nastala nedaleko od parka u Sisku, u povratku. Marijan je stigao kamionom, a ja sam ga ugledala. Gledala sam svaki kamion u koloni. Nisu smjeli stati, ali kad me vidio, samo se nagnuo i poljubio me. Nismo znali da nas netko slika. Danas mi je drago da je Lea uhvatila taj trenutak. Nažalost, pokojna je. Uvijek se sjetim i nje i tog trenutka kad prođem pored tog mjesta. Teško je ne sjetiti se - rekla je Ira.

Fotografija je prvo objavljena u Večernjem listu, potom i u drugim novinama. Tako su Marijan i Ira, dvoje sasvim običnih ljudi, postali prepoznatljivi mnogima. No iza poznatog lica s fotografije i danas stoji skromna, čvrsta i tiha ljubav koja traje već gotovo tri desetljeća. Danas su u sretnom braku u Sisku, a najljepši plod njihove ljubavi je njihova kći Tea, ponos njihova zajedničkog puta.

- A i dalje smo isti, obični. Ta slika nije nam neugodna. Dapače. Prikazuje ljubav u teškim vremenima. U vezi smo bili dvije godine prije toga. Koliko nam je vrijeme dopuštalo, toliko smo se viđali. Evo, sad smo već gotovo 30 godina zajedno. Sljedeće godine punimo okruglu godišnjicu. Kroz svašta smo prošli. Rat, potres, bolesti... Ali još smo tu. On je meni bio oslonac kad mi je bilo teško, a ja njemu kad je on bio bolestan. To je, vjerujem, razlog zašto smo još zajedno. Održavamo jedno drugo. Ne okrećemo leđa. I u dobru i u zlu. Nema duge ljubavi bez toga - rekla je Ira.

- Znam biti težak, da. Ali tko nije? Svi znamo ponekad biti. Mi se ne smatramo posebnima. Takvi kakvi smo bili, takvi smo i ostali. To je ta slika, taj trenutak. I baš zato ima vrijednost. Naša kći naš je najveći ponos - nadovezao se Marijan.

Kažu da se i danas na društvenim mrežama pojavljuje njihova fotografija. Ljudi ostavljaju komentare, dijele priču, mnogi su dirnuti - čak i ne znajući tko su ljudi na slici.

- Naravno, uvijek se nađe netko tko ima što loše reći. Ali većina vidi ono što je bitno, a to je ljubav. Ljubav usred rata. Ljubav koja je preživjela sve. Mural s tom slikom danas je nacrtan u Sisku. Netko si je dao truda, i to nam je drago. Nismo tražili pažnju. Izbjegavao sam kamere i na kraju je fotografija mene obišla Hrvatsku. Bolje biti poznat po tome, nego po nečemu lošem - zaključio je Marijan uz osmijeh.