RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 14. nastavak Baćin 1991.: Najmanje 75 civila ubijeno uz Unu – sedmorica osuđena, ali nema potvrde da je itko završio u zatvoru

Pokolj u Baćinu kod Hrvatske Dubice izdvaja se među ratnim zločinima počinjenima tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku po dvjema naizgled proturječnim činjenicama.

Riječ je o jednoj od najvećih masovnih grobnica iz Domovinskog rata i rijetkom zločinu za koji postoji pravomoćna presuda protiv više pripadnika neposrednoga i zapovjednog lanca. Istodobno, svi su osuđeni izvan dosega hrvatskog pravosuđa, nije javno potvrđeno izvršenje ijedne kazne, a presuda nije obuhvatila sve ljude koji su civile popisivali, odvodili, čuvali, prevozili i strijeljali.

Baćin zato nije zločin bez sudskog epiloga, ali jest zločin bez dovršene pravde.

Hrvatski sudovi utvrdili su da su pripadnici srpskih vojnih, policijskih i civilnih vlasti tijekom listopada 1991. sustavno izdvajali preostale Hrvate iz Hrvatske Dubice, Cerovljana i okolnih sela. Ljude, mahom starije, bolesne i nemoćne, zatvarali su u vatrogasne domove, a zatim ih autobusom odvezli do obale Une.

Ondje su ubijeni vatrenim oružjem.

Tijela su ostavljena na mjestu zločina, a poslije su bagerom zatrpana. Dio žrtava, prema službenim memorijalnim podacima, bačen je u Unu. Zbog toga ni danas nije moguće s potpunom sigurnošću utvrditi konačan broj ubijenih niti pronaći i identificirati sve njihove posmrtne ostatke.

Okupacija Hrvatske Dubice i popisivanje preostalih Hrvata

Nakon pada Hrvatske Kostajnice u rujnu 1991. postrojbe JNA, Teritorijalne obrane i srpske paravojne snage nastavile su napredovanje prema Hrvatskoj Dubici, Cerovljanima i Baćinu.

Većina hrvatskog stanovništva povukla se prema slobodnom području. U okupiranim naseljima ostali su ljudi koji nisu mogli ili nisu htjeli napustiti svoje domove: starci, žene, bolesni, slabije pokretne osobe i pojedini stanovnici koji su vjerovali da im se kao civilima ništa neće dogoditi.

Prema nalazima Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Milana Martića, u Hrvatskoj Dubici ostalo je približno 60 Hrvata, uglavnom starijih ljudi i žena.

Na području su uspostavljene policijske, vojne i civilne strukture samoproglašene SAO Krajine. Policijsko zapovjedno mjesto nalazilo se u staroj školi u Hrvatskoj Dubici. Djelovala je i skupina od približno 30 pripadnika krajinske milicije, uz lokalne rezerviste i pripadnike Teritorijalne obrane.

Okupacijske vlasti počele su izrađivati popise preostaloga hrvatskog stanovništva. Popis nije služio radi podjele pomoći, evidencije napuštenih kuća ili zaštite stanovništva. Postao je sredstvo pronalaženja ljudi koje će se zatočiti i odvesti na stratište.

Hrvatska optužnica povezala je sastavljanje popisa i organiziranje uhićenja s lokalnim zapovjednicima Teritorijalne obrane, milicije i civilne vlasti. Sud je zaključio da ubojstva nisu bila spontani ispad nekoliko naoružanih pojedinaca, nego organizirana operacija u kojoj su sudjelovale različite razine okupacijskog sustava.

Poziv na navodni sastanak i zatočenje u vatrogasnim domovima

Dana 20. listopada 1991. pripadnici Milicije SAO Krajine počeli su okupljati hrvatske civile pod izgovorom da moraju doći na sastanak.

Ljudi su odvođeni vozilima i kamionima. U Hrvatskoj Dubici zatvoreni su u vatrogasni dom, dok su stanovnici Cerovljana zatočeni u tamošnjim prostorijama vatrogasnog društva.

Sud je utvrdio da su tijekom 19. i 20. listopada u vatrogasnim domovima bile zatočene najmanje 66 osobe. Desetero zatočenika naknadno je pušteno zahvaljujući intervencijama pojedinaca.

Preostalih 56 ljudi nije pušteno.

Zatočenici nisu bili osumnjičeni za kazneno djelo, nisu bili ratni zarobljenici i nisu sudjelovali u borbama. Nije postojao zakonit razlog za njihovo pritvaranje. Čuvali su ih naoružani pripadnici struktura koje su istodobno nadzirale policiju, vojsku i lokalnu civilnu vlast.

Sljedećeg dana do vatrogasnog doma stigao je autobus.

Autobus prema Baćinu i strijeljanje na Skelištu

Zatočeni civili ukrcani su u autobus i odvezeni prema Baćinu, do predjela uz Unu koji se u izvorima naziva Skelište, odnosno Krečane.

Na tom su mjestu izvedeni iz autobusa i ubijeni vatrenim oružjem. Hrvatski sud zaključio je da su u strijeljanju sudjelovali pripadnici Milicije SAO Krajine pod zapovjedništvom Stevana Borojevića, poznatog kao Gadafi, koji je umro prije nego što je izveden pred hrvatski sud.

Žrtve nisu ubijene tijekom borbe. Nisu se nalazile u blizini vojnog položaja niti su stradale od neselektivnoga topničkog napada. Dovedene su pod oružanom pratnjom, nalazile su se pod potpunom kontrolom počinitelja i potom su pogubljene.

Tijela su ostavljena na otvorenome. Prema nalazima hrvatskog suda, mjesto zločina bilo je osiguravano kako se nitko ne bi približio. Nakon približno dva tjedna dio tijela zatrpan je bagerom.

Ministarstvo hrvatskih branitelja navodi da je u masovnu grobnicu tako zakopano 56 žrtava, dok su tijela ostalih ubijenih završila u Uni ili na drugim lokacijama.

Skrivanjem tijela počinitelji nisu samo pokušali ukloniti tragove zločina. Obiteljima su godinama onemogućili da pronađu, identificiraju i dostojno pokopaju svoje najbliže.

Zašto izvori navode 56, 74, 75 ili 76 žrtava?

U javnim tekstovima o Baćinu pojavljuje se nekoliko različitih brojki. One ne moraju biti međusobno proturječne jer ne obuhvaćaju potpuno istu skupinu ljudi.

Broj 56 odnosi se na glavnu skupinu zatočenika iz Hrvatske Dubice i Cerovljana koja je autobusom odvezena na stratište te na broj žrtava koji se u službenim komemoracijama povezuje s glavnom masovnom grobnicom.

Ministarstvo hrvatskih branitelja u objavi iz 2024. navelo je 74 ubijene osobe, od kojih je 56 zakopano uz pomoć bagera, dok su ostale bačene u Unu. Taj broj obuhvaća širu skupinu likvidacija povezanih s Baćinom i obližnjim naseljima.

Pravomoćna hrvatska presuda govori o najmanje 75 ubijenih civila. To je najvažniji kaznenopravni podatak jer označava broj ubojstava koja su sudovi povezali sa zločinačkim djelovanjem osuđenika i njihovih postrojbi.

U pojedinim izvještajima s prvostupanjskog suđenja pojavljuje se broj 76 starijih civila. Taj podatak proizlazi iz ranije sudske rekonstrukcije i širega činjeničnog opisa, ali je u završnim izvještajima o pravomoćnoj presudi korištena formulacija „najmanje 75“.

Postoji i znatno veći memorijalni broj za cijelu općinu Hrvatska Dubica. U Spomen-sobi Domovinskog rata nalaze se imena 39 poginulih branitelja i 98 civilnih žrtava, ukupno 137 osoba. Taj popis obuhvaća cjelokupne ratne gubitke općine, a ne samo ljude pogubljene 21. listopada na Skelištu.

Najpreciznije je zato navesti da je u zločinačkom sklopu povezanom s Baćinom pravomoćno utvrđeno ubojstvo najmanje 75 civila, dok se broj 56 odnosi na glavnu skupinu i masovnu grobnicu, a broj 137 na sve evidentirane ratne žrtve općine.

Poimenično potvrđene žrtve

Cjelovit i lako pretraživ službeni mrežni popis svih žrtava obuhvaćenih pravomoćnom presudom nije objavljen. Imena se nalaze u sudskom spisu, dokumentaciji nestalih osoba, nalazima ekshumacija, memorijalnim evidencijama i presudi MKSJ-a Milanu Martiću.

Međunarodni sud poimenično je utvrdio ubojstvo stanovnika Cerovljana:

Marije Antolović, Ane Blinje, Josipa Blinje, Katarine Blinje, Nikole Blinje, Andrije Likića, Ane Lončar, Antuna Lončara i Kate Lončar, rođene 1906. godine.

Među drugim žrtvama čija su ubojstva i posmrtni ostaci razmatrani u međunarodnoj presudi nalaze se:

Vera Jukić, Terezija Kramarić, Mijo Krnić, Marija Milašinović, Marija Šestić i Soka Volarević.

U rekonstrukciji zatočenja stanovnika Hrvatske Dubice pojavljuju se i imena Vere Franković, Veronike Stanković, Pavla i Bare Kropf, Danice Krizmanović, Ruže i Sofije Dikulić te Nikole Lončara.

To nije cjelovit popis svih ubijenih. Pojedine osobe nestale su bez pronađenih posmrtnih ostataka, dok je dio ostataka pronađen u stanju koje nije omogućilo identifikaciju.

Prema izvještaju o pravomoćnoj presudi, među sudski evidentiranim žrtvama ostalo je 11 neidentificiranih osoba.

Ekshumacija nakon oslobođenja

Područje Hrvatske Dubice oslobođeno je u svibnju 1995. godine, ali sustavna ekshumacija masovne grobnice u Baćinu provedena je tek tijekom ožujka i travnja 1997.

Istražitelji i sudski medicinari pronašli su posmrtne ostatke ljudi ubijenih hicima iz vatrenog oružja. Stanje kostiju, protok vremena, djelovanje vode i način zatrpavanja otežavali su utvrđivanje identiteta i preciznog uzroka smrti svake osobe.

Dio tijela nikada nije pronađen. Ako su žrtve doista bačene u Unu, njihovi ostaci mogli su biti odneseni nizvodno, razdvojeni ili zakopani na drugim, još nepoznatim mjestima.

Zbog toga pravomoćno utvrđenih najmanje 75 ubojstava ne treba promatrati kao konačan biološki ili demografski broj. To je dokazani sudski minimum.

Optužnica protiv devetero pripadnika okupacijskih struktura

Županijsko državno odvjetništvo u Sisku 29. listopada 2010. podiglo je optužnicu protiv devetero ljudi:

Branka Dmitrovića, Slobodana Borojevića, Milinka Janjetovića, Momčila Kovačevića, Steve Radunovića, Veljka Radunovića, Katice Pekić, Marina Krivošića i Stevana Dodoša.

Tužiteljstvo je tvrdilo da su Dmitrović, Slobodan Borojević, Janjetović i Kovačević sudjelovali u planiranju, sastavljanju popisa preostalih Hrvata i organiziranju njihova uhićenja.

Drugi optuženici teretili su se kao pripadnici vojnih i policijskih postrojbi koji su sudjelovali u odvođenju, čuvanju, prijevozu i likvidacijama.

Vrhovni sud premjestio je postupak iz Siska na Županijski sud u Rijeci. Suđenje je počelo u svibnju 2012. godine.

Od devetero optuženika jedino je Marin Krivošić bio dostupan sudu nakon izručenja iz Crne Gore. Ostalima se sudilo u odsutnosti.

Tijekom postupka saslušano je 175 svjedoka, pročitani su iskazi još približno 50 u međuvremenu umrlih osoba te su provedena međunarodna ispitivanja svjedoka u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Dokazni materijal uključivao je dokumentaciju srpskih okupacijskih struktura pronađenu nakon operacije Oluja, forenzičke nalaze i popise nestalih osoba.

Prvostupanjska i pravomoćna presuda

Županijski sud u Rijeci 11. ožujka 2013. proglasio je sedmoricu optuženika krivima.

Na po 20 godina zatvora osuđeni su:

Milinko Janjetović, Momčilo Kovačević, Stevo Radunović i Veljko Radunović.

Na po 15 godina zatvora osuđeni su:

Stevan Dodoš, Branko Dmitrović i Slobodan Borojević.

Sud je Dmitrovića i Slobodana Borojevića proglasio odgovornima zbog njihova položaja u lokalnoj civilnoj, vojnoj i policijskoj strukturi te zbog propuštanja da spriječe zločine i kazne podređene počinitelje.

Optužba protiv Katice Pekić i Marina Krivošića tijekom postupka je prekvalificirana na kazneno djelo oružane pobune. Budući da se na to djelo primjenjivao Zakon o općem oprostu, protiv njih nije donesena osuđujuća presuda za ratni zločin.

Drugostupanjska odluka kojom su potvrđene kazne donesena je 2020. godine. Vrhovni sud je 10. ožujka 2021. odbio i posljednju dopuštenu žalbu Momčila Kovačevića. Time su osude protiv sedmorice postale pravomoćne.

Tko je osuđen?

Za ubojstva najmanje 75 civila u Baćinu i povezanim mjestima pravomoćno su osuđeni Milinko Janjetović, Momčilo Kovačević, Stevo Radunović i Veljko Radunović na po 20 godina zatvora te Stevan Dodoš, Branko Dmitrović i Slobodan Borojević na po 15 godina, ukupno 125 godina zatvora. Svi su osuđeni u odsutnosti. Do 6. kolovoza 2026. nije pronađena službena potvrda da je ijedan od njih uhićen i upućen na izdržavanje kazne. Katica Pekić i Marin Krivošić nisu osuđeni za ratni zločin; nakon prekvalifikacije optužbe na oružanu pobunu primijenjen je opći oprost. Stevan Borojević Gadafi, kojeg je sudska rekonstrukcija povezala sa zapovijedanjem neposrednim izvršiteljima, umro je prije suđenja. Dio strijelaca ostao je neidentificiran ili nije obuhvaćen optužnicom.

Milan Martić osuđen je za širu kampanju

Zločini u Hrvatskoj Dubici, Cerovljanima i Baćinu bili su dio predmeta protiv Milana Martića pred MKSJ-om.

Haški sud utvrdio je da su ubojstva počinili pripadnici Milicije SAO Krajine u kontekstu kampanje progona hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva. Presuda detaljno opisuje okupljanje civila, zatočenje u vatrogasnom domu, odvođenje prema Baćinu i ubojstva.

Martić je pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora zbog sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu, ubojstava, progona, deportacija i drugih zločina.

Njegova presuda ne znači da je dokazano kako je osobno sastavio popis žrtava ili izdao posebnu zapovijed za svako ubojstvo na Skelištu. Njegova odgovornost proizlazi iz sudjelovanja u širem zajedničkom planu nasilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva i njegova doprinosa policijskim i političkim strukturama kojima su zločini provedeni.

Baćin se pojavljivao i u postupku protiv Slobodana Miloševića. Taj predmet nije završio presudom jer je Milošević umro 2006. tijekom suđenja.

Zašto pravomoćne presude nisu potpuni epilog?

Prvi problem jest neizvršenje, odnosno nedostatak javne potvrde izvršenja kazni. Presuda može biti pravomoćna, ali ako se osuđenici nalaze izvan dosega države, njezin najvažniji praktični dio ostaje neostvaren.

Drugi problem odnosi se na neposredne počinitelje. Sud je utvrdio sudjelovanje pripadnika određenih postrojbi i osudio dio izvršnog lanca, ali nije poimenično povezao svakog strijelca sa svakom žrtvom.

Treći je problem smrt pojedinih osoba povezanih sa zločinom. Stevan Borojević Gadafi umro je prije nego što je njegova odgovornost mogla biti ispitana na suđenju.

Četvrti problem predstavljaju neidentificirane žrtve. Jedanaest osoba iz sudski obuhvaćene skupine još nije poimenično utvrđeno, dok dio nestalih nikada nije pronađen.

Peti problem je nedovoljna javna dostupnost podataka. Ne postoji jedna službena mrežna stranica na kojoj bi se moglo povezati svako ime žrtve s mjestom pronalaska, identifikacijom, optužnom točkom, osuđenikom i statusom izvršenja kazne.

Zbog toga se na komemoracijama katkad može čuti da za Baćin „nitko nije odgovarao“. Takva formulacija izražava opravdano nezadovoljstvo obitelji jer osuđenici nisu dovedeni u zatvor, ali pravno nije točna. Sedmorica jesu pravomoćno osuđena. Ono što nije potvrđeno jest izvršenje njihovih kazni i potpuna individualizacija svih odgovornih.

Što još nije razriješeno?

Još nije pronađena svaka žrtva niti je identificirano svih 75 osoba obuhvaćenih presudom.

Nije poznata potpuna sudbina tijela za koja se navodi da su bačena u Unu. Nije javno potvrđeno jesu li tijekom naknadnih ekshumacija nizvodno pronađeni ostaci koji bi se mogli povezati s Baćinom.

Nisu javno utvrđena imena svih ljudi koji su sastavljali popise Hrvata, stražarili pred vatrogasnim domovima, upravljali autobusom, osiguravali stratište i naknadno bagerom zakapali tijela.

Nije objašnjeno jesu li Srbija ili Bosna i Hercegovina ikada razmatrale preuzimanje izvršenja hrvatskih presuda protiv osoba koje su se nalazile na njihovu području.

Nema javne potvrde ni jesu li svi pravomoćno osuđenici živi, gdje se nalaze te jesu li protiv njih još aktivne međunarodne tjeralice.

Najzad, broj žrtava još se razlikuje ovisno o tome govori li se o glavnoj masovnoj grobnici, ljudima odvedenima iz vatrogasnih domova, svim povezanim likvidacijama ili ukupnim ratnim žrtvama općine Hrvatska Dubica. Državne institucije trebale bi objaviti jedinstvenu poimeničnu bazu koja bi te skupine jasno razdvojila.

Presuda postoji, ali osuđenici nisu dovedeni pred pravdu

Baćin nije mjesto o kojemu se zna samo iz obiteljskih svjedočanstava i komemorativnih govora.

Postoje forenzički nalazi, ekshumirana masovna grobnica, dokumentacija okupacijskih institucija, svjedoci, hrvatska optužnica, prvostupanjska i pravomoćna presuda te detaljni nalazi Međunarodnog kaznenog suda.

Sudski je utvrđeno da su preostali hrvatski civili popisani, zatočeni, autobusom odvezeni do Une i pogubljeni. Utvrđen je dokazani minimum od 75 ubijenih. Sedmorica ljudi pravomoćno su osuđena na ukupno 125 godina zatvora.

Ali svi su osuđeni u odsutnosti.

Nema javne potvrde da je ijedan dan iz tih 125 godina doista izdržan. Nisu identificirani svi strijelci, zapovjednici i pomagači. Jedanaest žrtava još nema ime, dok tijela dijela nestalih nikada nisu pronađena.

Baćin zato ne pripada među potpuno nekažnjene zločine. Pripada među zločine za koje je hrvatsko pravosuđe uspjelo donijeti pravomoćnu presudu, ali je nije uspjelo pretvoriti u izvršenu kaznu i cjelovit odgovor obiteljima.

Na mjestu masovne grobnice stoji spomenik žrtvama. U sudskom spisu stoji sedam pravomoćnih osuda. Između njih ostaje temeljna praznina: osuđenici nisu dovedeni pred sud, nisu javno potvrđeno odvedeni u zatvor, a mnoga imena žrtava i počinitelja još nisu povezana u konačnu pravosudnu cjelinu.

U sljedećem, 15. nastavku serijala „Ratni zločini bez pravomoćnog epiloga“:

Vila Gavrilović u Petrinji 1991.: Zatočenje, mučenje i ubojstva hrvatskih civila – tko je odgovarao za zločine?