POVIJEST I SJEĆANJA

SRPSKI LOGORI U HRVATSKOJ (3): Dalj – „Žuta kuća“ i mjesta zatočenja u kojima su ubijena najmanje 32 zatočenika

Darda – policijska postaja pretvorena u mjesto zatočenja, mučenja i smrti

Podijeli:
Dalj - pokolj
Dalj - pokolj

Dalj tijekom okupacije nije imao samo jedno mjesto zatočenja. U dokumentima se pojavljuju vojni zatvor poznat kao „Žuta kuća“, policijska stanica smještena u zgradi Stare zadruge te zatvor Teritorijalne obrane. Upravo zato podatke o zatočenicima i žrtvama nije dopušteno spojiti u jedan broj.

Od kada do kada je postojao zatvor „Žuta kuća“?

U Memorijalu Republike Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde „Žuta kuća“ navedena je kao vojni zatvor i poljoprivredno dobro koje je djelovalo od rujna 1991. do 1997. godine.

Zatvor je uspostavljen nakon što su srpske snage zauzele Dalj i okolna mjesta. Bio je u funkciji tijekom okupacije, a zatvoren je početkom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Sudska dokumentacija istodobno potvrđuje da su ljudi od kolovoza 1991. zatvarani i u daljskoj policijskoj stanici, improviziranim ćelijama pokraj Doma kulture te u zatvoru Teritorijalne obrane iza njezina zapovjedništva.

Tko je osnovao i vodio zatvore?

Javno dostupni dokumenti ne navode osobu koja je potpisala odluku o osnivanju „Žute kuće“, niti pouzdano identificiraju njezina formalnog zapovjednika. Navodi se da su je nakon zauzimanja Dalja uspostavile srpske snage te da je formalno bila vojni zatvor.

Zatvor su redovito koristili i pripadnici Srpske dobrovoljačke garde, kojom je zapovijedao Željko Ražnatović Arkan. U „Žutoj kući“ zatvarani su i pripadnici različitih srpskih paravojnih postrojbi.

Za druga mjesta zatočenja u Dalju dokumenti su određeniji:

  • Željko Čižmić bio je načelnik, odnosno zapovjednik daljske policijske stanice.

  • Milorad Stričević, zvan Puki, koji se predstavljao kao „pukovnik“, vodio je zatočenički objekt i ispitivanja u policijskoj stanici.

  • Svjedoci su Stričevića naveli i kao osobu koja je vodila zatvor Teritorijalne obrane smješten iza njezina zapovjedništva.

  • Pripadnici Arkanove Srpske dobrovoljačke garde i paravojne skupine iz Prigrevice imali su pristup zatočenicima i sudjelovali su u premlaćivanjima.

Koliko je ljudi prošlo kroz „Žutu kuću“?

U tablici priloženoj hrvatskom Memorijalu navedena su tri podatka:

  • Ured za zatočene i nestale Vlade Republike Hrvatske evidentirao je 29 zatočenika.

  • Izvori Ujedinjenih naroda navode oko 20 zatočenika.

  • Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora evidentiralo je 23 zatočenika.

Ove se brojke ne zbrajaju jer su nastale prema različitim evidencijama i mogu obuhvaćati iste ljude.

Za sva mjesta zatočenja u Dalju zajedno nije objavljen jedinstven, poimenično provjerljiv broj. Zbog toga tvrdnje o tisućama zatočenika, koje se pojavljuju u pojedinim publikacijama, nisu uvrštene u ovaj članak.

Mučenje, premlaćivanje i prisilni rad

Međunarodni sud pravde utvrdio je da su srpske snage nakon zauzimanja Dalja zlostavljale hrvatske zatočenike.

U presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju opisano je kako su Hrvate i Mađare u kolovozu 1991. u daljskoj policijskoj stanici zatvarali Milorad Stričević i pripadnici Teritorijalne obrane. Zatočenike su tukli pripadnici Srpske dobrovoljačke garde.

U rujnu 1991. zatočenici su prisiljavani na fizički rad, a premlaćivanja su nastavljena. U njima su sudjelovali i pripadnici paravojne skupine iz Prigrevice.

Jedan od opisanih napada predvodili su Arkanovi ljudi. Zatočenike su tukli željeznim stolicama. Vladimir Zemljak teško je ozlijeđen u predjelu oka, Pavle Beck izgubio je tri zuba, a jedan zatočenik zadobio je prijelom rebara. Nakon premlaćivanja Luka Šutalo i Slavko Palinkaš morali su čistiti krv s poda i zidova.

Ubojstvo deset zatočenika 21. rujna 1991.

Raspravno vijeće ICTY-ja utvrdilo je da su Arkan i pripadnici njegove Srpske dobrovoljačke garde 21. rujna 1991. iz daljske policijske stanice odveli deset zatočenika te ih ubili u Ćelijama ili njihovoj neposrednoj blizini.

Ubijeni su:

  1. Zoran Anđal

  2. Vladimir Zemljak

  3. Željko Filipčić

  4. Darko Kušić

  5. Pavao Zemljak

  6. Ivan Zelember

  7. Dražen Štimec

  8. Čedomir Predojević

  9. Ivan Forjan

  10. Haso Brajić

Posmrtni ostaci osmorice žrtava ekshumirani su 23. veljače 1998. u Ćelijama. Za Ivana Forjana i Hasu Brajića sud je zaključak o smrti donio na temelju drugih dokaza, uključujući dokumentaciju o nestalim osobama.

Prije odvođenja ove skupine iz zatvora su pušteni Luka Šutalo i Slavko Palinkaš. Njihovo puštanje nije bilo razmjena zatočenika.

Ubojstvo 22 zatočenika 4. i 5. listopada 1991.

ICTY je utvrdio da su Željko Ražnatović Arkan, pripadnici Srpske dobrovoljačke garde i Milorad Stričević tijekom noći 4. na 5. listopada 1991. ubili 22 zatočenika.

Ubojstva su počinjena u zgradi daljske policije, njezinoj okolici te kod ušća potoka Jama u Dunav. Tijela su bačena u rijeku.

Ubijeni su:

  1. Zvonko Mlinarević

  2. Ranko Soldo

  3. Elvis Hadžić

  4. Franjo Mesarić

  5. Ernest Bača

  6. Mihajlo Šimun, odnosno Šimon

  7. Josip Mikić, odnosno Mikec

  8. Marin, odnosno Marinko Šomođvarac

  9. Rudolf Jukić

  10. Mihalj Tolaš, odnosno Toljaš

  11. Pavao, odnosno Pavo Šarac

  12. Đorđe Radaljević

  13. Vinko Oroz

  14. Petar, odnosno Pero Rašić

  15. Janoš Šinaš, odnosno Šileš

  16. Stanislav Strmeča, odnosno Štrmečki

  17. Ivica Krkalo

  18. Tibor Šileš

  19. Danijel Tomičić

  20. Petar, odnosno Pero Milić

  21. Ileša, odnosno Ileš Lukač

  22. Mile Grbešić

Među njima je bilo 17 Hrvata, trojica Mađara, jedan Rom i jedna osoba čiju etničku pripadnost sud nije mogao utvrditi.

Time je za dva zločina u daljskoj policijskoj zgradi i njezinoj okolici sudski utvrđeno ukupno 32 ubijena zatočenika.

Ovaj broj ne predstavlja ukupan broj svih ubijenih na području Dalja niti broj ubijenih u samoj „Žutoj kući“.

Pavle Beck i osobe čiju sudbinu sud nije mogao utvrditi

Posmrtni ostaci Pavla Becka pronađeni su u Dalju 1999. godine. Sudsko-medicinska dokumentacija potvrdila je da je ubijen hicem u glavu.

Dio dokaza povezivao ga je sa skupinom odvedenom 21. rujna 1991., dok je dokumentacija o nestanku pokazivala da je uhićen 12. listopada te da ga je majka 16. listopada posjetila u daljskom zatvoru. Zbog tih proturječnosti ICTY nije mogao utvrditi kada je, gdje i tko ubio Pavla Becka. Zato nije uključen među deset sudski utvrđenih žrtava prvog zločina.

Sud je utvrdio i da su 4. listopada iz daljske policijske stanice odvedeni:

  • Ivan Tomičić, odnosno Tomiči

  • Karlo Raj, odnosno Raić

  • Andrija Maksimović

  • Martin Banković

Budući da nije raspolagao potrebnim forenzičnim dokazima, sud nije mogao zaključiti jesu li ubijeni zajedno s ostalim zatočenicima.

Njihov aktualni status nije moguće pouzdano utvrditi iz javno dostupnih dokumenata korištenih za ovaj članak. Zato ih se ne može bez dodatne potvrde navesti kao osobe koje se i danas službeno vode nestalima.

Koliko je zatočenika razmijenjeno?

Za „Žutu kuću“ i ostala daljska mjesta zatočenja nije objavljen provjerljiv ukupan broj razmijenjenih osoba.

Dokumenti potvrđuju pojedinačna puštanja i premještanja zatočenika, ali ne omogućuju izračun broja ljudi razmijenjenih neposredno iz daljskog zatvora. Premještaj u zatvore u Srbiji također se ne može računati kao razmjena.

Jedini precizno opisani slučaj iz skupine od 21. rujna jest puštanje Luke Šutala i Slavka Palinkaša. Oni su pušteni prije nego što je preostalih deset zatočenika odvedeno i ubijeno.

Je li netko odgovarao?

Željko Ražnatović Arkan i Milorad Stričević

ICTY je u prvostupanjskoj presudi iz 2013. utvrdio da su Arkan i njegovi ljudi ubili deset zatočenika 21. rujna, a da su Arkan, njegovi pripadnici i Milorad Stričević sudjelovali u ubojstvu 22 zatočenika 4. i 5. listopada 1991.

Arkanu i Stričeviću nije suđeno za te zločine. Obojica su umrla prije mogućeg dovršetka kaznenog postupka.

Goran Hadžić

Goran Hadžić bio je pred ICTY-jem optužen i za zločine povezane s daljskom policijskom stanicom. Suđenje je počelo 2012., ali je zbog njegove bolesti prekinuto. Nakon Hadžićeve smrti postupak je 22. srpnja 2016. obustavljen, pa presuda nije donesena.

Jovica Stanišić i Franko Simatović

U postupku protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića sud je izveo brojne dokaze o zatočenju, premlaćivanju i ubojstvima u Dalju. Međutim, njihove pravomoćne osude iz 2023. odnose se na zločine počinjene na području Bosne i Hercegovine, a ne na daljske zatvore i ubojstva.

Presuda za zlostavljanje civila i ratnih zarobljenika

Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku 7. travnja 2021. optužilo je Đorđa Drpu, Rajka Vejića i Predraga Gavrovskog za nezakonito zatvaranje i zlostavljanje šest hrvatskih civila te osam ratnih zarobljenika u Dalju od studenoga 1991. do 17. svibnja 1992.

Županijski sud u Osijeku 17. prosinca 2024. donio je prvostupanjsku presudu:

  • Đorđe Drpa osuđen je na tri godine zatvora.

  • Rajko Vejić osuđen je na tri godine zatvora.

  • Predrag Gavrovski osuđen je na dvije godine i deset mjeseci zatvora.

Prema posljednjem javno dostupnom izvješću o praćenju suđenja, presuda je bila nepravomoćna. Kasniji pravomoćni ishod nije javno razvidan u izvorima pregledanima do 6. kolovoza 2026.

Ova presuda odnosi se na zlostavljanje 14 osoba, a ne na ubojstva iz rujna i listopada 1991.

Dalj – zatvorski sustav, a ne jedna zgrada

„Žuta kuća“ bila je samo jedan dio sustava zatočenja uspostavljenog nakon okupacije Dalja. Policijska stanica, Stara zadruga, prostorije Teritorijalne obrane i drugi objekti služili su za zatvaranje, ispitivanje, prisilni rad i premlaćivanje zatočenika.

Za „Žutu kuću“ postoje tri različite evidencije s najviše 29 registriranih zatočenika. Za daljsku policijsku stanicu sudski su utvrđena ubojstva 32 poimenično navedena zatočenika. To su dvije različite skupine podataka i ne smiju se predstavljati kao jedinstvena statistika.

Najveći dio neposrednih počinitelja ubojstava nikada nije izveden pred sud.

Sljedeći nastavak: Jagodnjak – nogometno igralište pretvoreno u tranzitno mjesto zatočenja prije odvođenja zarobljenika u Beli Manastir i Borovo Selo.

Izvori

Izvor:PHB

Autor: Dražen Šemovčan Šeki

Povezani članci