SKUPINA PRIJATELJA IZ DUGE RESE 'Došli smo oprezno na Petrovu goru. Mislili smo da ćemo zateći neprijatelje, a tamo - smoki'

Šesti je kolovoza. Oluja je na vrhuncu. Knin je oslobođen, ali na terenu još nema mjesta opuštanju. Hrvatske postrojbe napreduju iz sata u sat, oslobađajući teritorij brže nego što je itko očekivao. Svaki novi kilometar mogao bi skrivati minsko polje, zaostalu neprijateljsku skupinu ili posljednji organizirani otpor. Zato se napreduje odlučno, ali oprezno.

Jedna od postrojbi tog jutra kreće prema Petrovoj gori, važnom strateškom položaju s kojega su godinama izvođeni topnički napadi na Karlovac i okolicu. Na čelu kolone je izviđački vod. Njihov je zadatak prvi provjeriti teren i utvrditi skriva li se u monumentalnom spomeniku na Petrovoj gori još neprijateljska vojska. Među njima je i ratni fotoreporter Dinko Neskusil. Oluja mu je, kaže, u odnosu na sve prethodne ratne godine ostala posebno iskustvo.

- Dođeš na Petrovu goru i vidiš - oslobođeno je. Mislim da je to bilo 6. kolovoza. Rano ujutro krenuo sam s vojnom policijom u obilazak bojišnice. Zapravo, nismo ni znali kamo idemo. Nismo znali gdje je naša vojska, dokud su došli ni gdje je crta razgraničenja. Malo pomalo došli smo do Petrove gore - prisjeća se.Oko spomenika tad su kružile brojne priče. Govorilo se da se unutra nalaze skladišta oružja i streljiva, da se ondje kriju neprijateljski vojnici i da bi upravo ondje mogao uslijediti posljednji ozbiljniji otpor. Zato izviđači prvi kreću prema vrhu.

- Stali smo ispod samog spomenika, ali dečki s fotografije nisu nas pustili dalje. Rekli su da će izviđački vod prvo pregledati područje i vidjeti ima li nekoga unutra. Kružile su svakakve priče, da je spomenik pun oružja, municije, neke vojske... Da će se tko zna što dogoditi. Iskreno, nije mi bilo ugodno biti gore, pogotovo kad su me ostavili samoga. Cijelo vrijeme čuli su se sporadični pucnjevi - govori.Dok izviđači pregledavaju spomenik, Neskusil fotografira njihov prilazak. No već tad osjeća da to nije kadar koji traži. Pravi trenutak dolazi tek nekoliko minuta poslije. Izviđači se vraćaju. Korak im je mirniji nego pri usponu. Napetost je nestala.- Fotografirao sam ih dok su išli prema spomeniku, ali te fotografije nisu mi bile baš atraktivne. Kad su silazili, to je bilo genijalno. Upravo je tada nastala fotografija koju danas gledate.

Na fotografiji su, koliko pamti, gotovo sve pripadnici 137. brigade iz Duge Rese. Tek nakon njihove dojave da se u spomeniku ne nalazi organizirani otpor, ostatak postrojbe dobiva dopuštenje za ulazak.

- Bio sam jedini fotograf. Dečki su otišli gore, podigli neke antene i uspostavili vezu. Kad smo ulazili, vrata su otvarali tenkom jer nije bilo struje. Bila su golema željezna vrata. Očekivali smo da ćemo nešto pronaći, ali unutra su bile samo hrpe starih uniformi razbacanih posvuda. Našli smo i hrpu smokija, ništa drugo. Napravio sam nekoliko fotografija i htjeli smo krenuti dalje, ali ekipa mi je rekla da pričekam u automobilu dok oni pregledaju šumu.Cijelo vrijeme čuli su se sporadični pucnjevi. Izviđači ponovno odlaze. Fotoreporter ostaje sam ispred spomenika. Tišinu, koju tek povremeno prekidaju udaljeni pucnjevi, odjednom zamjenjuje sasvim drugačiji zvuk. Iz šume izlazi krdo konja.

- Oni su otišli, a ja sam ostao sam. Motao sam se u podnožju spomenika kad je iz šume izašlo jako puno konja. Pravih, velikih, ogromnih konja. Ja sam gradsko dijete, nisam znao što bih s njima ni kako se ponašati, a oni su krenuli prema meni. Išli su sve brže pa sam uskočio u auto i zaključao se. Ostao sam tamo sam s konjima. Njuškali su i naslanjali njuške na stakla, a meni stvarno nije bilo ugodno. Ne samo zbog njih, nego zato što sam bio potpuno sam i nisam znao što dalje - prisjeća se.

Kad se izviđački vod vratio, prizor ih je dobro nasmijao. Šalili su se da je bolje da su ga “zarobili konji nego četnici”. Potom su prišli životinjama, pomazili ih i objasnili da njihovo ponašanje nije bilo prijetnja. Konji su se jednostavno zaželjeli čovjeka. I oni su četiri godine živjeli usred rata, okruženi pucnjavom, eksplozijama i napuštenim selima. Ostali su bez ljudi na koje su navikli, pa su njihovo približavanje automobilu vojnici protumačili kao potrebu za ljudskom blizinom.

Među izviđačima koje je toga dana fotografirao bila je i skupina prijatelja iz Duge Rese. Njihova priča nije počela u Oluji, nego mnogo ranije, na igralištu Partizan, uz Mrežnicu i zajedničko odrastanje. Njunja i Zmija odrasli su u istoj ulici, Zmija i Ivica zajedno su išli u vrtić, a Vula je prvi od njih obukao vojnu odoru. Dio njih danas više nije među živima. Njihov prijatelj Pepi poginuo je prije deset godina u prometnoj nesreći. U elitni izviđački vod Strijele nije mogao ući bilo tko.

- Trenirali smo sedam sati dnevno. Bili smo životinje - prisjetio se Njunja. Njihov posao bio je mjesecima ulaziti duboko na neprijateljski teritorij, izviđati položaje i vraćati se neprimijećeni. Jednom su Njunja i Ivica nepomično ležali dok su dvojica naoružanih neprijateljskih vojnika prošla doslovno između njih, a Vula je s kolegom iz inata premještao neprijateljske mine kako bi protivničkim postrojbama unio pomutnju. Na jutro 4. kolovoza među prvima su prešli Koranu i zauzeli neprijateljsku prvu crtu.

- Gorjeli su nebo i zemlja. Naši su krenuli, oni odmah uzvratili, a mi smo bili između - prisjetio se Ivica.Sat vremena nisu mogli ni podići glavu od granata, a u prvim minutama akcije poginuo je njihov suborac Mladen Polović. Na pitanje jesu li se bojali, odgovor je bio jednostavan: “Nemaš vremena za strah. Imaš 18 godina i lud si k’o batina. Razmišljaš samo kako preživjeti”.

Petrova gora bila je jedno od ključnih uporišta srpskih snaga na karlovačkom području. Tijekom vojno-redarstvene operacije Oluja hrvatske su snage preuzele nadzor nad tim prostorom, čime je uklonjena jedna od važnijih prijetnji Karlovcu i okolici. Za izviđače koji su tog jutra prvi krenuli prema spomeniku, ali i za ratnog fotografa koji je zabilježio njihov povratak, oslobođenje Petrove gore ostalo je jedan od najupečatljivijih trenutaka završnih dana Domovinskog rata.