RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 35. nastavak Lužac 1991.: Službeni izvori navode 59, 69 i 70 žrtava – pravomoćne presude nema

Lužac je mjesto na kojem se vojna povijest bitke za Vukovar i povijest ratnih zločina preklapaju, ali se ne mogu poistovjetiti.

Hrvatski branitelji ginuli su tijekom višednevnih borbi za naselje. To samo po sebi nije dokaz ratnog zločina. Međutim, svjedočanstva, hrvatski kazneni spisi i dokumentacija Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju govore i o ljudima koji su ubijeni nakon zarobljavanja, civilima izvučenima iz podruma, premlaćivanju zatočenika te smaknuću maloljetnika.

Za te smrti i zlostavljanja nema cjelovitoga pravosudnog epiloga.

Dodatni problem predstavlja broj žrtava. Grad Vukovar 2020. službeno je objavio da je ubijeno 59 mještana, a da se za njih 30 još traga. Četiri godine poslije isti grad naveo je 69 stradalih hrvatskih branitelja i civila. Vukovarsko-srijemska županija i HRT 2025. također su počeli s brojem 69, dok je HRT-ov prilog završio rečenicom o 70 ubijenih.

Nijedna od tih institucija nije uz broj objavila usklađen poimenični popis s podatkom tko je poginuo u borbi, tko je ubijen kao zarobljenik, tko kao civil, tko je nestao, a tko je naknadno identificiran.

Lužac zato nema samo neriješen zločin. Nema ni javno objašnjenu konačnu evidenciju njegovih žrtava.

Napad koji je Vukovar presjekao na dva dijela

Lužac se nalazi između središnjega dijela Vukovara i Borova naselja. Kroz njegovo područje prolazila je komunikacija kojom su se premještali ljudi, ranjenici, hrana, lijekovi i streljivo.

Zbog toga je naselje od početka bilo jedan od ključnih ciljeva napada.

Prema publikaciji Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, JNA i srpske paravojne postrojbe pod zapovjedništvom Željka Ražnatovića Arkana izvele su snažan napad iz šume Đergaj već 16. listopada 1991. godine. Obrambene linije bile su probijene, a poginuli su Blago Zadro i Alfred Hill.

Branitelji su sljedećega dana protuudarom vratili položaje, uništili pontonski most na Vuki i zarobili oružje i oklopna vozila.

Drugi veliki prodor uslijedio je 2. studenoga.

HMDCDR taj događaj opisuje kao jedan od ključnih uspjeha JNA u napadu na Vukovar. Prodorom u Lužac ugrožena je veza između Vukovara i Borova naselja. General-major JNA Mladen Bratić, zapovjednik Novosadskoga korpusa i Operativne grupe Sjever, poginuo je 3. studenoga dok je iz Đergaja nadgledao napad 51. mehanizirane brigade.

Vojna dokumentacija pokazuje da borbe nisu završile u jednom trenutku 2. studenoga. Hrvatsko zapovjedništvo još je 9. studenoga izvijestilo da su se snage na Lušcu i Budžaku morale povući na pričuvne položaje. Do konačnoga prekida veze između dvaju dijelova grada došlo je zauzimanjem silosa u Priljevu 13. studenoga.

Zato izraz „pad Lušca 2. studenoga“ treba razumjeti kao memorijalno i operativno označavanje presudnoga prodora, a ne nužno kao tvrdnju da su sve borbe, svi nestanci i sva ubojstva završili toga dana.

To je važno i za razumijevanje broja žrtava. Ljudi navedeni u ukupnoj evidenciji mogli su stradati tijekom borbi 2. studenoga, u sljedećim danima, nakon zarobljavanja ili poslije konačnoga pada Vukovara.

Što je ratna pogibija, a što ratni zločin?

U Lušcu su postojale najmanje tri različite skupine stradalih.

Prvu čine branitelji poginuli tijekom aktivne razmjene vatre. Njihova smrt, bez dodatnih okolnosti, nije ratni zločin.

Drugu čine branitelji koji su položili oružje, bili ranjeni, zarobljeni ili se više nisu mogli boriti. Od trenutka prestanka sudjelovanja u borbi bili su osobe izvan borbenog djelovanja i njihovo namjerno ubojstvo predstavljalo bi teško kršenje međunarodnoga humanitarnog prava.

Treću skupinu čine civili koji su ostali u kućama, podrumima, dvorištima ili u blizini škole. Oni su bili zaštićene osobe neovisno o tome je li se u drugom dijelu naselja još vodila borba.

Službene komemorativne objave te skupine uglavnom spajaju izrazom „hrvatski branitelji i civili“. Takav je izraz prikladan za odavanje počasti, ali nije dovoljno precizan za kaznenu i povijesnu evidenciju.

Da bi se svih 59 ili 69 imena pravno razvrstalo, za svaku bi osobu trebalo utvrditi mjesto, vrijeme i uzrok smrti, status u trenutku stradanja, posljednju osobu koja ju je vidjela živu te postrojbu koja je nadzirala lokaciju.

Takav javni popis nije objavljen.

Antonio Vidaković i Josip Bandić: dvojica maloljetnika izvan hrvatskih presuda

Među poimenično zabilježenim maloljetnim žrtvama nalaze se Antonio Vidaković, koji je imao 16 godina, i Josip Bandić, star 15 godina.

Prema memorijalno-istraživačkoj građi predstavljenoj u izložbi o stradaloj vukovarskoj djeci i knjizi Ani Galović „Mama, ne vidim nebo“, dvojica prijatelja ubijena su nakon zarobljavanja tijekom sloma obrane Lušca. Hrvatska katolička mreža njihov slučaj opisuje kao strijeljanje zarobljenika.

Riječ je o detaljno prikupljenoj memorijalnoj dokumentaciji, ali ne i o hrvatskoj pravomoćnoj presudi. U javno objavljenim optužnicama DORH-a Antonio i Josip nisu poimence navedeni, niti je pronađena odluka kojom bi određena osoba bila osuđena upravo za njihovu smrt.

Njihov slučaj ne treba nekritički spojiti ni s neimenovanim dječakom iz haaške presude.

Prvostupanjsko vijeće MKSJ-a navelo je da je ubijeni dječak imao 15 ili 16 godina. Antonio i Josip bili su upravo te dobi, ali sudski dokument dječaka ne imenuje. Bez identifikacijskoga podatka, iskaza člana obitelji ili drugoga službenog dokumenta nije moguće pouzdano zaključiti je li svjedok opisivao jednoga od njih ili treću maloljetnu žrtvu.

Ta bi poveznica trebala biti predmet daljnje arhivske i kaznene provjere, a ne nagađanja.

Haaško vijeće: Arkan je osobno ubio hrvatskog dječaka

Jedan od najsnažnijih dokaza o zločinima nakon prodora u Lužac nalazi se u prvostupanjskoj presudi Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću iz 2013. godine.

Zaštićeni svjedok C-057, koji je sudjelovao u operaciji kao pripadnik snaga povezanih s JNA, izjavio je da su Lužac zauzeli njegova jedinica i Arkanovi ljudi. Prema njegovu iskazu, pripadnici Srpske dobrovoljačke garde djelovali su u sklopu JNA, bili koordinirani sa zapovjednicima Novosadskoga korpusa i odgovarali na njihove zapovijedi.

Svjedok je tijekom noći čuo žene i djecu koje su izvlačili iz podruma. Dana 2. studenoga, prema njegovu iskazu, vidio je kako dvojica Arkanovih ljudi dovode hrvatskoga dječaka od 15 ili 16 godina. Kada je dječak povikao „Živjela Hrvatska“, Arkan ga je ustrijelio.

Vijeće je taj iskaz ocijenilo pouzdanim i izrijekom zaključilo da je Arkan nakon zauzimanja Lušca ubio hrvatskog dječaka. Utvrdilo je i da su pripadnici Srpske radikalne stranke pljačkali kuće i zlostavljali hrvatske zarobljenike. U istom iskazu opisan je zatočenik kojemu su odsječene uši te nadređeni koji su zabranjivali sprečavanje takvih postupaka. Činjenična utvrđenja nalaze se u odlomcima 571.–573. presude.

Ali taj zaključak nije isto što i pravomoćna osuda za dječakovu smrt.

Prvostupanjskom presudom iz 2013. Stanišić i Simatović bili su oslobođeni. Žalbeno vijeće 2015. ukinulo je oslobađajuću presudu i naredilo potpuno novo suđenje. U ponovljenom postupku proglašeni su krivima, a 31. svibnja 2023. pravomoćno osuđeni na po 15 godina zatvora.

Njihova konačna presuda obuhvatila je zločine u Bosni i Hercegovini te ubojstvo Marije Senaši u Dalj Planini 1992. godine. Službeni prikaz MRMKS-a ne navodi ubojstvo dječaka u Lušcu među zločinima za koje su pravomoćno proglašeni odgovornima.

Željko Ražnatović Arkan ubijen je 2000. godine i nikada nije izveden pred sud zbog toga ubojstva.

Rezultat je neobičan, ali pravno jasan: u jednom haaškom postupku postoji obrazloženo činjenično utvrđenje da je Arkan osobno ubio dijete, no nema pravomoćne osuđujuće presude protiv njega ili druge osobe upravo za tu smrt.

Marija Kreko i Ilija Antolović

Lokalna svjedočanstva poimence opisuju i druge ljude koji, prema iskazima njihovih obitelji, nisu poginuli tijekom aktivne borbe.

Marija Kreko imala je 19 godina i bila u petom mjesecu trudnoće. Sudjelovala je u obrani naselja. Njezina sestra Mira Komunickej u službenom izvještaju Vukovarsko-srijemske županije navodi da je Marija ubijena nakon borbe.

Taj iskaz upućuje na mogućnost ubojstva zarobljene ili razoružane braniteljice, ali nije pronađena javno dostupna presuda koja bi utvrdila mjesto zarobljavanja, neposrednog počinitelja i zapovjednu liniju.

Ilija Antolović također je bio hrvatski branitelj. Njegova supruga Melita izjavila je za HRT da je strijeljan uz školski zid. Opisala je i civile koji su tijekom napada pokušali doći do kuća i nahraniti stoku, upali u zasjedu te bili ubijeni ili odvedeni u podrum.

Riječ je o neposrednim obiteljskim svjedočanstvima, a ne o pravomoćno utvrđenim činjenicama iz objavljene presude. Njihova važnost upravo je u tome što pokazuju koje događaje kaznena istraga treba individualizirati: tko je ljude postrojio kod škole, tko je izdvojio zarobljene branitelje, tko je nadzirao podrume i tko je pucao.

Zašto službeni izvori navode 59, 69 i 70?

Grad Vukovar je 2. studenoga 2020. objavio da je 1991. ubijeno 59 mještana Lušca, a da se za njih 30 još traga.

U gradskoj objavi iz 2024. broj se povećao na 69 hrvatskih branitelja i civila, mještana naselja, koji su „stradali tijekom obrane Lušca“.

Vukovarsko-srijemska županija 2025. također je navela 69 branitelja i civila ubijenih tijekom sloma obrane 2. studenoga.

Lokalni Press 032 donosi drukčiju vremensku formulaciju: 69 mještana stradalo je „tijekom Domovinskog rata“, a više ih je ubijeno nakon sloma obrane. Takav opis ne ograničava svih 69 smrti na 2. studenoga.

HRT-ov izvještaj iz 2025. u uvodu navodi 69 poginulih branitelja i civila, a završava rečenicom o svijećama za 70 ubijenih. Razlika unutar istoga članka nije objašnjena.

Mogući razlozi odstupanja jesu različit teritorijalni obuhvat, naknadne identifikacije, pribrajanje ljudi umrlih od posljedica ranjavanja, uključivanje nestalih u broj ubijenih, različito evidentiranje branitelja iz drugih dijelova grada ili drukčije određivanje razdoblja stradanja.

Ni jednu od tih mogućnosti nije moguće potvrditi bez poimeničnih tablica. Ne bi bilo odgovorno nagađati ni je li broj 70 povezan s nerođenim djetetom Marije Kreko, jer takvu metodologiju HRT nije naveo.

Najprecizniji zaključak zato glasi: novije memorijalne objave koriste broj 69, starija službena gradska objava navodi 59, a HRT jednom spominje 70; nijedan izvor nije objavio dokument kojim se prijelaz između tih brojeva može provjeriti za svaku osobu.

Optužnica za ubojstvo jedne žene završila je smrću optuženika

Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je 15. srpnja 2010. optužnicu protiv osobe označene inicijalima V. P.

Teretilo ga se da je kao pripadnik Teritorijalne obrane 3. studenoga 1991., tijekom „čišćenja“ Lušca nakon napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi, rafalom iz automatske puške ubio R. B.-S., građanku rođenu 1930. godine, u blizini njezine kuće.

Optuženik je bio nedostupan hrvatskim tijelima, pa su određeni pritvor i tjeralica. DORH-ovo izvješće iz 2017. navodi da je postupak obustavljen 2015. zbog njegove smrti.

Budući da DORH žrtvu i optuženika javno navodi samo inicijalima, njihova se puna imena ovdje ne objavljuju na temelju neslužbenih tekstova.

Smrt optuženika znači da sud više nije mogao utvrđivati njegovu individualnu kaznenu odgovornost. Optužnica je ostala optužba, a ne dokaz krivnje. Istodobno je time izgubljena prilika da javnost iz sudskog postupka dobije odgovore o drugim ljudima koji su sudjelovali u pretraživanju kuća i ubojstvima nakon prodora.

Šest uhićenih, devet osumnjičenih i samo trojica optuženih

Drugi hrvatski predmet odnosi se na događaje od 18. do 20. studenoga 1991., nakon konačne okupacije Vukovara.

Policija je u lipnju 2007. privela šest hrvatskih državljana. Tadašnji zamjenik načelnika PU vukovarsko-srijemske Miroslav Janić izjavio je da policija tereti ukupno devet osoba, dok su tri bile nedostupne i za njima su raspisane tjeralice.

Prema policijskom opisu, zarobljeni hrvatski branitelji i civili bili su zatvoreni u podrumu škole u Lušcu, psihički zlostavljani i premlaćivani palicama, rukama i nogama do gubitka svijesti.

Policija je tada izričito navela da nitko nije umro u školskom podrumu. Dio zatočenika poslije je odveden u logore u Srbiji, a neki su, prema policijskim saznanjima, umrli od zajedničkih posljedica zlostavljanja u Lušcu i logorima. Službene policijske izjave prenijela je Hina.

Optužnica iz ožujka 2008. obuhvatila je samo D. L., Đ. L. i V. V. Teretilo ih se da su 11 civila odveli u podrum i tukli.

Nije javno objašnjeno zašto je policija govorila o devetero osumnjičenih, a optužnica je obuhvatila trojicu. Nije poznato jesu li prijave protiv drugih osoba odbačene, razdvojene u druge spise ili je državno odvjetništvo zaključilo da nema dovoljno dokaza.

Budući da su trojica optuženika živjela u Srbiji, imali srbijansko državljanstvo i nisu mogla biti izručena Hrvatskoj, spis je 26. studenoga 2014. dostavljen Tužiteljstvu za ratne zločine Srbije.

Srbija je 26. kolovoza 2015. odgovorila da neće poduzeti kazneni progon.

DORH je 2017. naveo da se hrvatski postupak nastavlja. U najnovijem izvješću o vukovarskim ratnim zločinima, koje prikazuje promjene do 30. listopada 2025., predmet se ne spominje. Sam DORH naglašava da taj dokument sadržava samo predmete u kojima je nastupila novija promjena, pa izostanak Lušca ne dokazuje da je postupak obustavljen.

Do 3. rujna 2026. na javno pretraživim stranicama Županijskog suda u Osijeku, Županijskog suda u Vukovaru, Visokoga kaznenog suda, Vrhovnog suda i portala sudskih odluka nije pronađena objavljena prvostupanjska ili pravomoćna presuda protiv D. L., Đ. L. i V. V.

Tko je osuđen?

Nije pronađena pravomoćna presuda kojom bi određena osoba bila osuđena upravo za ubojstva civila, zarobljenih branitelja ili djece u Lušcu u studenome 1991. V. P. bio je optužen za ubojstvo R. B.-S., ali je postupak obustavljen nakon njegove smrti 2015. D. L., Đ. L. i V. V. optuženi su zbog odvođenja i premlaćivanja 11 zatočenika u školskom podrumu; Srbija je 2015. odbila preuzeti njihov progon, a završetak hrvatskog postupka nije javno potvrđen. Željko Ražnatović Arkan nije suđen za ubojstvo neimenovanoga dječaka koje je prvostupanjsko vijeće MKSJ-a smatralo dokazanim. Jovica Stanišić i Franko Simatović pravomoćno su osuđeni za druge zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali konačna presuda nije obuhvatila dječakovu smrt u Lušcu. Nije pronađena ni presuda protiv zapovjednika Novosadskoga korpusa, 51. mehanizirane brigade, Teritorijalne obrane ili Srpske dobrovoljačke garde upravo zbog lužačkih ubojstava.

Zapovjedna struktura ostala je izvan hrvatskih optužnica

Haaška dokumentacija povezuje Arkanove ljude s JNA mnogo izravnije od dostupnih hrvatskih javnih priopćenja.

Svjedok C-057 opisao je Srpsku dobrovoljačku gardu kao snagu koja je u operaciji djelovala u sklopu JNA, primala zapovijedi zapovjednika Novosadskoga korpusa i bila angažirana odlukom donesenom na višoj razini korpusa.

To ne znači da je svaki zapovjednik automatski kazneno odgovoran za svako ubojstvo.

Za zapovjednu odgovornost trebalo bi dokazati efektivni nadzor nad počiniteljima, znanje ili razlog da se zna za zločine te propust da se zločin spriječi ili kazni. Za naređivanje bi trebalo dokazati konkretnu zapovijed, a za zajednički zločinački pothvat zajedničku namjeru i doprinos.

Ali podatak da su se paravojne snage kretale i djelovale uz JNA stvara obvezu da se takva odgovornost istraži. Posebno zato što je svjedok opisao nadređene koji nisu dopuštali sprečavanje zločina i JNA koja je znala za zlostavljanja.

Hrvatske optužnice dostupne javnosti ne pokazuju da je ta zapovjedna razina obuhvaćena predmetom za Lužac.

Postupak protiv Gorana Hadžića mogao je donijeti dodatne odgovore o političkom i okupacijskom sustavu u istočnoj Slavoniji, ali je obustavljen nakon njegove smrti 2016. bez presude.

Što još nije razriješeno?

Nije objavljen jedinstven poimenični popis koji bi objasnio razliku između 59, 69 i 70 žrtava.

Nije poznato koliko je od evidentiranih ljudi poginulo u aktivnoj borbi, koliko nakon zarobljavanja, koliko je bilo civila, a koliko nestalih osoba naknadno proglašenih mrtvima ili identificiranih.

Nije utvrđen identitet dječaka za kojega je haaško vijeće zaključilo da ga je osobno ubio Arkan.

Nije dokazano je li taj dječak bio Antonio Vidaković, Josip Bandić ili druga maloljetna žrtva.

Nema javno dostupne presude za smrt Antonia Vidakovića i Josipa Bandića.

Nije sudski utvrđeno tko je zarobio i ubio Mariju Kreko niti tko je strijeljao Iliju Antolovića kod škole.

Nisu identificirani svi ljudi koji su civile i djecu izvlačili iz podruma, čuvali zatočenike ili pljačkali kuće.

Nije javno objašnjeno zašto je policijska obrada iz 2007. obuhvatila devet osoba, dok su poslije optužena samo trojica.

Nije objavljen konačni status optužnice protiv D. L., Đ. L. i V. V., niti je poznato je li im dopušteno suđenje u odsutnosti.

Nije objavljeno zašto je Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije odbilo preuzeti predmet, jesu li zatraženi dodatni dokazi ili postoji mogućnost ponovnoga ustupanja.

Nije poznato tko su zatočenici koji su, prema policiji, poslije umrli od posljedica premlaćivanja u Lušcu i logorima te je li ijedna od tih smrti obuhvaćena posebnom optužnicom.

Nisu procesuirani zapovjednici postrojbi koje su nadzirale Lužac nakon prodora, niti politički i sigurnosni dužnosnici koji su raspolagali informacijama o Arkanovim ljudima i lokalnoj Teritorijalnoj obrani.

Vojni prodor je dokumentiran, pravosudni odgovor nije

Za Lužac postoji opsežna dokumentacija.

Poznato je koje su snage napadale naselje. Poznata je strateška važnost prodora. HMDCDR je rekonstruirao operativnu kronologiju, a MKSJ je saslušao pripadnika snaga koje su naselje zauzimale. Hrvatska policija uhitila je dio osumnjičenika, DORH je podigao dvije optužnice, a Srbija je dobila spis jednoga predmeta.

Ništa od toga nije dovelo do javno dostupne pravomoćne presude za ubojstvo.

Postupak protiv V. P. završio je njegovom smrću. Druga optužnica ostala je između hrvatskoga postupka protiv nedostupnih optuženika i odluke Srbije da ne preuzme progon. Arkan je umro bez suđenja, Hadžićev postupak obustavljen je bez presude, a konačna osuda Stanišiću i Simatoviću nije obuhvatila Lužac.

Čak ni broj žrtava nije javno zaključen. Starija gradska objava govori o 59 ubijenih mještana, novije o 69 branitelja i civila, a HRT jednom navodi 70. Bez imena, datuma, statusa i okolnosti smrti nije moguće odgovorno sve te ljude proglasiti civilima ubijenima u istome ratnom zločinu.

Ali jednako bi pogrešno bilo sve ih svesti na poginule u borbi.

Postoje dokazi o ubojstvima nakon zarobljavanja, o civilima izvučenima iz skloništa, o premlaćivanju zatočenika i o dječaku kojega je, prema činjeničnom nalazu haaškog vijeća, osobno ubio Željko Ražnatović Arkan.

Lužac je vojno presjekao Vukovar. Trideset i pet godina poslije ostala je presječena i evidencija pravde: jedan dio nalazi se u obiteljskim svjedočanstvima, drugi u hrvatskim optužnicama, treći u policijskim spisima, a četvrti u haaškom arhivu.

Još ih nije povezala pravomoćna presuda.