ZVONA SU SE VRATILA U ZRIN: Dragovoljci i veterani na 83. obljetnici genocidnog stradanja Zrinjana

Pod starom zrinskom utvrdom ponovno su se zavijorile hrvatske i braniteljske zastave. Članovi Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske pridružili su se u nedjelju, 6. rujna 2026., potomcima Zrinjana i brojnim hodočasnicima na obilježavanju 83. obljetnice stradanja toga povijesnog hrvatskog mjesta.

Program je započeo polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i molitvom kod križa podno Staroga grada. Procesija je potom krenula prema spomen-crkvi Našašća Svetoga Križa, gdje je misno slavlje predvodio đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, u zajedništvu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem, krčkim biskupom Ivicom Petanjkom i okupljenim svećenicima.

Mjesto koje je dalo ime Zrinskima

Zrin nije bio obično selo na rubu Pounja. Prvi se put spominje 1295. godine kao posjed Babonića, a 1347. prelazi u ruke bribirske grane Šubića. Upravo po toj utvrdi Šubići su uzeli ime Zrinski i pod njim ušli među najznačajnije hrvatske velikaške obitelji.

U Zrinu je 1508. rođen hrvatski ban i vojskovođa Nikola Šubić Zrinski, koji je 1566. poginuo predvodeći posljednji izlazak branitelja iz opsjednutog Sigeta. Zrin su 1577. zauzele Osmanlije, a pod njihovom je vlašću ostao do kraja 17. stoljeća. O toj povijesti svjedoče ostaci utvrđenoga grada na južnim padinama Zrinske gore. (Hrvatska tehnička enciklopedija, Hrvatska enciklopedija)

Zapadno od utvrde nalaze se i ruševine gotičke crkve sv. Marije Magdalene, koja se u pojedinim zapisima navodi i kao crkva sv. Margarete. Riječ je o zasebnom povijesnom objektu od nekadašnje župne crkve Našašća Svetoga Križa, spaljene i srušene 1943. godine. Na mjestu te župne crkve 2019. podignuta je današnja spomen-crkva.

Zapovijed nije ostavljala prostor za povratak

Najpotpuniju noviju rekonstrukciju napada donosi izvorni znanstveni rad povjesničarke Vlatke Vukelić „Komunistički zločin na Zrinu“, objavljen u zborniku Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Prema analiziranim vojnim dokumentima, napad je organiziralo zapovjedništvo 1. korpusa Narodno-oslobodilačke vojske Hrvatske, uz prethodnu suglasnost Glavnoga štaba NOV-a i PO Hrvatske. U napadu su sudjelovale brigade Unske operativne grupe i 7. banijske divizije NOVJ-a, dok je glavnu zadaću imala 4. banijska brigada.

Za povijesnu je točnost važno naglasiti da se u prigodnim tekstovima često koristi zajednička formulacija „partizani i četnici“, dok noviji znanstveni rad na temelju zapovjedne i organizacijske pripadnosti odgovornost utvrđuje na postrojbama NOVJ-a, a ne na zasebnoj četničkoj formaciji.

Napad je počeo 9. rujna 1943. u 17 sati i trajao približno šest sati. U Zrinu tada više nije bilo redovite domobranske posade. Obrana se oslanjala na približno 150 naoružanih mještana.

Zapovijed izdana dan prije napada sadržavala je i nalog da se unište svi objekti koji bi mogli omogućiti ponovno naseljavanje. Drugim riječima, cilj nije bio samo vojno zauzimanje položaja. Trebalo je ukloniti uvjete za povratak stanovnika i obnovu mjesta. (Zbornik „Komunistički zločini II“, str. 55–76)

Muškarci proglašeni „banditima“, žene i djeca protjerani

Iz partizanskih izvješća proizlazi da su napadačke postrojbe civilima smatrale samo žene i djecu. Svi muškarci iz Zrina unaprijed su tretirani kao pripadnici neprijateljskih snaga i nazivani „banditima“.

Autorica znanstvenog rada, uspoređujući broj ubijenih muškaraca s tek 25 zaplijenjenih pušaka, zaključuje da je među 83 likvidirana muškarca većina bila nenaoružana. Prema toj rekonstrukciji, 20 stanovnika pogubljeno je 10. rujna, nakon završetka borbi, dok su deseci civila najvjerojatnije ubijeni u svojim kućama tijekom zauzimanja mjesta.

Žene i djeca prisilno su odvedeni prema Divuši i Dvoru, a mnoge zrinske obitelji poslije su raseljene po slavonskim selima u okolici Đakova. Njihovim protjerivanjem prekinut je višestoljetni život hrvatske katoličke zajednice u Zrinu.

Sisačka biskupija ukupno stradanje opisuje kao genocidni pohod u kojem je ubijena gotovo trećina hrvatskog stanovništva mjesta. Na pločama spomen-crkve upisano je 291 ime Zrinjana stradalih tijekom Drugoga svjetskog rata, na Križnom putu i u poraću. Taj broj obuhvaća širi zrinski martirologij i ne odnosi se samo na žrtve napada 9. i 10. rujna 1943. godine.

Kolektivna presuda cijelom mjestu

Uništenje Zrina dobilo je svoj pravni nastavak 7. veljače 1946. godine. Kotarski sud u Dvoru na Uni na nejavnoj je raspravi donio skupnu presudu kojom je konfiscirana sva pokretna i nepokretna imovina svih stanovnika Zrina.

Presuda je donesena bez pojedinačnog utvrđivanja odgovornosti. Sud je priznao da, zbog uništenja mjesta i arhiva, nije moguće utvrditi koje su osobe sudjelovale u borbama. Unatoč tome, svi stanovnici proglašeni su „narodnim neprijateljima“, a njihova imovina oduzeta je kolektivno.

Odluka je objavljena u Službenom listu FNRJ i Narodnim novinama. Znanstveni rad Fakulteta hrvatskih studija zaključuje da je time poslijeratna jugoslavenska vlast legitimirala razaranje Zrina i spriječila obnovu života u njemu.

Zato hodočašće u Zrin nije samo godišnja komemoracija. To je povratak potomaka na mjesto s kojega su njihovi roditelji i djedovi nasilno uklonjeni te podsjećanje na imovinsku i povijesnu nepravdu koja nikada nije do kraja ispravljena.

Istina bez osvete, sjećanje bez šutnje

Nadbiskup Đuro Hranić u Zrinu je poručio da okupljanje ne smije služiti širenju mržnje ili zazivanju osvete. Kršćanski odgovor na počinjenu nepravdu vidi u istini, popravljanju štete i prekidanju novih krugova nasilja.

Upravo u tome nalazi se smisao dolaska hrvatskih branitelja. Ljudi koji su u Domovinskom ratu branili pravo Hrvatske na opstanak danas čuvaju uspomenu na zajednicu kojoj je pravo na opstanak bilo oduzeto.

Od 1996. godine potomci Zrinjana vraćaju se pod stari grad, pred križ i spomen-crkvu. Vraćaju se jer mrtvima duguju ime, prognanima istinu, a budućim naraštajima odgovor na pitanje kako je jedno povijesno hrvatsko mjesto gotovo izbrisano.

Osamdeset i tri godine poslije, novo zvono ponovno se čuje zrinskom dolinom. Ono ne može vratiti ubijene ni izbrisati presudu iz 1946. godine. Može, međutim, podsjetiti da Zrin nije zaboravljen i da mjesto živi sve dok mu se vraćaju njegovi potomci, hodočasnici i hrvatski branitelji.

Izvori: Sisačka biskupija – obilježavanje 83. obljetnice, Fakultet hrvatskih studija – „Komunistički zločin na Zrinu“, Hrvatska tehnička enciklopedija, IKA – gradnja spomen-crkve