RATNI ZLOČINI BEZ PRAVOMOĆNOG EPILOGA – 38. nastavak Ubojstvo obitelji Kozbašić u Petrinji: oslobađajuća presuda je ukinuta, pravomoćnog epiloga nema

Ubojstvo četveročlane obitelji Kozbašić razlikuje se od brojnih predmeta ratnih zločina u kojima nisu pronađeni ni posmrtni ostaci, nepoznato je mjesto smrti ili nikada nije imenovan nijedan osumnjičenik.

Ovdje se zna kuća u kojoj se zločin dogodio. Postojao je očevid okupacijske policije, liječnički nalaz, fotoelaborat, pronađena čahura i kaznena prijava protiv nepoznatoga počinitelja. Sačuvani su dokumenti Stanice javne bezbjednosti Petrinja, a hrvatsko državno odvjetništvo poslije je prikupilo iskaze svjedoka i ispitalo dvojicu osumnjičenika preko pravosudnih tijela Srbije.

Poznata su i imena dvojice ljudi koje je Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu optužilo za ubojstva.

Jedan je optuženik nakon više od dvije godine traganja uhićen u Njemačkoj i izručen Hrvatskoj. Suđenje je održano pred Županijskim sudom u Zagrebu. Saslušano je 20 svjedoka i donesena prvostupanjska presuda.

Ipak, više od tri desetljeća nakon zločina nitko nije pravomoćno osuđen – niti pravomoćno oslobođen.

Prvostupanjska oslobađajuća presuda iz 2022. više ne postoji kao važeća konačna odluka jer ju je Visoki kazneni sud ukinuo. Istodobno, ukidanje presude ne znači da je drugostupanjski sud optuženike proglasio krivima. Predmet je vraćen na ponovno suđenje, a javnost do 7. rujna 2026. nije dobila službeno objavljen završetak toga postupka.

Između dokaza da je cijela obitelj ubijena i dokaza tko ju je ubio još postoji praznina koju nijedna pravomoćna presuda nije zatvorila.

Obitelj je ostala u gradu nakon okupacije

Petrinju su 21. rujna 1991., nakon višednevnih napada, zauzele snage JNA, pobunjeničke srpske Teritorijalne obrane, milicije SAO Krajine i s njima povezane formacije. Grad Petrinja taj datum navodi kao početak višegodišnjega progonstva većine hrvatskoga stanovništva. Okupacija je trajala do kolovoza 1995. godine.

Milan Kozbašić bio je petrinjski ugostitelj. Vodio je lokal „Ima dana“, koji je zatvorio krajem srpnja 1991. jer se sigurnosna situacija pogoršavala. Gordana Kozbašić, podrijetlom iz Gornje Sanice kod Ključa u Bosni i Hercegovini, radila je kao medicinska sestra. Milan je bio Hrvat, a Gordana Srpkinja. Njihova djeca Tamara i Alen pohađala su osnovnu školu.

Obitelj je nakon okupacije ostala u kući u Ulici Ivana Meštrovića 11.

Nema sudski utvrđenog odgovora zašto nisu napustili Petrinju. Razumno je pretpostaviti da su vjerovali kako ih civilni status, Gordanino srpsko podrijetlo i činjenica da nisu sudjelovali u neprijateljstvima mogu zaštititi, ali takvu pretpostavku ne treba pretvarati u dokazanu činjenicu.

Znanstveni rad Josipe Maras Kraljević, više arhivistice Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, navodi da je Milan prije rata uredno podmirio obveze prema najmodavcu lokala, čak i unaprijed. Nakon zauzimanja grada njegov su lokal, prema svjedočenjima sadržanima u policijskoj dokumentaciji, preuzeli pripadnici paravojne skupine poznate kao Stivova grupa.

Milanovo odbijanje mobilizacijskog poziva okupacijskih vlasti spominje se u memorijalnim rekonstrukcijama kao moguća okolnost koja je prethodila zločinu. U javno dostupnim presudama, međutim, nije utvrđeno da je upravo to bio motiv ubojstva.

U znanstvenoj analizi spominje se i druga moguća pobuda: osveta zbog smrti sina jednoga od optuženika u rujanskim borbama za Petrinju. I to je ostalo na razini tužiteljske teze i iskaza, a ne pravomoćno potvrđenoga motiva.

Noć u kojoj su ubijeni roditelji i dvoje djece

U javnim izvorima pojavljuju se dva datuma. Hrvatska optužnica zločin smješta u noć s 4. na 5. studenoga 1991. U dozvoli okupacijskoga sanitarnog inspektora za prijenos tijela pogrešno je, prema analizi arhivske dokumentacije, navedeno da se ubojstvo dogodilo s 5. na 6. studenoga.

Prvi datum ima čvršću dokaznu osnovu. On je unesen u hrvatsku optužnicu, dnevnik događaja Stanice javne bezbjednosti Petrinja i kaznenu prijavu sastavljenu 5. studenoga.

Pouzdano je utvrđeno da su Milan, Gordana, Tamara i Alen ubijeni vatrenim oružjem u svojoj kući. U okupacijskom dnevniku događaja zabilježeno je da su tijela pronađena s prostrijelnim ozljedama glave. Na mjestu zločina pronađena je jedna čahura kalibra 7,65 milimetara.

Kasnije memorijalne rekonstrukcije navode da je Alen ubijen u prizemlju, dok su ostali članovi obitelji ubijeni u potkrovlju. Navode i da su žrtve ustrijeljene kroz jastuke iz automatskoga pištolja poznatog kao „škorpion“.

Ti detalji potječu iz arhivskih zapisa, svjedočenja i povijesnih rekonstrukcija. Budući da prvostupanjska presuda nije prihvatila tužiteljski dokazni lanac protiv optuženika, ne smiju se formulirati tako da se njima unaprijed određuju počinitelji.

Optužnica Save Grnovića i Jovana Ranića tereti da su, kao pripadnici specijalne jedinice milicije SAO Krajine, ušli u kuću, pucali u članove obitelji te se nakon ubojstava udaljili noseći odjeću i Milanov zlatni lanac.

Obojica su krivnju poricala.

Zato je pravno ispravno reći: obitelj je nesporno ubijena, ali tvrdnja da su je ubili upravo Grnović i Ranić ostaje optužba o kojoj nakon ukidanja oslobađajuće presude nije donesena pravomoćna odluka.

Alenova dob: osam, devet ili deset godina?

Ni osnovni biografski podaci o najmlađoj žrtvi nisu potpuno usklađeni.

Portal Domovinskirat.hr i više memorijalnih tekstova navode da je Alen imao osam godina. Znanstveni rad objavljen u časopisu Kroatologija, utemeljen na spisu optužnice i dokumentaciji HMDCDR-a, naziva ga devetogodišnjakom. U jednom tekstu iz 2025. pojavljuje se i dob od deset godina.

Dodatnu nejasnoću stvaraju različite objavljene godine rođenja. U starijim sekundarnim popisima pojavljuju se 1982. i 1983. godina, ali bez punog datuma rođenja prema kojemu bi se mogla izračunati točna dob na dan smrti.

Tamara se dosljedno navodi kao trinaestogodišnjakinja, rođena 1978. godine.

Dok nadležna institucija ne objavi izvadak iz matice rođenih ili usklađeni službeni zapis, najpreciznije je navesti da je Alen imao osam ili devet godina, ovisno o izvoru, te jasno označiti odstupanje. Za ovaj članak prednost je dana znanstvenom radu HMDCDR-ove arhivistice, koji ga opisuje kao devetogodišnjaka, uz napomenu da memorijalni izvor uz fotografiju navodi osam godina.

Razlika od jedne godine ne mijenja pravni status: Alen i Tamara bili su djeca i civili pod zaštitom međunarodnoga humanitarnog prava.

Okupacijska policija obavila je očevid – i predmet je stao

Stanica javne bezbjednosti Petrinja obavila je očevid 5. studenoga 1991. godine.

Prema dokumentima koje je analizirala Josipa Maras Kraljević, policija je imala zapisnik o očevidu, liječnički nalaz, fotoelaborat i službene zabilješke o razgovorima s poznanicima obitelji. Istoga dana podnesena je kaznena prijava Okružnom javnom tužiteljstvu u Glini protiv nepoznatih počinitelja.

U dnevniku događaja evidentirana su četiri tijela, ozljede glave i pronađena čahura.

Na papiru je, dakle, postojao početak kaznenog postupanja.

Ali dokumentacija ne pokazuje ozbiljan nastavak istrage koji bi doveo do optuženja. Arhivski izvori okupacijskih institucija upućuju na pritiske da se ne istražuju zločini koje su nad hrvatskim stanovništvom činili ljudi u uniformama. U izvješću banijskog odjela Službe državne bezbednosti iz prosinca 1991. spominjana su ubojstva hrvatskih obitelji te prijetnje službenicima koji bi ih pokušali istraživati.

Nekoliko dana nakon zločina beogradska Politika objavila je konstrukciju prema kojoj je ubojstvo navodno naručio Milanov brat, a izvela hrvatska skupina koja je ostala u okruženju.

Za takvu tvrdnju nije pronađen vjerodostojan dokaz. Protiv Milanova brata nije podignuta optužnica niti ga je ijedna presuda povezala sa zločinom. Znanstveni rad tu verziju ocjenjuje dijelom pokušaja preusmjeravanja odgovornosti.

Posebno je važno što je sama okupacijska policija prijavu podnijela protiv nepoznatih osoba. Da je tada postojao provjerljiv dokaz protiv člana obitelji ili neke hrvatske skupine, mogao se unijeti u prijavu i istražiti. Umjesto toga, kazneno postupanje praktično je završilo na početnome očevidu.

Tijela su odvezena u Bosnu i Hercegovinu

Gordanin otac Nikola Grbić zatražio je dopuštenje da tijela obitelji preveze u Gornju Sanicu kod Ključa.

Okupacijski sanitarni inspektor izdao je dozvolu 7. studenoga 1991. Posmrtni ostaci Milana, Gordane, Tamare i Alena ondje su pokopani.

Time je obitelj iznesena iz grada u kojem je ubijena i pokopana izvan Hrvatske. Za razliku od brojnih drugih žrtava okupiranih područja, Kozbašići nisu desetljećima bili evidentirani kao nestali niti su njihovi ostaci naknadno identificirani analizom DNA.

Ali rano pronalaženje i pokop nisu ubrzali kazneni postupak.

Premještanje tijela otežalo je mogućnost kasnijega ponavljanja potpune forenzičke obrade. Nije javno objavljeno jesu li hrvatski istražitelji nakon rata pribavili izvornu medicinsku dokumentaciju, fotografije očevida i eventualne projektilne tragove, niti je poznato je li provedeno novo sudskomedicinsko vještačenje.

Optužnica je podignuta nakon gotovo 27 godina

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je 27. rujna 2018. optužnicu broj K-DO-41/17 protiv Save Grnovića i Jovana Ranića.

Puna imena opravdano se objavljuju jer su javno potvrđena u praćenju sudskog postupka, medijskim izvještajima i znanstvenom radu nastalom nakon podizanja optužnice.

Tužiteljstvo ih je teretilo za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Prema optužnici, obojica su bila pripadnici specijalne jedinice milicije SAO Krajine.

Arhivska analiza ipak upozorava na organizacijsku nejasnoću. Naziv „specijalna jedinica“ u to se vrijeme koristio i za skupine čiji stvarni formalni položaj nije uvijek odgovarao kasnijoj strukturi Posebnih jedinica milicije RSK. U konkretnom predmetu trebalo je dokazati ne samo pripadnost određenoj skupini nego i osobnu prisutnost i radnju svakoga optuženika u kući Kozbašićevih.

Optužnica se oslanjala na desetak posrednih svjedoka – rođake, susjede i bivše pripadnike policijskih struktura – te na dokumente SJB-a Petrinja: dnevnik događaja, kaznenu prijavu, zapisnik o očevidu i službene zabilješke.

Ključna slabost bila je očita: javni prikaz predmeta ne navodi živoga neposrednog očevica koji je vidio trenutak pucanja i pouzdano identificirao izvršitelje.

Odjeća i lanac koji su navodno uzeti iz kuće trebali su posredno povezati optuženike sa zločinom. Međutim, iz javnoga usmenog obrazloženja prvostupanjske presude nije moguće rekonstruirati je li sporni predmet pronađen, prepoznat, fotografiran ili samo opisan u iskazima – niti zašto sud taj dokazni sklop nije smatrao dovoljnim.

Uhićenje u Frankfurtu i izručenje Hrvatskoj

U vrijeme podizanja optužnice oba optuženika bila su nedostupna Hrvatskoj.

Njemačka savezna policija uhitila je Savu Grnovića 4. ožujka 2021. u frankfurtskoj zračnoj luci, nakon njegova dolaska iz Beograda. Putovao je prema Islandu, gdje je, prema medijskim izvještajima, s obitelji živio od 1998. godine.

Uhićen je na temelju hrvatskoga naloga. Njemačka ga je u svibnju 2021. izručila Hrvatskoj.

Izručenje je bilo važan pomak. Omogućilo je da se barem jednom optuženiku sudi u njegovoj prisutnosti, uz puno pravo na obranu, suočavanje sa svjedocima i iznošenje vlastitih dokaza.

Jovanu Raniću suđeno je u odsutnosti.

Razlika je važna i za budućnost predmeta. Osoba osuđena u odsutnosti, ako postane dostupna Hrvatskoj, pod zakonskim uvjetima može tražiti ponovno suđenje. U ovom slučaju, međutim, osuđujuće presude nije bilo, a ni prvostupanjsko oslobađanje nije postalo pravomoćno.

Dvadeset svjedoka nije bilo dovoljno za osudu

Glavna rasprava pred Županijskim sudom u Zagrebu počela je 16. veljače 2022. Predmet je vođen pod brojem 2 K-rz-2/19.

Tijekom dokaznog postupka ispitano je 20 svjedoka.

Sud je 14. lipnja 2022. obojicu optuženika oslobodio optužbe. Predsjednica sudskog vijeća Saša Lui u usmenom je obrazloženju navela da izvedeni dokazi nisu omogućili nedvojben zaključak da su upravo Ranić i Grnović počinili djelo iz optužnice.

Takva presuda nije tvrdnja da se ubojstvo nije dogodilo.

Nije ni potvrda da su počinitelji bili neke treće, poznate osobe.

Ona znači da tužiteljstvo na prvom suđenju nije dokazalo krivnju dvojice optuženika izvan razumne sumnje. U kaznenom postupku ozbiljna sumnja nije dovoljna za osudu, čak ni kada je nesporno da je počinjen posebno težak zločin.

Problem javne transparentnosti jest to što cjelovita pisana presuda nije lako dostupna. Iz kratkoga usmenog obrazloženja ne može se vidjeti kako je sud pojedinačno ocijenio svakoga od 20 svjedoka, dokumente okupacijske policije, tvrdnje o predmetima odnesenima iz kuće i obrane optuženika.

Visoki kazneni sud ukinuo je oslobađajuću presudu

Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu žalilo se na oslobađajuću presudu.

Dana 20. ožujka 2024. DORH je objavio da je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvatio žalbu, ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje.

Prema DORH-ovu priopćenju, drugostupanjski je sud prihvatio da su žalbeni navodi doveli u sumnju pravilnost prvostupanjskih činjeničnih zaključaka.

Visoki kazneni sud nije proglasio Grnovića i Ranića krivima.

Njegova odluka znači da prvostupanjska analiza dokaza nije mogla opstati i da ih novi sudski postupak mora ponovno ocijeniti. U ponovljenom suđenju sud može donijeti osuđujuću ili oslobađajuću presudu, ali ona ponovno podliježe žalbi.

Do 7. rujna 2026. na javno pretraživim stranicama DORH-a, Županijskog suda u Zagrebu, Visokoga kaznenog suda i portala sudskih odluka nije pronađena objavljena nova prvostupanjska presuda niti pravomoćna odluka.

To nije dokaz da u predmetu nije održana nijedna rasprava. Sudski postupci mogu trajati bez priopćenja, a sve odluke nisu objavljene u pretraživom obliku. To znači da se konačni status iz javno dostupnih izvora ne može potvrditi.

Nije poznato ni nalazi li se Grnović još pod mjerama osiguranja prisutnosti, je li pušten da se brani sa slobode, gdje se nalazi Ranić ni postoje li novi pokušaji njegova izručenja ili uhićenja.

Tko je osuđen?

Nitko nije pravomoćno osuđen za ubojstvo Milana, Gordane, Tamare i Alena Kozbašića. Savo Grnović i Jovan Ranić bili su 14. lipnja 2022. prvostupanjski oslobođeni zbog nedostatka dokaza, ali ta presuda nije postala pravomoćna: Visoki kazneni sud prihvatio je žalbu ŽDO-a Zagreb, ukinuo je i naredio ponovno suđenje. Ukidanje oslobađajuće presude nije osuda, pa obojica i dalje uživaju pretpostavku nedužnosti. Do 7. rujna 2026. nije pronađena javno objavljena nova presuda. Nije pronađena ni osuđujuća presuda protiv neke treće osobe, zapovjednika ili političkog dužnosnika upravo za smrt četvero članova obitelji Kozbašić.

Haaške presude ne mogu zamijeniti presudu za ovu obitelj

MKSJ je Milana Martića pravomoćno osudio za sudjelovanje u široj kampanji progona, ubojstava, zatočenja, deportacija i napada na hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo na okupiranim područjima Hrvatske. Milan Babić priznao je krivnju za progon kao zločin protiv čovječnosti.

Te su presude važne za razumijevanje političkoga i institucionalnog sustava SAO Krajine i kasnije RSK.

Ali one nisu presude za ubojstvo obitelji Kozbašić.

U javno dostupnim konačnim činjeničnim opisima nije pronađeno da su Martić, Babić ili drugi međunarodni optuženici proglašeni krivima upravo za četiri smrti u Ulici Ivana Meštrovića. Općenita osuda politike progona ne individualizira čovjeka koji je ušao u kuću, pucao, odnio predmete ili naredio konkretno ubojstvo.

Ni hrvatska optužnica protiv Grnovića i Ranića, prema javno dostupnom opisu, ne obuhvaća višu zapovjednu ili političku razinu.

Nije objavljeno tko je zapovijedao njihovom navodnom postrojbom, jesu li nadređeni znali za ubojstvo, tko je kontrolirao Petrinju u noći zločina i je li netko spriječio nastavak okupacijske istrage.

Što još nije razriješeno?

Nije pravomoćno utvrđeno tko je ubio Milana, Gordanu, Tamaru i Alena Kozbašića.

Nije objavljen završetak ponovljenoga suđenja nakon odluke Visokoga kaznenog suda iz 2024. godine.

Nije poznato jesu li u ponovljenom postupku ponovno ispitani svi svjedoci ili izvedeni novi dokazi.

Nije javno objašnjeno koji su točno prvostupanjski zaključci dovedeni u sumnju prihvaćenom žalbom državnog odvjetništva.

Nije dostupna potpuna analiza zbog čega je prvostupanjski sud odbacio tužiteljski dokazni lanac.

Nije objavljeno je li pronađen ili materijalno dokumentiran Milanov zlatni lanac ili odjevni predmet za koji se tvrdilo da je nakon ubojstva viđen kod jednoga od osumnjičenika.

Nije javno dostupan cjelovit fotoelaborat okupacijskoga očevida.

Nije objavljeno jesu li čahura kalibra 7,65 milimetara i eventualni projektili bili dostupni za balističko vještačenje.

Nije konačno usklađena Alenova dob: relevantni izvori navode osam ili devet, a jedan kasniji sekundarni tekst deset godina.

Nije sudski potvrđen motiv – odbijanje mobilizacije, koristoljublje, osveta ili kombinacija više razloga.

Nije razjašnjeno tko je i zašto pokušao odgovornost prebaciti na Milanova brata i navodnu hrvatsku skupinu.

Nije utvrđeno tko je u okupacijskoj policiji ili političkoj vlasti zaustavio istragu pokrenutu 5. studenoga 1991.

Nisu optuženi nadređeni u miliciji SAO Krajine zbog eventualnog znanja za zločin i propusta da ga spriječe ili kazne.

Nije objavljeno gdje se nalazi Jovan Ranić i vodi li Hrvatska još aktivnu potragu za njim.

Nije javno objašnjen trenutačni procesni položaj Save Grnovića nakon ukidanja oslobađajuće presude.

Očevid je postojao 1991., ali presude nema ni 35 godina poslije

Ubojstvo obitelji Kozbašić nije zločin koji je otkriven tek nakon završetka rata.

Okupacijska policija bila je u kući već 5. studenoga 1991. Zabilježila je četiri tijela, ozljede od vatrenog oružja i čahuru. Obavila je razgovore, izradila fotoelaborat i podnijela kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja.

Dva dana poslije izdana je dozvola za prijevoz posmrtnih ostataka. Tijela Milana, Gordane, Tamare i Alena prenesena su u Gornju Sanicu i pokopana.

Institucije koje su znale da je cijela obitelj ubijena nisu otkrile i kaznile počinitelje.

Hrvatsko pravosuđe identificiralo je dvojicu mogućih izvršitelja tek desetljećima poslije. Jedan je pronađen zahvaljujući međunarodnom uhidbenom nalogu i izručen iz Njemačke. Dvadeset svjedoka izvedeno je pred sud. Prva presuda bila je oslobađajuća, ali ju je Visoki kazneni sud ukinuo jer su žalbeni navodi doveli u pitanje njezine činjenične zaključke.

Tu javno vidljivi trag ponovno prestaje.

Nema nove objavljene presude. Nema pravomoćne odluke o krivnji ili nedužnosti optuženika. Nema presude protiv nekoga drugog. Nema javnoga odgovora o odgovornosti ljudi koji su upravljali okupacijskom milicijom i zaustavili početnu istragu.

Milan i Gordana ostali su u svojoj kući kao civili. Tamara i Alen bili su osnovnoškolci. Nitko od njih nije bio zakonita vojna meta.

Njihova smrt stoga nije jedna od pravno neodređenih pogibija tijekom borbe za Petrinju. Ubijeni su u kući više od mjesec dana nakon uspostave okupacijske kontrole.

Zločin je dokumentiran. Optuženici su imenovani. Jedan je izručen. Suđenje je provedeno i moralo je biti ponovljeno.

Ono što još ne postoji jest ono po čemu ovaj serijal određuje svoje teme: pravomoćna presuda koja bi, na temelju zakonito izvedenih i provjerenih dokaza, odgovorila tko je ubio dvoje roditelja i dvoje djece u Ulici Ivana Meštrovića 11.

Izvori: ŽDO Zagreb/DORH – Visoki kazneni sud prihvatio žalbu i ukinuo oslobađajuću presudu; Documenta – predmet 2 K-rz-2/19, optužnica, 20 svjedoka i prvostupanjska presuda; Documenta – oslobađajuća presuda od 14. lipnja 2022.; Josipa Maras Kraljević/Hrčak – izvorni znanstveni rad o zločinu nad obitelji Kozbašić; HMDCDR – izvješće o arhivskim fondovima, uključujući dokumentaciju SJB-a i SO Petrinja; Grad Petrinja – povijest napada, okupacije i progonstva; Domovinskirat.hr – obiteljska dokumentacija, fotografije i rekonstrukcija događaja; Večernji list – prvostupanjska oslobađajuća presuda i optužni opis; Večernji list – izručenje Save Grnovića Hrvatskoj; Njemačka savezna policija/Hina – uhićenje u Frankfurtu, prenio tportal; MKSJ – predmet Milan Martić; MKSJ – predmet Milan Babić; Ministarstvo hrvatskih branitelja; Ravnateljstvo policije; Županijski sud u Zagrebu; Visoki kazneni sud Republike Hrvatske; Portal sudskih odluka; AP Archive – autentična videosnimka Petrinje iz kolovoza 1995..