Srpski logori u Hrvatskoj (11): Bučje – „logor smrti“ iz kojeg se 23 zatočenika još vode kao nestala

Za dio zločina postoje pravomoćne presude, uključujući kazne od 10 i 20 godina zatvora, ali istraga za ubijene i nestale ostala je bez konačnog epiloga. U siječnju 2026. čak 23 osobe zatočene u Bučju još su se vodile kao nestale.

Bučje je malo mjesto dvadesetak kilometara istočno od Pakraca.

U ljeto 1991. njegovo je ime dobilo sasvim drugo značenje.

Na području Bučja srpske pobunjeničke strukture uspostavile su sustav zatočenja u koji su dovođeni hrvatski civili, pripadnici policije i Zbora narodne garde, žene, stariji ljudi, pa i djeca. Među zatočenicima bilo je i osoba srpske nacionalnosti koje nisu prihvatile politiku pobune protiv Republike Hrvatske. Kroz logor je, prema današnjim službenim i lokalnim evidencijama, prošlo više od 300 ljudi, a najmlađi zatočenik imao je samo četiri godine.

Naziv „logor smrti“ pojavljuje se u veteranskoj i publicističkoj dokumentaciji o Bučju. Službeni izvori Ministarstva hrvatskih branitelja koriste izraze „srpski koncentracijski logor“ i „zloglasni logor Bučje“, dok DORH govori o „logoru Bučje“ i ratnim zločinima počinjenima na području Bučja. Zbog toga izraz „logor smrti“ u ovom članku koristimo kao opisni naziv, a ne kao formalnu pravnu kvalifikaciju.

Bučje nije bilo jedna prostorija – bio je to sustav zatvora

Počeci zatočenja vezuju se uz lovačku kuću u Grđevici, oko tri kilometra istočno od Bučja. Kako je broj otetih i zarobljenih rastao, zatočenici su prebacivani u više objekata u samom Bučju.

Jedan od ključnih objekata bila je zgrada Šumarije. U njezinu podrumu držani su zatočenici, dok se u zgradi nalazila i stanica milicije Bučje. Ljudi su dovođeni u podrum, odvođeni na ispitivanja, premlaćivani, a zatim premještani u druge objekte.

Drugi dio zatočenika bio je smješten u prostorijama Osnovne škole, koja je istodobno služila kao bolnica i zatvor.

Središnjim objektom logora smatra se bivša Veterinarska stanica. Prema dokumentiranoj rekonstrukciji, u dvije prostorije veličine približno dvadesetak četvornih metara znalo je biti smješteno oko 50 ljudi.

Zvonimir Miler ponovno pred prozorom podruma u kojem je bio zatočen

Jedna od dokumentarno najvrjednijih fotografija Bučja prikazuje bivšeg zatočenika Zvonimira Milera pred prozorom podruma Šumarije u kojem je bio zatvoren.

Miler je zarobljen 7. rujna 1991. u Pakračkim Vinogradima. Preko Kraguja doveden je u Bučje, gdje je ostao do 9. prosinca, kada je premješten u Staru Gradišku. Razmijenjen je 16. siječnja 1992. u Pakracu. Dokumentacija koju prenose arhivski izvori navodi da je tijekom zatočeništva bio svakodnevno fizički i psihički zlostavljan.

Podrum Šumarije – prostor u kojem su ljudi držani i ispitivani

Uvjeti u kojima su ljudi držani opisani su u svjedočanstvima preživjelih, ali i u sudskim dokumentima.

Zatočenici su bili izloženi oskudnoj prehrani, fizičkim napadima, ponižavanju i prisilnom radu. U pojedinim prostorijama bilo je toliko ljudi da osnovne fiziološke potrebe nisu mogli obavljati izvan prostorije, nego u zajedničku posudu pred drugim zatočenicima.

DORH u službenom izvješću navodi da je protiv 12 osumnjičenika postojala osnovana sumnja da su zatočenike batinali, ranjavali, izgladnjivali, prijetili ubojstvima njima i njihovim obiteljima te ih tjerali na prisilne radove.

VIDEO – 42 dana agonije u logoru Bučje

Uz ovaj dio članka ide svjedočanstvo o zatočeništvu:

Video donosi svjedočanstvo povezano s boravkom u Bučju i vrijedan je dodatak dokumentarnom dijelu članka.

Električni kabeli, škripac i injekcije nepoznatog sadržaja

Dokumenti hrvatskog pravosuđa potvrđuju da zlostavljanje u Bučju nije ostalo samo na razini naknadnih svjedočenja.

U jednom pravomoćno završenom postupku sud je utvrdio da je zatočenik u Bučju tučen telefonskim kabelom, dok je drugom zatočeniku tijekom mučenja ruke stezane u stolarskom škripcu te mu je ubrizgana injekcija nepoznatog sadržaja. Taj je zatočenik od posljedica teških ozljeda ubrzo umro, a njegovo tijelo zakopano je na neutvrđenom mjestu.

Javni izvori o presudi identificiraju tu žrtvu kao Zdravka Kolara. Njegovo se ime, unatoč sudski potvrđenoj smrti, i u siječnju 2026. još nalazi na aktualnom popisu nestalih zatočenika Bučja jer njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni.

To je važna razlika.

Nestala osoba ne mora nužno biti osoba čija je sudbina potpuno nepoznata. U pojedinim slučajevima postoje dokazi da je čovjek ubijen, ali dok tijelo nije pronađeno i identificirano, osoba se i dalje vodi u evidenciji nestalih.

Koliko je ljudi ubijeno u Bučju?

Ovdje treba biti vrlo precizan jer se u javnosti pojavljuju različite brojke.

U službenom izvješću DORH-a iz 2018. stoji da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni čuvari od kolovoza do 14. prosinca 1991. u logoru usmrtili 24 civila, dok je pet pripadnika MUP-a RH iz Policijske postaje Daruvar odvedeno u nepoznatom smjeru i ubijeno na do danas neutvrđenom mjestu.

To je iznimno važan podatak, ali njegov pravni status mora biti jasno naveden:

broj 24 civila i pet policajaca nalazi se u činjeničnom opisu istrage i predstavlja osnovanu sumnju tužiteljstva – nije pravomoćno sudski utvrđena konačna bilanca svih žrtava Bučja. Istraga protiv 12 osumnjičenika nije završila presudom.

U povijesnoj rekonstrukciji objavljenoj 2022. navodi se također da su 24 zatočenika Bučja izgubila život, ali da su tada bili pronađeni posmrtni ostaci samo dvojice – pripadnika MUP-a Ivana Keserice i Branka Ročeka.

Zato u ovom trenutku nije odgovorno objaviti jedan „konačan broj poginulih“ kao da je riječ o potpuno zatvorenoj evidenciji. Za žrtve Bučja preciznije je koristiti izraze ubijeni, umrli od posljedica zlostavljanja i nestali, ovisno o statusu pojedinog slučaja.

Ivan Keserica i Branko Roček – pronađeni posmrtni ostaci

Prema dostupnoj povijesnoj dokumentaciji, Ivan Keserica i Branko Roček jedine su dvije žrtve iz tadašnjeg popisa Bučja za koje su bili pronađeni posmrtni ostaci.

Za druge je problem mnogo teži.

Neki su posljednji put viđeni u Bučju.

Neki su izvedeni iz logora.

Neki su navodno odvođeni na razmjenu na koju nikada nisu stigli.

Neki su, prema presudama ili svjedočenjima, ubijeni – ali njihova tijela nisu pronađena.

23 imena koja Hrvatska još traži

Najnoviji javno objavljeni popis koji sam pronašao objavljen je 16. siječnja 2026. Radio Daruvar objavio je imena 23 osobe zatočene u Bučju koje se i dalje vode kao nestale, a Grad Pakrac istog je dana potvrdio da se još traga za najmanje 23 osobe.

• Mirko Adžijević

• Zdravko Barač

• Juro Blažević

• Bohumil Dostal

• Ivo Egredžija

• Franjo Jurković

• Zdravko Kolar

• Vitomir Margetan

• Marko Marić

• Viktor Oblak

• Marijan Petrovečki

• Darko Petrovicki

• Ana Prajzner

• Damir Rambousek

• Marijan Svjetličić

• Ivan Šreter

• Dražen Takač

• Ilija Turković

• Drago Tutić

• Ivan Turuk

• Igor Zalar

• Nevio Zandona

• Mirko Zebić.

Broj se tijekom godina mijenjao. Ministarstvo hrvatskih branitelja u siječnju 2025. navodilo je najmanje 24 osobe povezane s Bučjem čija je sudbina još nepoznata, dok izvori iz siječnja 2026. govore o najmanje 23. U pregledanim javnim objavama nisam pronašao službeno obrazloženje te promjene, pa ne treba nagađati zbog kojeg je konkretnog slučaja broj smanjen.

Šestorica su izvedena iz Bučja – na razmjenu nikada nisu stigla

Posebno je potresan slučaj skupine zatočenika izvedene 22. rujna 1991.

Grad Pakrac bilježi da su Marijan Petrovečki, Darko Petrovicki, Damir Rambousek, Bohumil Dostal, Juro Blažević i Dražen Takač izvedeni iz logora navodno radi razmjene.

Na razmjenu nisu stigli.

Njihova imena i danas su na popisu nestalih.

Ivan Šreter – najpoznatiji nestali zatočenik Bučja

Među 23 imena nalazi se i dr. Ivan Šreter.

Njegova sudbina postala je jedan od najvećih neriješenih slučajeva Domovinskog rata u zapadnoj Slavoniji.

Nakon otmice 18. kolovoza 1991. njegov se trag povezuje s Grđevicom i Bučjem. Posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, a njegovo ime i u 2026. ostaje na aktualnoj listi nestalih zatočenika.

Njegov slučaj dodatno pokazuje zašto se Bučje ne može promatrati samo kao zatvor u kojem su ljudi fizički zlostavljani. Dio zatočenika iz tog je sustava nestao bez groba i bez konačnog odgovora gdje su ubijeni i gdje su njihova tijela.

VIDEO – dokumentarni zapis o ratnom zločinu u Bučju

Riječ je o dokumentarnom videozapisu posvećenom Bučju i svjedočanstvima o događajima u logoru. Ne treba ga predstavljati kao neobrađenu izvornu videosnimku zatočenja iz 1991., nego kao dokumentarni materijal.

Dostupan je i drugi dokumentarni zapis:

VIDEO: „Ratni zločin srpske agresije – Logor Bučje“

„Magistrala ratnog zločina – Logor Bučje“

O Bučju je snimljen i dokumentarni film „Magistrala ratnog zločina – Logor Bučje“.

HRT navodi da film kroz iskaze preživjelih zatočenika, obitelji žrtava i arhivsku građu rekonstruira zatočenje u podrumskim prostorima bivše Veterinarske stanice i Šumarije te donosi podatke o likvidiranim zarobljenicima i osobama povezanim sa zlostavljanjem.

Prosinac 1991. – zatvaranje logora i premještanje prema Staroj Gradiški

Oko trajanja logora u izvorima postoji prividna razlika.

Ministarstvo hrvatskih branitelja u komemorativnim tekstovima navodi razdoblje od kolovoza 1991. do siječnja 1992., dok detaljna lokalna rekonstrukcija navodi da je kompleks u samom Bučju djelovao do sredine prosinca 1991.

Razlika se može objasniti slijedom zatočeništva.

Dana 9. i 13. prosinca 1991. ukupno 65 zatočenika premješteno je iz Bučja u Staru Gradišku. Hrvatske snage oslobodile su Bučje 26. prosinca, dok je najveća skupina preživjelih logoraša tek 16. siječnja 1992. razmijenjena u Pakracu na Gavrinici.

Zato je najpreciznije reći da je zatočenički kompleks u samom Bučju funkcionirao od sredine kolovoza do sredine prosinca 1991., dok je zatočeništvo ljudi koji su ondje držani nastavljeno u Staroj Gradiški sve do siječanjskih razmjena 1992.

Je li itko odgovarao za „logor smrti“ Bučje?

Da. Tvrdnja da za Bučje nitko nikada nije osuđen nije točna.

Ali jednako tako nije točno reći da je zločin Bučja pravosudno riješen.

Postoje pravomoćne presude za pojedina zlostavljanja, otmice i odvođenja zatočenika. Međutim, za cjelinu ubojstava i nestanaka te za cijeli zapovjedni lanac nema potpunog pravomoćnog epiloga.

Milanko Stanisavljević – 10 godina zatvora

Milanko Stanisavljević, čuvar u logoru Bučje, pravomoćno je osuđen na 10 godina zatvora.

Sud je utvrdio da je sudjelovao u fizičkom zlostavljanju zatočenika, tukao ih električnim kabelima, sudjelovao u izgladnjivanju te ih odvodio na prisilne radove.

Presudu Županijskog suda u Požegi iz listopada 1995. Vrhovni sud RH potvrdio je 16. travnja 1996.

Vlado Kaurin – 20 godina i smrt Zdravka Kolara

Vlado Kaurin pravomoćno je osuđen na jedinstvenu kaznu od 20 godina zatvora za više ratnih zločina.

Dio presude izravno se odnosi na Bučje.

Sud je utvrdio teško zlostavljanje zatočenika, uključujući čovjeka kojemu su tijekom mučenja ruke stezane u stolarskom škripcu i ubrizgana injekcija nepoznata sadržaja. Od zadobivenih ozljeda zatočenik je preminuo, a tijelo mu je zakopano na neutvrđenom mjestu. Vrhovni sud potvrdio je presudu 30. listopada 1997.

Javno objavljeni podaci o predmetu identificiraju preminulog zatočenika kao Zdravka Kolara, čije se tijelo još traži.

Ovo je jedan od najčvršćih dokaza da se u Bučju nije samo zlostavljalo – pravomoćnom presudom potvrđeno je zlostavljanje sa smrtnom posljedicom.

Predrag Sarajlija – šest godina

Predrag Sarajlija pravomoćno je osuđen na šest godina zatvora.

Sud je utvrdio da je 7. rujna 1991. zajedno s drugim pripadnicima naoružane pobunjeničke skupine u Pakračkim Vinogradima nezakonito uhitio šest civila. Ljudi su premlaćivani, odvedeni najprije u Kraguj, a zatim u Bučje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio je presudu 3. svibnja 1996.

Jedan čuvar osuđen – ali presuda nije postala pravomoćna

DORH bilježi i slučaj čuvara inicijala R. A.

Županijski sud u Požegi 2003. osudio ga je na četiri godine i devet mjeseci zbog fizičkog i psihičkog zlostavljanja zatočenika Bučja.

Međutim, optuženik je preminuo tijekom žalbenog postupka, pa presuda nije postala pravomoćna, a postupak je obustavljen.

Ključna istraga za ubijene i nestale – 12 osumnjičenika nedostupno

Najvažniji neriješeni kazneni predmet nije se odnosio samo na batinanje pojedinih zatočenika.

Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru u lipnju 2014. pokrenulo je istragu protiv 12 osoba zbog ratnog zločina na štetu ubijenih i nestalih logoraša Bučja.

Upravo se uz taj predmet veže sumnja o 24 ubijena civila i pet pripadnika PP Daruvar odvedenih i ubijenih na nepoznatoj lokaciji.

No postupak je zapeo na problemu koji prati mnoge hrvatske predmete ratnih zločina:

osumnjičenici nisu bili dostupni hrvatskim tijelima progona.

U posljednjem javno dostupnom objedinjenom DORH-ovu izvješću koje sam pronašao, istraga je navedena kao prekinuta zbog nedostupnosti svih 12 okrivljenika.

Grad Pakrac u siječnju 2026. ponovno je naveo da je dio počinitelja procesuiran, dok se drugi i dalje nalaze izvan dosega hrvatskog pravosuđa.

Dakle, odgovor na pitanje „je li tko odgovarao za Bučje?“ glasi:

Da – postoje pravomoćne osuđujuće presude za zlostavljanja, otmice i smrt zatočenika. Ali ne – zločin Bučja kao cjelina, osobito sudbina ubijenih i 23 nestalih te odgovornost svih neposrednih počinitelja i zapovjednih struktura, nije dobio potpuni pravosudni epilog.

Spomenik danas nosi fotografije i imena

Na mjestu nekadašnjeg logora 2023. uređeno je Spomen-područje Logor Bučje, a postavljene su ploče s imenima i fotografijama ubijenih i nestalih. Ministarstvo hrvatskih branitelja službeno potvrđuje da se spomen-područje nalazi upravo na lokaciji bivšeg logora.

Bučje ima presude – ali još nema grobove za sve svoje žrtve

Više od tri desetljeća nakon rata Bučje je istodobno istražen i neriješen slučaj.

Znamo gdje su ljudi bili držani.

Poznajemo Šumariju.

Poznajemo Veterinarsku stanicu.

Postoje preživjeli.

Postoje fotografije autentičnih prostora.

Postoje sudski dokumenti.

Postoje pravomoćne presude koje potvrđuju premlaćivanje, izgladnjivanje, prisilni rad i smrt zatočenika.

Ali još postoje i imena bez groba.

Dvadeset tri.

Među njima Zdravko Kolar, za kojeg je sud utvrdio da je od posljedica mučenja umro.

Među njima dr. Ivan Šreter.

Među njima šest ljudi koji su iz Bučja navodno krenuli na razmjenu na koju nikada nisu stigli.

Njihove fotografije danas stoje na zidu nekadašnjeg logora.

I sve dok se ne pronađu njihovi posmrtni ostaci te dok se ne utvrdi puna odgovornost za ubojstva i nestanke, priča o Bučju ne može završiti riječju „riješeno“.

Prethodni nastavak serijala