Politički vrh Srbije, srpski akademici i najveći dio JNA gdje su dominirali Srbi, nakon smrti Tita 1980., imao je jedan stvarni cilj: stvoriti Veliku Srbiju, koja je bila u granicama Jugoslavije, bila je samostalna država.

Zvuči paradoksalno, ali i stvaranje autonomije Vojvodine i Kosova išlo je Srbiji u prilog jer su imali 4 glasa u Predsjedništvu SFRJ, koje je zamijenilo Tita, i samo im je trebao jedan glas iz BiH ili Hrvatske za izdavanje zapovijedi JNA. To im je uskratio veliki čovjek, Srbin iz BiH, Bogić Bogićević, što je izazvalo bijes u JNA koja je praktički počela djelovati neovisno o civilnoj vlasti kao vojna hunta.

Dana 01. prosinca 1991. JNA i njezini generali napustili su zgradu V. vojne oblasti u središtu Zagreba, na Krešimirovom trgu.

Preustroj JNA i vojnih oblasti, pod vodstvom admirala Srbina Mamule, započeo je pred samu agresiju na Hrvatsku, od 1987. do 1990. godine. Vojne oblasti su skrojene tako da su se poklapale s Velikom Srbijom.

Nakon Titove smrti, kada je admiral Branko Mamula (velikosrbin i komunist iz Hrvatske) bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje Teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. To piše Mamula u knjizi  Očuvanje socijalizma i decentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republike. U knjizi piše da ih nije trebalo pitati za suglasnost, jer se tako izgubilo na vremenu.

Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije o centraliziranoj Jugoslaviji i tzv. „neravnopravnom položaju srpskog naroda u Jugoslaviji“.

To je bila majka svih laži.

Istina je bila potpuno drugačija: srpski i crnogorski narod je bio dominantan i praktički vladao Jugoslavijom. Ono malo drugih u strukturama vlasti i vojske uglavnom su bili poslušnici Beograda na liniji komunističke pravovjernosti. Srpski narod bio je dominantan u Jugoslaviji, osobito u udjelu na najvažnijim političkim i vojnim funkcijama koje su bile stožerne za odražavanje diktature komunizma. Također, srpski narod je imao najmanji broj političkih disidenata i zatvorenika, posebno u odnosu na Albance i Hrvate, što je vrlo bitna činjenica u jednoj višenacionalnoj i totalitarnoj državi.

JNA se osamostalila i postala samostalan čimbenik, a Jugoslavija nešto gotovo poput vojne hunte gdje posljednju riječ o političkim pitanjima ima vojska.

Samostalna JNA odnosno njeni čelnici (Mamula i Kadijević) željeli su potpuni nadzor nad oružanom silom, te im je Teritorijalna obrana smetala jer se u biti radilo u slabijoj, ali republički nadziranoj postrojbi, iako su njeni zapovjednici formalno bili podložni lokalnim zapovjednicima JNA. Stoga je 1986. predložena, au veljači prihvaćena inicijativa o preustroju JNA pod kodnim imenom vojne organizacije Jedinstvo. Preustroj JNA stvorio je četiri vojne oblasti:

• Vojnopomorsku oblast sa sjedištem u Splitu – koju su ugrubo činili dio Istre, Primorja, Dalmacije i otoci, te crnogorsko primorjeVO sa sjedištem u Zagrebu, koja su činile
• Slovenija i manji dio Hrvatske, tj. Hrvatska zapadno od crte Virovitica-Karlovac-Karlobagbez onoga uključenog u Vojnopomorsku oblast
• VO sa sjedištem u Beogradu koje je činio ostatak Hrvatske (istočno od crte Virovitica-Karlovac-Karlobag), BiH, Vojvodina i dio Srbije
• VO sa sjedištem u Skoplju koje je činio ostatak Srbije, Crne Gore, Kosova i Makedonije

Bit ovakvog preustroja je da se umjesto šest armija kopnene vojske formiraju tri vojišta čija je područna podjela potpuno zanemarila “administrativne” granice republike i pokrajine, kao da republike ne postoje. Sam pojam “administrativnih granica”, koji je koristio general i ratni zločinac Veljko Kadijević, ukazuju da je JNA prihvatila velikosrpsku političku platformu: granice republike nisu granice država. Na taj način posredno se ne priznaje ni federativno uređenje Jugoslavije, dakle, niti sama Jugoslavija kao država.

Tako je V. vojna oblast, a to je tek malen dio sjeverne Hrvatske i Slovenije, trebalo biti nešto što se treba pustiti i nije bio dio interesa Velike Srbije, kao i manji dio VPO na sjeveru Hrvatske.

General JNA Nikola Ljubičić, još jedan velikosrbin iz Hrvatske, omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije.  Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist.  Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunavao sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drugačije.

Memorandum  i poslije  Peticija intelektualaca o Kosovu  dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju  je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga,  ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.

JNA je smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje,  da ima šansu za  Blitzkrieg  i stvaranje Velike Srbije.  Imala je na umu da  Hrvati nisu pripremljeni za rat,  kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat.

Slovenija je i tako bila u V. vojnoj oblasti koja nije trebala biti dio Velike Srbije.