09. prosinca 1993. pismo Srba Margaret Thatcher – laž kao mjerilo srpskog patriotizma i diplomacije!

Pismo britanskoj premijerki Margatet Thatcher poslao je Slobodan Jarčević, ministar vasnjskih poslova tzv. SAO Krajine i instrument politike Beograda na okupiranom teritoriju Hrvatske. Nevjerojatne laži koje iznosi Jarčević u pismu (samo zato jer je Thatcher bila na strani Hrvata) karakteristična su konstanta stoljetnog kontinuiteta laži srbijanske diplomacije. Promišljena laž, koja čak opetovanim ponavljanjem prerasta u duboko kolektivno uvjerenje, jednostavno u središtu srpske političke misli, ali ona ima i svoju svrhu i svoj cilj – ostvariti srbijanske megalomanske ciljeve na štetu drugih. 

Netočnim i povijesno neutemeljenim navodima obiluje pismo “ministra vanjskih poslova Republike Srpske Krajine Slobodana Jarčevića” Margaret Thatcher 9. prosinca 1993., u kojem protestira zbog njezina prijedloga za pooštrenje sankcija i upotrebu sile protiv Srba. U pismu se navodi da su “teritorije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske Krajine još u srednjem veku bile srpske državne teritorije, da je srpski otpor dominaciji pape u srednjem veku inspirisao protestantizam i pobornike anglikanske crkve”, da u Drugom svjetskom ratu, “kad je cela Evropa bila pod nacističkom čizmom, Britanci na Kontinentu nisu imali većeg saveznika od Srba”, da su “na teritorijima bivše Hrvatske i bivše Bosne i Hercegovine Hrvati i Muslimani od 1941. do 1945. ubili 1.200.000 Srba, da po međunarodnom pravu, teritorije na kojima se desio genocid ne mogu biti dodeljene drugom narodu, posebno ne Muslimanima i Hrvatima – počiniocima ratnih zločina”… Zatim Jarčević piše Margaret Thatcher da je “Vukovar sa okolinom uvek bio sa većinskim srpskim stanovništvom” (što nije točno jer je 1991. općina Vukovar imala 84.189 stanovnika: 36.910 ili 43,8% Hrvata, 31.445 ili 37,4% Srba, itd., a grad Vukovar imao je 44.369 stanovnika: 21.065 ili 47,2% Hrvata, 14.425 ili 32,3% Srba, itd.), da je JNA “u vreme borbi oko Vukovara imala manje od 50% Srba u vojničkom i oficirskom sastavu, a da su ostalo bili Muslimani, Hrvati, Slovenci, Makedonci itd., da su JNA komandovali uglavnom Hrvati, Slovenci i Makedonci, da je i jugoslavenski ministar odbrane Veljko Kadijević bio Hrvat” (što nije točno, jer je Kadijević Srbin iz Hrvatske, a gotovo svi zapovjednici jedinica koje su napadale Vukovar bili su Srbi ili Crnogorci), da je “JNA zastala na Vukovaru i rušila ga prema narudžbi Franje Tuđmana (!), kako bi gubila vreme, da bi Hrvati mogli očistiti zapadnu Slavoniju od Srba”, i još mnoge, blago rečeno, nesuvisle tvrdnje koje su u stvarnosti teški patološki poremećaj. No, ako su srpske vođe sposobne izreći ovakve minhausenovske laže pred cijelim svijetom otvorenim pismom, što tek rade za domaću ili “regionalnu” upotrebu? Što rade kada se ne služe ovako otvorenim i suludim tvrdnjama, nego zaplotnjačko-bizantskom uvjerljivošću laganja “cijede” neprijatelja do ostvarenja svog cilja? A cilj im je i danas isti, jer inače im čelni ljudi države ne bi bili deklarirani četnici. Predstavnici tzv. RS Krajine svjesno su obmanjivali predstavnike UN-a i kad su im rekli “da je u Zadru u svibnju 1991. uslijedila ‘Kristalna noć’ koja pokazuje raspoloženje hrvatskog naroda prema Srbima u toku samo jednoga dana’”, jer su prešutjeli da je to bila reakcija na ubojstvo hrvatskoga policajca Franka Lisice u zaleđu Zadra 2. svibnja 1991., istoga dana kad su srpski ekstremisti u Borovu Selu ubili i masakrirali još 12 hrvatskih policajaca. Takve laži trebale su vodstvu pobunjenih Srba u Hrvatskoj da bi uvjerilo domaću i svjetsku javnost da “Hrvati i Srbi ne mogu živeti zajedno nego samo kao komšije”, a to je podrazumijevalo otcijepljenje cijelog teritorija Hrvatske južno od  granice Virovitica-Karlovac-Karlobag.  Jarčević stoga tvrdi da “Republika Srpska Krajina ne može pristati na nikakvu drugu opciju izuzev na samoopredjeljenje”, te da su srpsko-hrvatski odnosi “vjekovima bili problem” i da “nakon ponovljenog genocida nema više nijednog Srbina u RSK koji želi živjeti u RH”. Ipak, treba napomenuti da “lobiranja” srpskih političara nisu urodila plodom kod Margaret Thatcher, te je ona ostala najvećom prijateljicom hrvatske neovisnosti kako u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako i u Europi.

Laž kao mjerilo srpskog patriotizma i diplomacije

Dobrica Ćosić, samoproglašeni otac srpske nacije, jednom je rekao kako je laganje oblik srpskog patriotizma i potvrda urođene srpske inteligencije. i Time je ovaj srpski vođa stavio jednu izuzetno negativnu moralnu pojavnost – laž – na pijedestal mudrosti i spsobnosti ostvarivanja vlastitih suludih planova. Što može očekivati čovjek u dijalogu s drugim čovjekom koji laž smatra krepošću i najvećom vrlinom? Što može očekivati jedan narod od drugog naroda koji smatra laž pogodnom i vrlo korisnom za ostvarivanje svojih megalomanskih ciljeva i najpodlijih namjera? Može li očekivati da će svoju agresiju taj narod proglasiti tuđom agresijom na njih? Da. Može li očekivati da će svoje zločine taj narod proglasiti zločinima nad njima? Da. Može li očekivati da će huškanje i laži svojih duhovnih pastira pripisati duhovnim pastirima drugog naroda? Da. Može li očekivati da će taj narod genocid koji su počinili u Hrvatskoj i BiH negirati, dapače pripisati onima koje su pobili? Da. “Mi lažemo na kreativan, maštovit i inventivan način”, govorio je srbijanski “otac otadžbine” akademik Dobrica Ćosić, “najveći srpski patriot”, duhovni otac nacije. Ćosić očinski laže kako Srbi tradicionalno dobijaju bitke u ratu, a gube one u miru, pri tome izvrćući Clausewitza na glavu i definirajući mir kao nastavak rata drugim sredstvima. U toj združenoj patriotskoj nakani vidi se kontinuitet istoga “patriotizma” od Ćosića i Miloševića, preko Mladića i Karadžića, do Dodika, Nikolića, Jeremića, Kusturice, Dačića, Vučića… Oni svi bezočno lažu, a da ne trpenu. A sve u ime prevelike ljubavi prema domovini koja je proporcionalna njihovoj mržnji prema onima koji se ne uklapaju u ideju te imaginarne jednonacionalne-jednovjerske-jednoumne srpske domovine poznate kao Velika Srbija. A vjerujući kako stotinu puta ponovljene laži postaju istina, ovi “srpski patrioti” patriotski zorno lažu i o činjenicama koje su stotinu puta već potvrđene. “Ukaljani imidž” Srbije, međutim, ostaje dokle god laž bude mjerilo srpskog patriotizma, a to je i danas. Znaju to dobro Hrvati, ali ne samo oni već i svi drugi: Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci… Umjesto priznavanja istine i preuzimanja pune odgovornosti za zločine počinjene u njeno ime, umjesto priznanja genocida u Srebrenici i Vukovaru, oni se čak i bune zašto se ne istraži i druga strana! Kada se istražuju zločini u Vukovaru, oni govore o “pristranosti pravosuđa”, kao da cijeli svijet nije gledao direktni TV-prijenos Hirošime na Dunavu krajem 20. stoljeća.  Tisuće bijelih grobova na srebreničkom groblju, ljudi koji su pobijeni samo zati što su bili muslimani, njima nije dokaz ničega. Zbog toga je danas Srbija čak prisiljena od međunarodne zajednice, koja je valjda konačno vidjela s kakvim lažljivcima i falsifikatorima povijesti ima posla, priznati genocid u Srebrenici. Kao što smo još jednom vidjeli, takve laži danas više ne prolaze nigdje osim u Srbiji, kao ni u bilo kojoj drugoj naprednoj demokraciji bilo gdje u svijetu. Samo u Srbiji narod još uvijek vjeruje lažima koje tako dobro i uvjerljivo zvuče, kako je rekao srbijanski duhovni otac nacije i sukreator genocidnog dokumenta SANU – Memoranduma – Dobrica Ćosić. Ipak budimo oprezni: premda više nitko ne vjeruje Srbiji i njenim lažima, ima onih koji imaju geopolitičke i druge interese u dominaciji Srbije na ovim prostorima. Takvi će potvrditi te laži kao istine, ako ne javno, a onda svojim djelovanjem i profinjenim diplomatskim rječnikom o toleranciji i suživotu.

“Lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.”

Dobrica Ćosić, otac srpske nacije, „Deobe I”, Beograd, 1961.