U ranu zoru na današnji dan 1972. godine uhićeno je deset sudionika Hrvatskog proljeća. Uhićeni su poimence: Franjo Tuđman, Marko Veselica, Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Vlado Gotovac, Vlatko Pavletić, Jozo Ivičević-Bakulić, Ante Glibota, Zvonimir Komarica i Ante Bačić.

U premetačini, u kojoj od policajaca nije bilo nijednog Hrvata i koja je trajala satima, nisu nađeni nikakvi spisi niti dokumenti o zavjeri protiv države ili špijunaži za strane sile.

Uskoro su se uhićenici, razbijeni u skupine, našli pred sudom koji ih je teretio za izmišljene političke zločine. Optužnica je bila sastavljena s teškim riječima poput nacionalizma, separatizma, kontrarevolucije i nasilnog obaranja komunističkog sustava, a dobar dio njih i sami su desetljećima bili ugledni djelatnici tog istog sustava.

No, ni to ih nije spasilo samo zato jer su u doslovnom smislu riječju i djelom bili i ostali – Hrvati. Sudske kazne bile su primjerene lažno iskonstruiranim optužnicama tipičnim za totalitarne sustave kao komunizam, fašizam i nacizam.

Kazna se, usprkos tome što su mnogi od njih bili važni sudionici partizanskog pokreta, sastojala u višegodišnjim robijama koje su često praćene teškim mučenjima i gubicima građanskih i ljudskih prava.

U odmazdi nad hrvatskim proljećem uhićene su tisuće Hrvata, a mnogo više je ostalo je bez posla i pod političkom prismotrom i represijom komunističkog aparata. U svijet je krenuo novi val Hrvata koji pod stalnom policijskom represijom nisu mogli osigurati egzistenciju u zemlji.

Tek je slobodna i neovisna država Hrvatska, ostvarena krajem – za Hrvate mučnog – 20. stoljeća, donijela zadovoljštinu i mir brojnim pokoljenjima patnika i mučenika za slobodu svog naroda.