Na današnji dan 1956. održan je na Brijunima povijesni sastanak na kojem su dogovorena načela vezana uz osnivanje Pokreta nesvrstanih. Domaćin je bio jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito, a gosti su mu bili indijski premijer Jawaharlah Nehru (otac Indire Gandhi) i egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser. Tito je te važne državnike ugostio na otočiću Vangi, najekskluzivnijem dijelu brijunskog kompleksa, gdje je imao osobni kutak i kamo su imali pristup samo odabrani.

Sami korijeni politike nesvrstanih mogu se tražiti u nacionalnim težnjama naroda kolonijalnog svijeta. Politika nesvrstavanja nastala je kao posljedica međunarodnih promjena i društvenih previranja u toku i nakon 2. svjetskog rata i kao izlaz iz zaoštrenih suprotnosti blokovskih grupacija moći. Te mlade države, nazvane Treći svijet ili zemlje u razvoju, u strahu od pritisaka neprijateljskih tabora i potencijalnog novog svjetskog sukoba, počele su tražiti novi put vanblokovske suradnje, što se poklopilo sa stavovima iz Brijunske deklaracije i jugoslavenskom vanjskom politikom koja je tada se distancirala od SSSR-a, a primala obilnu pomoć Zapada (premda je Tito ostao uvjereni komunist i staljinist do kraja života).

Jugoslavija već tada počinje sa izvozom svog najvrjednijeg “artikla” – komunističke ideologije, u novonastale države i kroz privid nesvrstanosti potiče ponovno priklanjanje politici Internacionale i komunizma. Zapravo, pokret nesvrstanih je umnogome bio zaslužan za širenje komunističke i socijalističke ideologije u zemlje u razvoju koje su bile izvan Varšavskog pakta ili direktnog utjecaja SSSR-a, monstruozne države-logora, pa se tako dogodilo da u drugoj polovici 20. stoljeća komunizam zavlada u najvećem dijelu svijeta i time gotovo ostvari svoj plan potpunog provođenja revolucije u svim narodima i državama svijeta.

Uz zemlje okupirane od SSSR-a ili pod njegovim utjecajem, nesvrstani su bili druga velika grupacija zemalja u kojima je dominirao komunizam ili socijalizam, što je slobodni svijet svelo praktički na Zapad i samo pojedine države izvan njega.

To zemlje trećeg svijeta, gledajući američkim očima, stavlja u neprijateljski kontekst. SAD su smatrale da je „komunizam nespojiv sa stavom neutralnosti”, odnosno da “nesvrstanost predstavlja negativnu političku koncepciju bez budućnosti”.

Završetkom Hladnog rata, nesvrstani gube na značaju. Pokretu nesvrstanih najviše se zamjeralo što ne pridaju nikakav značaj demokraciji i ljudskim pravima, a mnogi čelnici nesvrstanih zemalja bili su autokrati ili diktatori, poput Josipa Broza Tita ili Fidela Castra.

Josipu Brozu Titu i Jugoslaviji, Pokret nesvrstanih donosio je veliku korist na gospodarskom planu, jer su sve to bile nerazvijene zemlje kojima je Jugoslavija mogla izvoziti svoje proizvode i uvoziti jeftine sirovine. Bilo je to područje za veliku trgovinu špekulantskom robom. Zemlje trećeg svijeta bile su idealno mjesto trgovinom špekulantske robe zbog korupcije, političke nestabilnosti ili totalitarnih uređenja. Posebni su se prodavale goleme količine oružja koje je SSSR posrednički prodavao preko Jugoslavije, kao i Jugoslavija sama jer je imala prilično razvijenu vojnu proizvodnju. To oružje je ujedno bila i određena garancija da će se države Trećeg svijeta suprotstaviti bilo kakvom pokušaju ekspanzije Zapada na afrički ili azijski kontinent