20. studenoga 1991. Zločini srpske vojske – u paklu Veleprometa četnici ubili 700 Hrvata

U Veleprometu sam završio iz bolnice koja je bila sabirni centar u kojoj smo u zadnjim danima dovlačili civile iz skloništa jer su četnici, kako su polako padali dijelovi Vukovara, ubijali bez pitanja. U bolnici se u to vrijeme nalazilo više od 10.000 ljudi, to je bila nevjerojatna gužva. Nekoliko dana prije su započeli tzv. pregovori o predaji. To se nije moglo nazvati pregovorima, to su bili u principu samo ultimatumi. Branitelji, nažalost, nisu mogli više podnositi pritisak četničkih snaga koje su okruživale Vukovar, strahovito puno ljudi je ginulo, ostajali su bez streljiva – što je najvažnije – protuoklopnog, i ta se sila jednostavno više nije mogla zadržavati. U bolnicu su došli svi koji su mogli, i
branitelji koji su pokupili svoje obitelji iz kuća gdje su bili skriveni. To je bilo mjesto koje je trebalo biti nekakvo utočište, barem je tako bilo rečeno – da će doći međunarodni Crveni križ i napraviti popis. Bio je plan da će taj međunarodni Crveni križ, zajedno s jednom našom delegacijom u kojoj je trebala biti doktorica Bosanac i Marin Vidić Bili, otići u Borovo Commerc i obućaru i druga skloništa i napraviti popis svih Vukovaraca, kako bi se izbjegle odmazde i žrtve. Barem se tako govorilo. Naravno, u 24 sata sve je to palo u vodu, osobe koje su bile na pregovorima i osobe iz Crvenog križa s naše strane, koje su se nalazile u bolnici, shvatile su da je sve propalo i da će agresor ući bez Crvenog križa, odnosno da ćemo biti u potpunosti bez zaštite.Velepromet je bio mjesto totalnog, apsurdnog nasilja koje se ne može opisati. Da mi je bilo tko takvo nešto pričao, ne bih vjerovao.

Iz bolnice je za transport do Veleprometa bila zadužena JNA. U principu, pripadnici JNA su vozili kamione do Veleprometa. Velepromet je udaljen samo 1000 metara od bolnice, ali u Veleprometu su nas dočekivali četnici. Nije bilo pripadnika JNA, bili su četnici, i četnici su radili selekciju – “Srbi levo, Hrvati desno”. I tako je počelo. Nažalost, mene su čim sam došao u prvom valu identificirali kao snimatelja Hrvatske televizije. Imali su zapovjednike punktova, ali snimatelja Hrvatske televizije su imali samo jednog. Oni su bili presretni što su uhvatili snimatelja Hrvatske televizije i konačno su se mogli obračunati. Tukli su me kasnije dan i noć, ali taj prvi doticaj s njima je bio toliko brutalan i toliko zvjerski, ja ga proživljavam svaki dan, prisjeća se.

Osobno je svjedočio likvidacijama ljudi u Veleprometu:

Za početak, mene kad su uhvatili, prvo su me prebili tako da su mi slomili vilicu, nekoliko rebara, izboli su me bajonetama po nogama da ne bih pobjegao, pucali su mi u nogu iz “škorpiona”… Ne znam što me spasilo u tom trenutku, zaista, jer sam bio u polusvijesti. Zatim su me odveli u onaj poznati hangar smrti u kojem se čitala Biblija i dali su mi da čitam “Molitvu za mrtve”. Rekli su mi da će me izvesti van i zaklati. Nakon 10-ak minuta, dok sam dolazio k sebi i čitao uz svijeću tu “Molitvu za mrtve” uz druge ljude, došli su po mene i izveli me van da mi pokažu što će raditi sa mnom, rekli su da će za mene još nešto bolje smisliti. Odveli su me iza tih hangara, tamo su bile drvene palete. Na tim drvenim paletama je bio razapet, potpuno gol, jedan branitelj. Oko njega je bilo nekoliko četnika, igrali su se s bajonetama. On je bio potpuno pretučen, krvav, jedva pri svijesti… Čovjek nije ni znao za sebe, nije ni mogao govoriti… Jedan četnik prišao mu je s bajonetom i kastrirao ga. Čovjek je vrištao, oni su se svi smijali. Pola ih je bilo pijano od rakije, pola od hrvatske krvi, to je bilo nešto nevjerojatno.

To su slike strahovitog mučenja, strahovite nepravde, strahovitog zločina za koji nitko nije odgovarao. To je nešto za što svi čekamo nekakvu pravdu. Pitam se kako netko može živjeti s tim što je učinio? , kaže Srećko Baćun.

Jako puno Vukovaraca pita se kako to da nitko o nalogodavaca ovih zločina nije odgovarao, dodaje. I dalje postoje tisuće svjedoka koji su to sve gledali, koji poznaju te ljude. Ja ne poznajem te lokalne četnike, ali većina ljudi ih je prepoznala, to su ljudi s imenom i prezimenom, neki čak i s adresama u Vukovaru, ljudi koje svaki dan mogu vidjeti na cesti, govori Baćun o izvršiteljima zločina. Što se nalogodavaca tiče, kaže da se takvo nešto mora vidjeti, jer da se takve strahote ne mogu narediti niti osmisliti.

To je bio tako stravičan čin, oni su se do te mjere iživljavali na ljudima da to nitko nije mogao planiratii i smisliti. Bila je vjerojatno planirana likvidacija određenog broja Hrvata na ovaj ili onaj način, kako bi čovjek rekao – “čista likvidacija metkom i u Dunav” – ali ovo su bila zvjerstva. U Veleprometu su čovjeka na cirkularu razrezali, gledao sam kako kastriraju čovjeka, za mene su rekli da će me nabiti na kolac. To su bile takve ideje, tko zna što su još radili. To jednostavno nije moglo biti naređeno, to su ljudi koji su to imali u glavi, nešto kao povampireni ubojice, smatra Baćun.

Josip Čondić bio je jedan od branitelja zatočenih u Veleprometu. Prema njima su, kaže, postupali kao prema životinjama. U jednom hangaru znalo je biti zatvoreno po 700, 800 ljudi, bili su poredani “kao sardine”. Tukli su ih.

Branko Borković Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, kaže da ga iritira što ni nakon 29 godina od zločina u Veleprometu Hrvatska nije učinila ništa da se izvrši verifikacija tog mjesta kao logora. Ovo je mjesto bilo pod ingerencijom srpske operativne grupacije Jug, njihov komandant bio je Mile Mrkšić, Šljivančanin je bio njegov operativac. Te jedinice su dopustile da se divlja nad tim ljudima, civilima, vojnicima koje su pokupili i zarobili po skloništima te ih dovukli ovdje da ih se ubija, kaže Borković.

Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora kaže da su četnici ljude ubijali i bacali ih poput drva na hrpe. U dvorištu Veleprometa bi ljude koje su ubili bacali jednog preko drugoga i odvozili ih na nepoznata mjesta, veliki brojnjih još uvijek nije pronađen. Među 700 ubijenih u Veleprometu bilo je žena, djece, zaklana su djeca od 12, 14 i 16 godina, svjedoči Rehak. Velepromet naziva najvećim stratištem u hrvatskoj državi.

Snježana Miler smogla je snage nakon 24 godine posjetiti hangar u Veleprometu u kojem je bila zatočena. Hangar naziva mjestom strave: Tu su se dogodila strašna zvjerstva, ubojstva. Tu su skupljali ljude koje su dovozili tog kobnog 18. studenog, kombijima, autobusima, iz centra grada. Ja sam bila u centru grada u jednom skloništu. Nju su nakon razdvajanja žena, djece i muškaraca doveli u skladište pića u Veleprometu, gdje je bila tri dana i dvije noći. S nama se postupalo prestrašno. Budući da sam bila izolirana sa strane tog skladišta, nisam uopće znala da postoji hangar. Međutim, s vrata smo vidjeli, u krugu tog sklopa zgrada, gdje su bili muškarci postrojeni, njih su ispitivali, provocirali, tukli štapovima, tukli čizmama, udarali ih po leđima. Kada je došla noć, opet su se čuli jauci , pucnjava. Mi nismo izlazili van, nismo smjeli. Sljedeće jutro, oko 6 sati, kada se razdanjivalo, pogledala sam opet na tu ledinu, tih ljudi više nije bilo. Nikoga nije bilo, samo su u krug ležali njihovi odjevni predmeti i njihove torbe. Par žena sam vidjela kako hodaju po mraku i traže vjerojatno torbe svojih muževa, sinova. Poslije je i to nestalo, torture su se i dalje nastavile i tako je bilo tri dana, dok nismo 21. studenog otišli autobusom za Mitrovicu, prepričava. Nije vjerovala da će preživjeti, a danas vidi da je sreća bila da “su koliko-toliko normalni ostali, jer nisu znali što se sve događalo”. O tome su joj pričali suprug, otac, prijatelji, rodbina.

Ni Bujak Geza 24 godine nije smogao snage posjetiti hangar u kojem je 1991. bio jedan od prvih zatočenika. Unuka ga je nagovorila da na obljetnicu 2015. godine ipak posjeti hangar, emocije su ga preplavile. On je u Velepromet doveden 17. studenog poslijepodne, no najveće zlo dogodilo se, kaže, nakon pada Vukovara, 18. studenog. U Veleprometu je bila i njegova supruga, od koje su ga razdvojili. Po glasu je jednog trenutka prepoznao da su mu doveli i zeta.