21. rujna 1991. – Pad i okupacija Petrinje
Nakon Gline, Topuskog, Hrvatske Kostajnice i niza okolnih mjesta, 21. rujna 1991. okupirana je i Petrinja, najveći hrvatski grad na Banovini.
Oružani sukobi u Petrinji vodili su se već u kolovozu, a 2. rujna, nakon napada lokalnih Srba na policijsku postaju, JNA je topništvom i tenkovima udarila po gradu u kojem je bila smještena. U vojarni Vasil Gaćeša tog je dana zapovjednik petrinjskoga garnizona, potpukovnik Slobodan Tarbuk sazvao konferenciju za novinare kako bi pokušao uvjeriti javnost da kako je vojarna upravo napadnuta teškim projektilom. Kao odmazdu zbog izmišljene provokacije Tarbuk je zapovjedio napad. Iz tenkova, topova, teških minobacača, haubica i VBR-ova gađani su: Općinski sud, dječji vrtić, škola, bolnica, crkve Svete Katarine i svetog Lovre.
Zbog hitnog poziva iz zapovjedništva V. vojne oblasti u Zagrebu, Tarbuk je prekinuo novinarsku konferenciju i nekontrolirano se obratio generalu Andriji Rašeti riječima: Sravniti ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku. Malobrojni branitelji odbili su taj napad, a petrinjski garnizon svakodnevno su obilazili lokalni Srbi tražeći pokretanje novoga. U jutro 16. rujna slijedio je novi, još razorniji napad na Petrinju. Razaranje grada prestalo je tek kad su napadači, ne birajući ciljeve, pogodili spremnik amonijaka tvornice Gavrilović. Zbog moguće katastrofe napad je obustavljen, ali 17 uhićenih branitelja nemilosrdno je strijeljano kod Vile Gavrilović.
U trećem napadu, 21. rujna obrana grada sastavljena od domaćih branitelja, policije iz Zagreba te dijelova 1. i 2. brigade ZNG-a slomljena je. JNA i pobunjeni Srbi krvavo su naplatili pobjedu.
Brojčani podaci samo su naizgled mogli pokazati patnje civilnog stanovništva, svjedočenja preživjelih zarobljenih građana Petrinje najbolje su opisivali djelovanje okupatorske JNA i domicilnih Srba. U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom. Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine…
