24. veljače 1992. Španovica (Pakrac) – vraćeno ime selu kojem su partizanski krvoloci zatrli spomen

Godine 1942. selo su napali partizani ubivši pri tom u jednom danu 142 stanovnika Hrvata, pri čemu je najmlađa žrtva bila dijete od 9 godina. Kasnije je ubijeno još 250 Hrvata Španjovice. Selo je toga dana najvećim dijelom spaljeno, a preživjelo hrvatsko stanovništvo rastjerano s trajnom zabranom povratka. Selu je zatrto i ime; prozvano je u velikosprskom stilu Novo Selo.

Zrin, Udbina, Španovica, Gvozdansko, Boričevac, Udbina, Obljaj, Grahovo, Srb, Drvar, Krnjeuša, Ervenik, Otrić i brojna druga mjesta svjedoče o četničko-partizanskom genocidu u NDH. Ova imena su pravi dokaz zločina, a ne ideološka pseudohistoriografija jugoslavenskog agitpropa.

Na današnji dan 24. veljače 1992., na inicijativu slavne 123. brigade HV-a iz Požege, vraćeno je u staro ime hrvatskog sela u blizini Pakraca – Španovica. Godine 1942. selo su spalili partizani, a stanovnike Španovice Hrvate ubili ili raselili.

Da bi potpuno zatrli spomen na Španovicu, selu su promijenili ime u Novo Selo i zabranili Hrvatima da se vrate na svoja ognjišta .

Ime Španovica se nije smjelo spominjati 45 godina u vrijeme komunističke strahovlade.

Desetak kilometara od Kusonja u smjeru Pakraca, između Psunja i Ravne Gore, nalazi se Španovica. To je mjesto velike tragedije i stradanja, poput onih hrvatskih sela koja su od 1941. do 1942. na isti način stradala od četnika i partizana.

Španovica dijeli sudbinu Boričevca, Cetingrada, Udbine, Gvozdanskoga, Zrina i drugih mjesta diljem Hrvatske gdje su Hrvati u Drugom svjetskom ratu poubijani i protjerani bez prava na povratak domovima.

Španovica je do 2. svjetskog rata bila naselje s oko 240 obitelji i 1250 stanovnika i nastala je polovinom 19. stoljeća doseljavanjem Hrvata iz Gorskog kotara koji su radili u obližnjim šumarijama. U noći 05. na 06. listopada 1942. selo su napali partizani ubivši pritom u jednom danu 142 stanovnika , pri čemu je najmlađa žrtva imala samo 9 godina. Selo je toga dana najvećim dijelom spaljeno, a preživjelo stanovništvo rastjerano s trajnom zabranom povratka.

U kasnijem komunističkom progonu ubijeno je ili nestalo još oko 250 Španovčana. Španovica je nakon Drugog svjetskog rata naseljena srpskim stanovništvom dovedenim iz Bosne i preimenovana u Novo Selo.

Ukupan broj ubijenih Hrvata Španovice od 1939. do 1949. kada je ubijen zadnji Španovčanin je 398 stanovnika.

Cesta mučeničkih hrvatskih sela Pakraca: Španovica-Kusonje-Bučje

Foto: hkv.hr

Nakon 1945. srbokomunisti su zabranili povratak preživjelim Hrvatima. U selo su se naselili i prisvojili ga Srbi, koji su ga 1942. i palili. Ta nepravda traje sve do danas: preživjeli Španovčani i njihovi potomci ni u hrvatskoj državi nisu dobili pravo na povrat svojega vlasništva.

Nažalost učinjena je čak nova nepravda: Srbima koji su se 1991. oružano pobunili, uništavali Pakrac i Lipik, obnovljene su kuće na zemlji koja je nakon 1945. i administrativno oteta od protjeranih Španovčana. Crkva Sv. Duha u Španovici ostala je čitava u napadu 6. listopada 1942. godine. Zapaljena je tek dva tjedna nakon tog napada. Izgorjelo je sve osim zidova koji su ostali sve do 1945. godine. Nakon rata zidovi crkve minirani su sa 75 kg dinamita, a cigla je ugrađena u staje i svinjce novih srpskih kolonijalista.

Cilj je bio uništiti svaki trag i spomen na partizanski zločin i etničko čišćenje koje je ondje provedeno, zabilježeno je u knjizi Španovački rodoslov Zvonimira Erjavca, piše hkv.hr

Genocid nad Hrvatima Španovice – nakon rata doseljeni Srbi u prazno selo