Ustavna odluka Sabora Republike Hrvatske o suverenosti i samostalnosti Republike    Hrvatske (25. lipnja 1991.)

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE

Na temelju članka 140. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, 
- u skladu s neotuđivim, nepotrošivim, nedjeljivim i neprenosivim pravom hrvatskog naroda na samoodređenje, uključujući i pravo na razdruživanje i udruživanje s drugim narodima i državama te suverenitetom Republike Hrvatske koji pripada svim njezinim državljanima, 
- izvršavajući volju naroda očitovanu na referendumu 19. svibnja 1991., 
- s obzirom na činjenicu da SFRJ ne djeluje kao ustavno-pravno uređena država, te da se u njoj grubo krše ljudska prava, prava nacionalnih manjina i prava federalnih jedinica, 
- imajući u vidu da federativno uređenje Jugoslavije ne omogućuje rješavanje državno-političke i gospodarske krize i da medu republikama SFRJ nije došlo do sporazuma koji bi omogućio preustrojstvo federativne savezne države u savez suverenih država, 
- izjavljujući da Republika Hrvatska uvažava jednaka prava drugih republika dosadašnje SFRJ u težnji da s njima jednakopravno, demokratski i mirnim putem postupno uređuje sva pitanja iz dosadašnjeg zajedničkog života, poštujući njihovu suverenost i teritorijalnu cjelovitost, izražavajući spremnost da se s njima, kao samostalna i neovisna država, sporazumijeva o gospodarskim, političkim, obrambenim i drugim vezama,
Sabor Republike Hrvatske donosi:

USTAVNU ODLUKU
o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske

I.

Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.

II.

Ovim činom Republika Hrvatska pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. Republika Hrvatska pokreće postupak za međunarodno priznavanje.

III.

Međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske, na temelju odredaba međunarodnoga prava o sukcesiji država u pogledu ugovora.

IV.

Na području Republike Hrvatske važe samo zakoni koje je donio Sabor Republike Hrvatske, a do okončanja razdruživanja i savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage. Republika Hrvatska preuzima sva prava i obveze koja su Ustavom Republike Hrvatske i Ustavom SFRJ bila prenesena na tijela SFRJ. Postupak preuzimanja tih prava i obveza uredit će se ustavnim zakonom.

V.

Državne granice Republike Hrvatske su međunarodno priznate državne granice dosadašnje SFRJ u dijelu u kojem se odnose na Republiku Hrvatsku, te granice izmedu Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Bosne i Hercegovine. Srbije i Crne Gore u okviru dosadašnje SFRJ.

VI.

Prihvaćajući načela Pariške povelje, Republika Hrvatska jamči svim svojim državljanima nacionalna i sva druga temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, demokratski poredak, vladavinu prava i sve ostale najviše vrednote svoga ustavnog i međunarodnog pravnog poretka.

VII.

Ova ustavna odluka stupa na snagu kada ju proglasi Sabor Republike Hrvatske.

Klasa: 010-03/91-02/O6
Zagreb, 25. lipnja 1991.

SABOR REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća udruženog rada 
Ivan Matija, v. r. 
Predsjednik Vijeća općina
Luka Bebić, dipl. ing., v. r.
Predsjednik Društveno-političkog vijeća
Ivan Vekić, v. r.
Predsjednik Sabora
dr. Žarko Domljan,v. r. 

 

(Vidi: https://www.sabor.hr/hr/ustavna-odluka-sabora-republike-hrvatske-o-suverenosti-i-samostalnosti-republike-hrvatske-25-lipnja; stranica posjećena 24. 6. 2020.)

Donošenjem odluke o suverenosti i samostalnosti, Republika Hrvatska je tog 25. lipnja 1991. godine pokrenula postupak razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika - jer bez toga bi koncept samostalne i suverene države bio nemoguć i neprovediv.

Nakon konstituiranja Hrvatskog Sabora (30. svibnja 1990. godine) i referenduma o samostalnosti (19. svibnja 1991. godine), bio je to još jedan dan za povijest na putu ka slobodi i neovisnosti, unatoč svim nepovoljnim okolnostima, opasnostima i rizicima koji su te procese pratili.

U vrijeme kad se ova odluka donosila, Hrvatska je već bila u ratu - neobjavljenom, nametnutom, podmuklom ratu koji su protiv nje vodili Srbija, Crna Gora i tzv. JNA pod krinkom "očuvanja Jugoslavije" - i uz sve to izložena udarima srpskih terorista iznutra.

Do 17. veljače 1990. godine i formiranja Srpske demokratske stranke (SDS-a) pod vodstvom srpskog ekstremista Jovana Raškovića, tadašnji Savez komunista Hrvatske (SKH) - kasnije SKH-SDP, bio je rezervna varijanta onim Srbima u Hrvatskoj koji su se oštro protivili samostalnosti Republike Hrvatske i zalagali za ostanak u Jugoslaviji, odnosno "Velikoj Srbiji" (budući da je u to vrijeme SFRJ već bila srušena i to jednostranim i protuustavnim ponašanjem Srbije).

Bio je to njihov logičan odabir, budući da su Račan i njegovi komunisti i dalje po inerciji ostali vezani za Jugoslaviju, što su dokazali svojim postupcima u više navrata.

Tako su, primjerice, poslušno, podanički i sluganski, bez ikakvih primjedbi i bilo kakvog protesta predali oružje Teritorijalne obrane Republike Hrvatske i to po naredbi što su je Generalštab "JNA" i Blagoje Adžić donijeli bez znanja Saveznog sekretarijata za narodnu obranu (SSNO) - dakle, protuzakonito, protupravno i nelegalno ponašanje vrha tzv. JNA bilo je praćeno i kršenjem postojećeg Zakona o narodnoj obrani.

Tog 25. lipnja 1991. godine, u svečanom ozračju, dok je Sabor (na temelju jednodušne, gotovo plebiscitarne potpore hrvatskoga naroda i građana izražene na referendumu o samostalnosti 19. svibnja iste godine) provodio u život ovu odluku, Ivica Račan i njegovi komunisti bili su protiv.

ONI SU, DAKLE, GLASOVALI PROTIV USTAVNE ODLUKE O SUVERENOSTI I SAMOSTALNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE i to zato što nije bio prihvaćen njihov protuprijedlog kojim su zahtijevali da se istodobno s procesom razdruživanja od drugih republika tadašnje SFRJ, pokrene postupak ponovnog udruživanja s istim republikama u neku novu državnu zajednicu.

Potpuno je jasno zašto ovaj prijedlog SKH - SDP nije bilo moguće prihvatiti. On je, naime, u suštinskom smislu značio poništavanje odluke o suverenosti i samostalnosti, izigravanje volje naroda i građana i stvaranje preduvjeta za formiranje neke nove Jugoslavije (pod patronatom Beograda, "JNA" i Slobodana Miloševića) i nije bio ništa drugo nego put u "Veliku Srbiju". Račan i njegovi drugovi nisu se obazirali na volju naroda, niti im je što značio referendum na kojemu su građani Republike Hrvatske nepunih mjesec i pol prije golemom većinom glasovali za samostalnost države i njezin izlazak iz Jugoslavije. Ostaje zabilježeno za povijest da je jedini zastupnik iz redova SKH - SDP koji je glasovao za prijedlog HDZ-a bio Marko Vlašić Čiće s Korčule.

Podsjetimo kako su Račan i njegovi komunisti već 25. srpnja 1990. godine napustili Sabor SR Hrvatske, prigodom donošenja amandmana na tadašnji Ustav SRH kojim su brisani petokraka i druge socijalističke oznake u nazivima državnih ustanova i institucija, a dotadašnje Predsjedništvo SRH preimenovano u Predsjedništvo RH.

Dakako, promatrajući s tog stanovišta, vrlo je zanimljivo kako se oni i danas bore za taj 25. lipnja kao Dan državnosti (iako su se protiv te državnosti izjasnili javno u parlamentu).

I nije to jedina proturječnost koja "krasi" našu današnju Partiju.

Postoji jedna mnogo zlokobnija dimenzija svega, a sastoji se u činjenici da su oni predvodnici onih snaga u Republici Hrvatskoj koje iza floskula o "antifašizmu" nastavljaju s grčevitom obranom totalitarnog, zločinačkog komunističkom nasljeđa. Oni vrše nasilje nad onima koji drugačije misle, kleveću vlastitu državu nazivajući je "ustaškom" i "fašističkom", dok istraživanje prošlosti (i pogotovu Drugoga svjetskog rata i poraća) nastoje po svaku cijenu spriječiti i onemogućiti utvrđivanje istine.

Mi smo im dopustili da zahvaljujući politici pomirbe njihova Partija poput zmije presvuče kožu i da se preko noći proglase glavnim zaštitnicima ljudskih prava i sloboda koje su do 1990. godine grubo kršili - i to tako da su progonili pa čak i ubijali one koji su slobodno mislili, pisali i govorili. To je bilo njihovo shvaćanje "slobode" i "demokracije".

Ova vrsta perverzije: da nam i danas ideološki sljedbenici komunističkog totalitarizma nakon svega propisuju mjeru demokracije i ljudskih, nacionalnih i građanskih prava i sloboda, predstavlja istinski sociološki fenomen i ona je sramotna činjenica koja nema racionalnog objašnjenja.

Mi smo njihov "antifašizam" iskusili nakon Drugoga svjetskog rata, o čemu svjedoči preko 1.400 masovnih grobišta (diljem Slovenije i Republike Hrvatske), ali i ratnih 90-ih, od Tovarnika, Sotina, Dalja, Erduta, Aljmaša, Nuštra, Vinkovaca, Voćina, Čojluga i Četekovca, do Osijeka, Petrinje, Gline, Baćina, Saborskog, Široke Kule, Škabrnje i u stotinama drugih mjesta koja su razarali i u kojima su rame uz rame činili pokolje oni koji su na glavama nosili petokrake i kokarde - s Titovom "JNA" kao udarnom snagom. O čemu je riječ jasno je na vidjelo izašlo onog dana kad je njihova mješovita zločinačka rulja ušla u do temelja satrti i krvlju okupani Vukovar. Kosti 2.217 žrtava ovog grada, zvjerstva na Ovčari u hangarima 'Veleprometa' u 'Borovo commercu" i na brojnim drugim mjestima. Kosti žrtava nijemi su svjedoci najvećih zlodjela počinjenih u poratnoj povijesti Europe.

Ne, nismo zaboravili. I nećemo.

I danas, 29 godina od proglašenja suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, svjedočimo tomu kako sljedbenici ove zločinačke ideologije udruženi sa samozvanim "liberalima" pod krinkom "antifašizma" svoje zločinačko znamenje (petokraku) ističu u svakoj prigodi, pa ga čak nameću kao dio "kulturnog naslijeđa" hrvatskog naroda!

 

Čine to usprkos svim do sada donesenim rezolucijama Vijeća Europe i Europske unije o potrebi osude zločina komunizma i distanciranja od te totalitarne ideologije, njezinog znakovlja i simbolike: od Rezolucije Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima - engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes, od 25. siječnja 2006., do Rezolucije Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe - engl. Resolution on the importance of European remembrance for the future of Europe (2019/2819(RSP))

 

U najnovijoj Rezoluciji od 19. rujna 2019. godine, Europski parlament u Točki 17. "izražava zabrinutost zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe te podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu i nacističkih i komunističkih simbola"; dok u Točki 18.  napominje "da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava."

(Vidi: https://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 24. 6. 2020.)

I o tomu u Hrvatskoj šute oni koji nikako ne bi smjeli - od državnog vrha i Ministarstva vanjskih i europskih poslova, preko Sabora do vodećih medija.

 

Drsko i bešćutno, bez ikakvoga osjećaja pijeteta prema žrtvama zločina i empatije za preživjele, ignorira se i prešućuje sve što civilizirani svijet traži od nas u smislu odricanja od naslijeđa komunističkog totalitarizma koje je svojim krvavim tragovima obilježilo XX. stoljeće.

 

I u isto se vrijeme (pod krinkom borbe protiv "revizionizma") nastoji zabraniti svako istraživanje prošlosti i utvrđivanje istine o najmračnijem razdoblju naše povijesti - onom u kojem su stotine tisuća zarobljenih vojnika i civila (uključujući ženu, djecu i starce) bešćutno i u masama, bez suda ubijani, bacani u jame, rijeke, jarke ili iskopane rovove i živi zaziđivani u rudarska okna.  

 

Oni koji ovo čine žive u nadi kako će sakriti krvave tragove svojih ideoloških predšasnika i zauvijek zaštititi lažnu povijest utemeljenu na krivotvorinama i konstrukcijama.

To im se ne smije dopustiti. U ime budućih naraštaja koji moraju znati cjelovitu istinu o prošlosti i na tomu graditi svoj sustav vrijednosti.

 

Zlatko Pinter