28. DAN RATA Vojna analiza Igora Tabaka: Kako se planirana ruska ‘šetnja kroz Ukrajinu‘ pretvorila u pozicijski rat
Srijeda, 23. ožujka, ujedno je i dvadesetosmi dan obnovljenog ruskog ratovanja u Ukrajini. Malo pažljivijim uvidom u ruske medije vidi se da je ta tzv. „sigurnosna operacija“ mjesecima prije svog početka izazivala žučne diskusije iskusnih vojnih stručnjaka s „preuzbuđenim ekspertima“ političke struke, koji su trajanje pokoravanja Ukrajine procjenjivali na nekoliko dana, nekoliko sati, pa čak i tek nekoliko desetaka minuta vojnih djelovanja. Pri tome, usprkos maksimalnoj skepsi iz iskusnih vojnih izvora, sliku se nastojalo prikazati rješivom kroz čisti prolazak vojske Ukrajinom, praćen „moćnim vatrenim udarima Rusije“ po čitavoj državi, gdje bi stanovništvo trpjelo štetu, ali ipak prijateljski dočekivalo „osloboditelje“ od „kijevskoga režima“. Naravno, baš kako su to i isticali ljudi s ratnim iskustvom, istina je drugačija.
Kakvi god bili stvarni brojevi civilnih i vojnih žrtava, gubitaka u vojnoj tehnici ili ratnih šteta, rezultat višestruko problematične agresije Ruske Federacije na susjednu Ukrajinu u svom je prvom mjesecu čak i prema konzervativnim procjenama na putu dostići gubitke, kakve je SSSR pretrpio tijekom 10 godina ratovanja u Afganistanu, što smo proteklih tjedana već u više navrata predviđali. No, priča tu nipošto nije gotova. Pregovori koji su se do sada održavali više formalno ne pokazuju ikakvu ozbiljniju volju napadača da prekine ovaj sukob, koji nakon početne zbunjenosti i onda naglašeno manevarske faze djelovanja sada zbog prirodnih ograničenja prelazi u više statičku, pozicijsku fazu. U zadnjih desetak dana prvo je bila izvedena jedna više simbolička razmjena zarobljenika, a izgleda da je u zadnja dva dana bila provedena i još jedna – pritom tek ostaje za riješiti na neki normalan način pitanje razmjene brojnih posmrtnih ostataka ruskih vojnika, koji će za nadolazećeg toplijeg vremena postati ozbiljan sanitarno-zdravstveni problem širom Ukrajine.
Sve jači naglasak na logistiku
Ujedno, predstojeće vrijeme tzv. „rasputice“, blatnog perioda koji redovito u ovo doba godine otežava kretanje izvan uređenih cestovnih pravaca, pojačalo je naglasak svih zaraćenih strana na logistiku – kako njenu uspostavu, tako i njeno uskraćivanje protivniku. Upravo zato ne čude ni naglasci ruske strane na sustavno uništavanje ukrajinskih skladišta vojne opreme širom zaleđa države, ali i napadi na skladišta hrane i goriva bliže borbenim crtama (npr. u mjestima Brovari, Lisičansk, ali i ranije u Kijevu ili Severodonjecku). Jednaka je svrha i ruskog nastojanja za ometanjem željezničkih veza od grada Dnipro u središnjoj Ukrajini prema Pokrovsku (logističkom središtu obrane središnjeg dijela Donjecke oblasti pod ukrajinskom kontrolom), ali i od njega dalje na istok, u neposrednom zaleđu Avdivke i Vehnotoretska – poprišta ogorčenih borbi neposredno na sjever od grada Donjecka pod ruskom/separatističkom kontrolom. Kako izgleda, ista je svrha i aktualnih ukrajinskih napredovanja na sjeverozapadu Kijeva, kojima se u sjeveroistočnome smjeru od Malina i Makariva, te sjeverozapadno od Mošina, nastoji presjeći ili barem temeljito ometati logistiku ruskih snaga utvrđenih na prostoru Nemišajeve-Vorzelj-Buča-Hostomel zapadno od Kijeva.
Pri tome treba naglasiti i jučerašnje ukrajinsko zarobljavanje zapovjedne komponente izuzetno modernog sustava 1RL257 Krasukha-4 nedaleko Makariva – što je vojni uspjeh koji će Ukrajini i njenim saveznicima dati uvid u moderne dosege ruskog elektroničkog ratovanja te time na duži rok nanijeti štetu vojnoj industriji i borbenim sposobnostima agresora. Situacija istočno od Kijeva nije bitno različita – budući su se i ondje ruske snage zaletjele prema predgrađima Kijeva, došle do mjesta Brovari, i onda stale, dok im je logistička veza s vlastitim zaleđem ostala rastegnuta te izložena ukrajinskim napadima. Izgleda da je i tu sada došlo do određenog ruskog odmicanja od grada, uz paralelno nastojanje da se postupno okruže i barem izoliraju ukrajinska uporišta Černihiv, Nižni, Sumi i Ohtirka oko kojih su već tjednima redovito stradavali ruski opskrbni konvoji.
Aktivno bojište oko Izjuma
Za razliku od svih tih ratnih zona u kojima je ruska agresija vidljivo kulminirala i gdje će trebati puno napora za neka ozbiljnija napredovanja (bilo napadača ili branitelja) – još je itekako aktivno bojište oko grada Izjuma, oko 115 km jugoistočno od Harkiva. U toj su zoni Rusi imali prodor, koji je zaustavljen, ali ga već danima nastoje obnoviti, i to u dva temeljito različita pravca – (1) prema jugozapadu, u smjeru mjesta Lozova, pa dalje prema gradu Dnipro na rijeci Dnjepar, te (2) na jugoistok prema Slovjansku, u zaleđe ogorčenih borbi oko Severodonjecka. Kako izgleda, za sada su ta oba napredovanja zaustavljena ili barem bitno usporena, a tek treba vidjeti da li će biti i trajnije onemogućena. Za to vrijeme izgleda da Ruska Federacija polagano ipak steže obruč oko zadnjih preostalih dijelova Luhanske oblasti pod ukrajinskom kontrolom, gdje zona omeđena mjestima Rubižne, Severodonjeck, Girske i Popasna pod stalnim napadima još uvijek odolijeva agresoru.
Za to vrijeme, nešto je lošija situacija oko 90 kilometara jugozapadno, na središnjem dijelu Donjecke oblasti. U toj zoni, za koju bi se po aktualnim ruskim izvorima moglo pretpostaviti da je jedina točka sukoba u Ukrajini, bilježe se dva odvojena poprišta borbi. Prvo poprište tu predstavlja prostor zapadno i sjeverno od grada Donjecka, središta tzv. „Donjecke Narodne Republike“. Ondje Rusi i njihovi lokalni saveznici izgleda da već danima lagano napreduju, potiskujući prema sjeveru i sjeverozapadu ukrajinske snage koje obuhvaćaju barem 3 borbama poprilično iscrpljene brigade. U tom se prostoru bojišnica polagano primiče ukrajinskom gradu Pokrovsku, i ukupan doseg napadača tijekom ovih mjesec dana sukoba u najboljem slučaju predstavlja osvajanje južne polovice negdašnje ukupne Donjecke oblasti. Naravno, i taj doseg ovisi o ruskom uspjehu na tamošnjem drugom poprištu borbi – u opsadi grada Mariupolja. Iako zapravo jedva da ima vijesti o stanju u Mariupolju, vidljivo je da se ondje borbe i dalje vode – ruski izvori tu spominju Metalski zavod Iljič kao ukrajinsku otpornu točku na sjeveru grada, s društvenih mreža se čuje da su u ukrajinskim rukama tek pojedine jugozapadne četvrti. Pri tome, evakuacije civila su sporadične i maloga opsega, humanitarni konvoji praktično u grad ne stižu, a zračni, raketni i topnički napadi ne prestaju.
Nejasno stanje na jugozapadu zemlje
Za to vrijeme nije baš jasno ni stanje na krajnjem jugozapadu Ukrajine. Naime, iako sve jasnije postaje rusko odustajanje od navale prema Odesi, ipak oni i dalje tu prijete zoni oko grada Krivi Rih (pa potencijalno onda i zapadnim prilazima mjestu Zaporižje). Usprkos ukrajinskim protunapadima iz Mikolajeva prema Hersonu, gdje je opet navodno bilo šteta za rusku zrakoplovnu tehniku prije kompletnog odustajanja od uporabe aerodroma Čornobaivka, ruske snage izgleda i nadalje nastoje održati svoje linije neposredno na sjever – uz jedini dosegnuti dio desne obale rijeke Dnjepar. No, ti položaji, na oko 30 kilometara južno i jugoistočno od grada Krivi Rih, teško su održivi i u nadolazećem periodu će itekako ovisiti o željezničkoj mreži u svome zaleđu – tako da ni ne čude vijesti o većim ruskim radovima na pružnoj infrastrukturi okupirane Hersonske oblasti i njenih veza prema 2014. okupiranom Krimskom poluotoku.
