29. kolovoza Udbina – Dan hrvatskih mučenika
Svake posljednje subote u kolovozu, a ove godine je to na današnji dan 29. kolovoza, u Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini održava se euharistijsko slavlje i komemoracija za sve hrvatske mučenike kroz povijest.
Sama Udbina mučeničko je hrvatsko mjesto na jugu Like.
Tamo su 1942. partizani i četnici zajednički pobili ili etnički očistili sve hrvatsko stamovništvo. Pri tome su ubili bez milosti 166 Hrvata (staraca, žena i djece), zapalili 307 kuća i protjerali 1600 Hrvata Udbine i Podudbine koji su spas potražili preko ličkih planina.
Prema odluci Hrvatske biskupske konferencije na taj dan Hrvatska odaje počast svojim mučenicima, braniteljima, stradalnicima i žrtvama, koji su na bilo koji način, bilo gdje i u bilo koje vrijeme kroz povijest stradali za svoj narod, vjeru i domovinu.
Zid sjećanja na žrtve nalazi se u Spomen parku pokraj crkve gdje je dosad prikupljeno više od dvije stotine spomen kamenja koje će, kao dio Spomen zida, vječno svjedočiti o svim stratištima hrvatskog naroda.
Uz kamen se treba predati i pisani dokument, ispravu koja opisuje stradanje na tom mjestu. Poželjno bi bilo da to svjedočanstvo opišu i potpišu svjedoci tragičnih događanja ili oni koji su sačuvali vjerodostojnu uspomenu na te događaje
Kamen iz Markuševca (Zagreb) – svjedočanstvo strašnih zločina
Grupa Šimunčana iz Markuševca (stari prigorski dio Zagreba na obroncima Medvednice) izradila je kamen u sjećanje na žrtve pobijene bez suđenja nakon ulaska partizanskih postrojba u Zagreb i sela podno Sljemena, od 8. kolovoza 1945. do 12. svibnja 1945., kao i naknadno skoro kroz punu godinu dana.
Spomen kamen je postavljen i blagoslovljen 2015.
Cijeli Markuševec bio je tih dana pokriven stotinama pogubljenih vojnika i civila vojski koje su kapitulirale 8. kolovoza 1945. Na stratištu u šumi Dotrščina (Zagreb) nastavljene su egzekucije do kasnog proljeća 1946., dakle gotovo godinu dana nakon završetka rata.
O zločinima svjedoči dipl.ing. Leonardo Biloglav, a kome su nakon prevrata govorili pokojni djed Marijan Širola i baka Barica Širola:
„Tih nekoliko dana kako su se nakon kapitulacije Sila osovine preko Markuševca dalje prema Gračanima (Zagreb) povlačile tisuće vojnika i civila, ostalo im je u sjećanju kao pakao na zemlji. Štefanovcem, Trgom Sv. Šimuna i Jude Tadeja, Markuševečkom cestom se nije moglo hodati od hrpa pobijenih izbjeglica. Partizanske postrojbe su sa dominantnih kota teškim oružjem i strojnicama pucale po kolonama. Od takvog bjesomučnog i neselektivnog gađanja zapalile su se i neke kuće, a stradalo je i više seljana jer su metci ulazili i kroz zidove kuća. Pojedince i skupine koje su se predavale partizani bi strijeljali na mjestu ili bi odvodili s istočne strane brijega Meducin te sjeverno prema nekadašnjem kamenolomu, gdje su ih ubijali. Ranjenike koji su ležali uz ceste su na istim mjestima dotukli hladnim oružjem, sjekirama, motikama. Markuševečki potoci bili su puni usirene krvi i cijelo selo je danima smrdilo po leševima ljudi i teglećih životinja. Odvoženja i zakapanja su danima iza vršili zarobljenici dovedeni iz zagrebačkih logora, koji su nakon toga isto pobijeni na području kamenoloma.
Sve do proljeća 1946. ubijanja su se nastavila u šumi Dotrščina, na mjestu današnjeg partizanskog spomen-područja (tipični komunistički morbidni sarkazam – sagraditi sebi spomenik kao žrtva na mjestu zločina koje si sam počinio, op. ur.). Tadašnja milicija zatvarala bi tada put prema Dotrščini od Štefanovca i od Maksimira, a putnici su morali čekati i slušati pucnjavu i urlike te hropce umirućih žrtava nakon takvih streljanja.“
