Bila je to samo jedna u nizu odluka u pokušaju uništenja Katoličke Crkve u Jugoslaviji, koja je tih dana nakon završetka krvavih pokolja provodila komunističku diktaturu koje bi se posramili i sovjetski boljševici.
U svom najvrjednijem i najpoznatijem djelu »Arhipelag gulag«, koje se smatra jednom od najutjecajnijih knjiga 20. stoljeća, Aleksandar Solženjicin piše o »nositeljima revolucije koji su 1941. godine znali što nitko diljem svijeta još nije shvatio: u čitavoj povijesti nije bilo zlobnijeg, krvavijeg, a u isto vrijeme lukavijeg i podmuklijeg režima od boljševičkog«.
Indoktrinacija od malih nogu: Titovi pioniri za komunizam i protiv Crkve
Na današnji dan 29. siječnja 1952. Komunistička Partija Jugoslavije isključila je Katolički bogoslovni fakultet iz Sveučilišta u Zagrebu.
Ta odluka, kakvu ne poznaje zapadni i demokratski svijet, donesena je isključivo iz ideoloških razloga u cilju provođenja komunističke diktature, potpune kontrole ljudi i društva, te obračuna s tzv. „narodnim neprijateljima“.
Bila je to samo jedna u nizu odluka u pokušaju uništenja Katoličke Crkve u Hrvata.
Uz ogromne progone i ubojstva svećenika, časnih sestara i vjernika, komunistička diktatura nastojala je odijeliti Crkvu u Hrvatskoj od Vatikana, izvršiti oduzimanje crkvenih dobara, unijeti razdor i podjelu u svećenstvo, izbaciti bilo kakav javni oblik djelovanja vjernika, oduzeti Crkvi pravo na javno djelovanje, sustavno progoniti i diskreditirati vjernike koji su javno ispovijedali vjeru itd…
Početkom 1952. Vlada NR Hrvatske donosi rješenje o ukidanju Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta kao fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Odlučnim zauzimanjem dekana Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta prof. dr. Vilima Keilbacha, svesrdnom podrškom biskupa hrvatskog jezičnog područja, Rimokatolički bogoslovni fakultet nastavio je djelovati punih trideset i osam godina, na temelju povijesnoga i stečenoga prava, isključivo kao crkvena visokoškolska ustanova.
Godine 1990., nakon demokratskih promjena, tadašnje Izvršno vijeće Sabora Republike Hrvatske, proglasilo je ništavnim rješenje Vlade NRH iz 1952. godine.
Tim rješenjem svi akti Rimokatoličkoga bogoslovnog fakulteta (diplome, imenovanja profesora i sl.) koji su od 1952. do 1990. vrijedili samo pro foro ecclesiastico, postali su valjanima također pro foro civili, sa svim posljedicama na građanskom području.
Ovo su ideolozi i zločinci koji su mrzili Crkvu, te krivi za smrt milijuna kršćana po cijelom svijetu:
Hrvatski komunisti najbrutalniji i najkrvaviji u ubijanju
Partizani su u ratu do 9. svibnja 1945. ubili 240 crkvenih osoba, a Ozna, Udba i Partija nakon rata još 263 svećenika i časnih sestara. Ubijeno je još 200 osoba vezanih uz rad Crkve, kao đakona, crkvenog osoblja i drugo.
Crkva u Hrvata u 20. stoljeću imala je 664 mučenika, među kojima su biskupi, svećenici, bogoslovi, sjemeništarci-gimnazijalci, časna braća (braća laici) te časne sestre.
Zabranimo sve komunističke znakove neljudskosti, mržnje i ubijanja:
Hrvatski martirologij XX. stoljeća donosi prvi put i zapanjujuće statističke podatke žrtvama totalitarnih režima prošloga stoljeća, ali prije svega komunističkog sustava. Tako na kraju ispada da je Crkva u Hrvata prva po brojnosti mučenika u zemljama komunističkog režima u usporedbi s drugim državama istočne Europe. Primjerice, u Njemačkoj je za nacizma smrtno stradalo 220 crkvenih mučenika, a za komunizma nakon rata u Istočnoj Njemačkoj 110 osoba.
U Sloveniji je za i nakon Drugog svjetskog rata stradalo 220 crkvenih osoba, a u Poljskoj je od 1944. do 1989. pod komunizmom ubijeno 187 katoličkih svećenika. U Slovačkoj je pak u razdoblju komunizma stradalo 14 crkvenih osoba, dok je u Mađarskoj stradalo njih tek desetak. Ili, u Albaniji pod režimom Envera Hoxhe, koji ju je proglasio prvom ateističkom zemljom na svijetu, stradalo je 67 crkvenih osoba.
Kakav je to bio komunizam u Hrvata?
Perfidni zločinac krvavih ruku do ramena: Josip Broz Tito
Dodatak: Ubijanje, progoni i iracionalna mržnja komunista prema kršćanstvu i Crkvi
*U naše vrijeme, točnije u 20. stoljeću, mnogi su bili svjedoci najstrašnijega progona i napada na Crkvu koje je provela komunistička diktatura. Primjerice, u Rusiji je srušeno više od 100 000 samostana i ubijeno oko 200 000 svećenika, redovnika (monaha) i crkvenoga osoblja vezanog uz rad Crkve u Rusiji. Nemoguće je ovom prigodom nabrojiti sve žrtve i zločine koje je podnijela Crkva iza željezne zavjese.
Josip Broz Tito dobio je čast da bude na ovoj šalici zajedno s najvećim zločincima svijeta Lenjinom, Staljinom i Mao Ce Tungom:
Kod nas u Hrvatskoj bilo je osobito teško jer se ispod krinke antifašizma sakrila crvena komunistička neman (epska slika nasrtaja crvenoga zmaja na Ženu, opisanu u posljednjoj biblijskoj knjizi Otkrivenju) koja je Crkvu lažno optužila za kolaboracionizam i izdaju, što im je dalo za pravo da započnu državni teror protiv Crkve. Gledajući na broj žrtava i posljedice na cjelokupno društvo, komunizam je bio najkolosalniji zločinački sustav u povijesti. U svom najvrjednijem i najpoznatijem djelu »Arhipelag gulag«, koje se smatra jednom od najutjecajnijih knjiga 20. stoljeća, Aleksandar Solženjicin piše o »nositeljima revolucije koji su 1941. godine znali što nitko diljem svijeta još nije shvatio: u čitavoj povijesti nije bilo zlobnijeg, krvavijeg, a u isto vrijeme lukavijeg i podmuklijeg režima od boljševičkog«. Taj režim neusporediv je i po broju žrtava i po svom tajanstvenom širenju po čitavu planetu, i po unificiranom totalitarizmu koji prožima cijelo društvo; s njim se ne može usporediti nijedan režim, pa ni režim Staljinova učenika Hitlera, piše Solženjicin.
Jedan od brojnih komunističkih logora-mučilišta u Europi (Albanija)
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.
Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.