55 minuta kod Željke Markić: Lili Benčik (VIDEO)

Gošća podcasta ”55 minuta kod Željke Markić” bila je Lili Benčik. Lili Benčik je inače iz Istre, umirovljenica i ima svoj blog Hrvatske pravice. Radila je cijeli život kao ekonomist. Lili Benčik je supruga, majka i baka sa šestero unučadi. Amaterski se bavi poviješću, istražuje i dugi niz godina tumači Istru te iznosi na vidjelo one stvari iz povijesti koje smo možda zaboravili ili nas ponekad iznenađuju.

Video podcasta pogledajte ovdje:

Hrvati čine većinu od 2/3 u Istri

Mi smo povlaštena generacija, u odnosu na sve generacije prije, jer smo imale priliku doživjeti to da imamo napokon svoju domovinu. Uspjeli smo, živimo u Hrvatskoj, no ipak događaju se mnoge stvari koje su me potakle da se angažiram. U Istri je sistematski IDS koji zatire hrvatstvo Istre i hrvatski identitet Istre. Oni ustrajavaju na nekakvom istrijanstvu, na nekakvoj multikulturalnosti i multietičnosti. A ustvari u Istri živi dvije trećine Hrvata.

Istra je u svojoj biti Hrvatska. 579. godine je osnovana biskupija u Pičnu. I sad je nedavno papa postavio biskupa Pičanskog. Dakle od 6. stoljeća su Hrvati u Istri. Mnogi su tragovi, spomenici, glagoljaštvo, glagoljaški misali. Prvi dokument pisan na hrvatskom jeziku je upravo Istarski razvod, koji je pisan između 1275. i 1325. godine.

Istra je nedvojbeno Hrvatska

Prvi je sabor bio u Rižani 1804. godine, gdje se vidi da je biskup bio hrvatski. Zatim, Porfirogenet isto tako piše o Hrvatima u Istri. Tako da je nedvojbeno da je Istra naseljena na Hrvatima.

I prema prvim popisima koje je radila još Austrija, pa kasnije Austro-Ugrska, uvijek su Hrvati bili u većini. Samo što su Hrvati bili više u ruralnom dijelu, bili su poljoprivrednici, a Talijani su bili u gradovima, pa su onda oni u stvari vladali. Iako su bili manjina. I onda, tek u 19. stoljeću, nakon pada Napoleona, počela se buditi nacionalna svijest.

Biskup Juraj Dobrila je prvi koji je tiskao svoj molitvenik – Oče, budi volja tvoja. Do sad je izdano oko sto izdanja tog molitvenika. Tada je svaka kuća imala taj molitvenik na hrvatskom jeziku. Zatim Matko Laginja i svi naši istarski velikani. Matko Laginja je prvi progovorio u istarskom saboru u Poreču, gdje je talijanski jezik bio služben. On je prvi progovorio hrvatskim jezikom. Tako da je Istra nedvojbeno Hrvatska.

Velikosrpska agresija i Londonski ugovor

Prema Londonskom ugovoru Srbi su htjeli puno više nego što smo im nudili. Trebali su dobiti cijelu Bosnu, također i dio obale – tamo gdje je Crna Gora i na kraju su ostali razočarani jer nisu dobili to što su htjeli. Te aspiracije Srba potječu iz Londonskog ugovora. I Srbi bi radije Istru, Dalmatinske otoke, čak i Palagružu dali Talijanima nego da imamo mi Hrvatsku.

Talijani su 1920. godine potpisali Rapalski ugovor između države Srba, Hrvata, Slovenaca i Kraljevine Italije. A već 1921. godine su uveli obavezu talijanskog jezika. Talijanizacija je bila prisilna. Moja mama je išla u talijansku školu.

Što su sve Hrvati imali prije nego što su došli pod Italiju

Hrvati su prije nego su došli pod Italiju imali starinsko hrvatsko bogoslužje koje se jedino sačuvalo u Istri. Ostaci toga bogoslužja su bugarenje – prekrasno narodno pjevanje za vrijeme mise. Bili smo u Lanišću kada se obilježavala godišnjica ubojstva bl. Miroslava Bulešića. To je ono što im je jamčila Austro – Ugarska. Imali su 504 crkve. U Istri inače imamo deset velikih kalvarija. Sada su te kalvarije u Žminju i u Svetom Petru u Šumi ugrađene u kružni tok. Tek sada valoriziraju te kalvarije, što pokazuje da je Istra duboko prožeta katoličanstvom. Imali smo preko 581 slovenske i hrvatske škole, na slovenskom i hrvatskom jeziku. 343 hrvatska i 77 slovenskih učitelja. Imali smo 3 hrvatske i 4 slovenske tiskare. Tri hrvatska dnevnika i jedan slovenski na slovenskom jeziku. To je sve Austrija bila omogućila.

Istra je imala 414 gospodarsku zadrugu sa preko 100.000 članova. Imali su preko 500 prosvjetnih školskih sokolskih društava. Imali su divna narodna imena i još ljepša narodna prezimena. Imali su izvodne hrvatske nazive za svaku njivu, svaku livadu, svako selo, svaki zaseok. Imali su drevne glagoljaške spomenike koje imamo još i dan danas, kod Huma primjerice. Imali smo bogatu književnost Hrvatsku. Imali smo cijeli niz narodnih domova i čitaonica koje su Talijani spalili.

Ovo su sve Hrvati imali dok nije počeo Prvi svjetski rat. Zašto ovo govorim? To je dokaz da je Istra Hrvatska, da Istra ima hrvatski identitet.

Egzodus Hrvata iz Istre

Povjesničar Andrej Bader napisao je knjigu o zaboravljenom egzodusu Hrvata iz Istre između 1915. i 1918. To je bio prvi veliki egzodus stanovništva iz Istre. Prisilno interveniranje u unutrašnjost monarhije.

To je prvi egzodus stanovništva Istre, južne Istre, ispod Barbarna. Kod Barbarna je bila crta. Zašto? Zato što je Pula bila ratna luka i brodogradilište.

I onda je austrijski admiralitet zaključio da bi se Sile Antante, saveznici, mogli iskrcati tu. Kako bi zaštitili civilno stanovništvo, odlučili su ga internirati u unutrašnjost monarhije, dakle u Moravsku, Češku, Mađarsku, Tirol i Austriju.

Tako da je 15.5.1915. morao biti napravljen raspored kako će koje selo, koji dio doći na željezničku stanicu u Pulu. Prevozili su ih u stočnim vagonima. Oko 60.000 stanovnika južne Istre preseljeno je u unutrašnjost monarhije. Za toliki broj stanovnika nije se moglo naći mjesta na seoskim imanjima. Neki su pak imali sreće da su bili smješteni na seoskim imanjima, ali većina je bila u logorima s drvenim barakama gdje su higijenski uvjeti bili loši. Bio je rat, prehrana je bila jako loša i širile su se velike bolesti.

Vlasti iz Marčane nisu dopustile povratak drevnog željeznog križa

Željezni križ o kojem je pisao Andrej Bader, uz kojega je umrla jedna medulinka 2010. smo pokušali vratiti. Međutim lokalne vlasti iz Marčane to nisu htjele.

2017. naš kipar Vidulin je napravio križ, kao što je ranije napravio veliki kameni križ na Preventuri, koji je bio stavljen na drugo mjesto, no oni to nisu dopustili.

Udruga Križ

I onda smo se mi odlučili osnovati udrugu da bi lakše taj križ postavili. Osnovali smo udrugu Križ. Naišli smo nam mnoge prepreke. Međutim, uspjeli smo registrirati udrugu. I sad radimo na tome da se tak križ ipak postavi. No kad smo već kad osnovali udrugu, onda smo odlučili da je nećemo imati za tu jednu akciju.

Odlučili smo se da peko udruge Križ obilježavamo obljetnice i da organiziramo tribine. Sve sa kršćanskim temama. Jer to je u stvari kršćanska katolička udruga križ.

Tako da smo u to kratko vrijeme, prilično uspješno, imali puno akcija. Jedna od njih je bila predstavljanje knjige Hrvatske povijesne istine Tihomira Dujmovića, u kojoj sam i ja imala udio. Na predstavljanju je bio Tihomir Dujmović, Igor Vukić i mi osnivači udruge. Tribina je bila uspješna, čak smo gostovali i u emisiji Tolerancija na Radio Puli.

Tito nje vratio Istru Hrvatskoj, već katolički svećenik Božo Milanović

Jedan dio Istrana i dalje misli da Tito ima neke zasluge kod vraćanja Istre Hrvatskoj, no istina je da je pregovarač i glavni posrednik ustvari bio katolički svećenik monsignor Božo Milanović. Kad su Božu Milanovića pitali zašto bi radije u komunističku Jugoslaviju nego u slobodnu, demokratsku Italiju. On je na to rekao: ”Režimi prolaze, a narod ostaje.” A narod je ostao hrvatski.

Motika i Dimitrić, komunistički aktivisti potpisali su u Trstu ugovor s mon. Milanovićem po prilici 1945. godine. 1946. godine je počela mirovna konferencija u Parizu. Ja sam u jednoj knjizi pronašla taj tekst ugovora. Tamo po točkama piše da će svećenstvo moći normalno pastoralno djelovati. Da će moći imati vjeronauk te da će moći imati svoje škole. Jer Pazinski kolegij su vodili svećenici.

Međutim, već je Bakarić na nekoj konferenciji rekao: ”Pustite, ne dirajte u svećenika dok se ne riješi pitanje granice.” Čim je 10. veljače 1947. potpisan Pariški mirovni sporazum, odmah je počeo teror prema istarskom svećenstvu. I taj teror je kulminirao ubojstvom Miroslava Bulešića, kojega su zaklali. To se mora reći.

U Istri su svećenici nestajali, komunisti su ih ubijali, a grobovi im nikada nisu pronađeni

Talijanizacija koja se počela provoditi već 20.ih godina je nešto što se kasnije kroz povijest od komunista falsificiralo. Što znači da je država Srba, Hrvata i Slovenaca ustvari bila ta koja je potpisala i prodala hrvatske teritorije. A oni su to sve što se događalo 20.ih natovarili Paveliću i dan danas govore da je on prodao Istru Talijanima. On to nije mogao napraviti 20.ih godina jer ga tada nije ni bilo. Učila se falsificirana povijest. Mi smo učili onu povijest koju je pisala diktatura komunizma. Komunistička partija ju je pisala, a ne povjesničari.

Komunizam nije antifašizam. Oni su imali potpuno iste metode vladanja kao i fašisti, istu mržnju prema Katoličkoj crkvi. Ono što je za njih specifično je mržnja prema neistomišljenicima, jednoumlje, ”ako nisi s nama neprijatelj si”, a posebno mržnja prema Katoličkoj crkvi. Zna se da je u Hrvatskoj u to vrijeme, prema broju stanovnika, bilo najviše ubijenih svećenika. Postoje martirologi koji to potvrđuju. Primjerice martirologi svećenika Ante Bakovića koji je naveo po imenima ubijena 663 svećenika i 30 časnih sestara. U Istri su također nestajali svećenici, odnosno ubijani su, a njihova tijela potom nikada nisu pronađena.

IDS-ova antihrvatska politika u Istri

U početku IDS su osnovali istarski Hrvati. Ivan Pletikos i Mladen Konenko su bili među njima. No kasnije im je IDS preotela ta talijanska komponenta. Oni su preuzeli IDS. I to ne samo talijanska komponenta nego i jugoslavenska, koja nikako nije priznavala Hrvatsku državu. Oni su zatim ustrajavali Istru pretvoriti u nekakvu regiju, stalno ponavljajući tu mantru da je Istra multietnička, multikulturalna i tolerantna. No ništa od toga nije istina. Kad stalno ponavljaš tu mantru onda to uđe u svakodnevni jezik. Ljudi to onda prihvate, a u stvari to uopće ne stoji.

Ja sam izvukla točno popise stanovništva. Iz 19. stoljeća pa sve do današnjeg dana. Uvijek su većina bili Hrvati u Istri. A ostalo su bile manjine. IDS, odnosno Furio Radin je uveo dvojezičnost. Postoji jedna izjava Furia Radina da su Talijani dobili mnogo više prava nego im to zakonski pripada. Jer dvojezičnost se uvodi kad je više od 30 posto tog stanovništva, a to u to su u Istri samo dvije općine. Dakle u Istri samo dvije općine imaju više Talijana.

Onda su izmislili Statut. IDS je napisao Statut Istarske županije. Pisali su ga Debeljuh i njegova supruga. U Statut su stavili da je Istra dvojezična, da je tu talijanski jezik. Debeljuh je uvijek tvrdio: ”Mi Istrijani nismo Hrvati. Mi ćemo se odcijepiti od Hrvatske.” Kasnije je tu izjavu demantirao jer ga je Jakovčić da ga makne bio poslao kao veleposlanika u Indiju. Ali to anti-hrvatsko – ”Mi nismo Hrvati”, se proteže kroz cijelu IDS-ovu politiku.