Akademik Kuzma Kovačić o Miroslavu Tuđmanu

Na tribini „Sjećanje na prof. dr. Miroslava Tuđmana“, koju je na obljetnicu smrti, 31. siječnja, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, organizirala UHBDR91.,na čijem je čelu Mladen Pavković, trebao je uz ostale govoriti i akademik Kuzma Kovačić. Međutim, zbog bolesti nije došao, pa je poslao dopis koji je tom prigodom i pročitan.

Poštovani prijatelji, poštovana obitelji Tuđman, gospođe i gospodo!

Srdačno Vas pozdravljam žaleći što zbog bolesti od koje se još nisam potpuno oporavio ne mogu večeras biti s Vama i u živom susretu svjedočiti o prof. dr. Miroslavu Tuđmanu, hrvatskome velikanu koji nas je pred godinu dana iznenada i prerano napustio. Zbog toga gubitka neprestano žalujemo. Žalujemo kao njegovi prijatelji i kao pripadnici hrvatskoga naroda kojem je Miroslav Tuđman  u najtežem i ujedno najljepšem času naše povijesti dao nemjerljiv, najveći doprinos. U ovom kratkom tekstu osvrnut ću se na ono što dobro znam o njegovu nastojanju i što mi se čini presudnim za razumijevanje njegova doprinosa hrvatskome narodu, državi i domovini.

Spominjući se naše suradnje koja je započela 2000. godine - nakon odlaska s ovoga svijeta njegova oca, hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, i u času nastupajuće  detuđmanizacije - napisao sam u tekstu sjećanja na Miroslava Tuđmana (objavljenom u časopisu National Security and the Future, Zagreb, 1-2 , 2021.) da je nakon tvorca suvremene Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, on jedini hrvatski državnik, iako takvu funkciju formalno nije obnašao. I to zbog svega što je učinio u obrani hrvatske povijesne istine o stvaranju hrvatske države i  njenoj obrani u Domovinskome ratu, naspram lažima i potvorama što su dolazile ujedinjeno,  iz vani od protivnika hrvatske samostalnosti te iznutra od domaćih izdajnika.

Nitko, vjerujem, u tome poslanju nije učinio više od njega. Njegovo je djelovanje, tako, dobrim dijelom zaustavilo posrtanje hrvatske državne politike nakon preminuća Predsjednika Tuđmana te u mnogome Hrvatsku vratilo sa stranputice kojom je krenula 2000. godine. Tu je bitku vodio i prema Hrvatskoj demokratskoj zajednici, jer je i ta državotvorna stranka dolaskom Ive Sanadera i suradnika bila upregnuta u proces detuđmanizacije.

Na obrani hrvatske povijesne istine, posebno u znanstvenom otporu potvori o genocidnosti Hrvata u jasenovačkom mitu, obrani koju je ostvario povjesnik akademik Franjo Tuđman, rođena je i oživotvorena vizija slobodne, suverene Hrvatske, a  Miroslav Tuđman obranio je jasnom  pisanom riječju i cjelokupnim svojim zauzetim znanstvenim i političkim djelovanjem kroz protekla dva desetljeća  istinu o stvaranju suvremene hrvatske države i njenoj obrani od jugokomunističke srpsko-crnogorske agresije u Domovinskom ratu. Nije mala stvar JASNA RIJEČ (za kojom neprestano vapimo!), k tome RIJEČ ISTINITA – nasuprot programiranim političkim herezama, kako ih je definirao Miroslav Tuđman, zapravo izdajama  koje su do dana današnjega ostale zastrte i – nekažnjene. Miroslav Tuđman postavio je pitanje te odgovornosti, naše glavno pitanje:

„Tko je u Hrvatskoj pripremao i surađivao na lažnim i neutemeljenim optužnicama protiv hrvatskih generala i najvišeg političkog vodstva?“                                                                                

Na to pitanje moramo mi odgovoriti! Znamo da je najistaknutiji u tome Stjepan Mesić, ali treba razotkriti i sve ostale sudionike te neljudske rabote usmjerene protiv vlastitog naroda u  tako teškom i presudnom času.

Miroslavu Tuđmanu dugujemo zahvalnost, poštovanje i ljubav, kakvu je on nosio u srcu za hrvatsku domovinu, pronoseći o njemu i njegovu djelu svjetlost istine za koju je živio i glas zaslužene slave, da bismo mogli i mi s njim reći:                              

„Vjerujem da svi mi koji dijelimo zajedničko kolektivno iskustvo u stvaranju suverene hrvatske države i sudioništvo u Domovinskom ratu, danas možemo reći isto: volimo Hrvatsku i danas kad nam se ne sviđa, i gadi ono što se u njezino ime radi. Stariji smo od samostalne hrvatske države, svjedoci smo njezina krvavog rađanja, i upravo zato ne dozvoljavamo da nam se oduzima kolektivno pamćenje. Jer naše kolektivno pamćenje nije ni povijesna ni socijalna konstrukcija, nego izvorno nepatvoreno zajedništvo i osobno iskustvo nacionalnog identiteta – t,. iskon i ishodište suvremene Hrvatske.“

               /Miroslav Tuđman: Programirane hereze i hrvatski otpori, UHIP, Zagreb, 2013. (2011.), str. 179/

Kuzma Kovačić