Ako je srušeno – pokažite fotografije. Ako nije – tko obmanjuje javnost

RUŠENJE BEZ DOKAZA: ZAŠTO VUKOVARSKO-SRIJEMSKA ŽUPANIJA SKRIVA FOTOGRAFIJE OČEVIDA?

Unatoč višemjesečnim upitima i službenim dopisima, slučaj uklanjanja nezakonitog mauzoleja Vukašinu Šoškočaninu na mjesnom groblju u Borovu i dalje je obavijen šutnjom, nedorečenostima i izostankom ključnih dokaza. Vukovarsko-srijemska županija priznaje da je očevid obavljen i da je fotografiranje provedeno – ali fotografije odbija ustupiti javnosti. Zašto?

Županija tvrdi da su „zidovi uklonjeni do temelja“, ali u istom dahu priznaje da temelji i dalje postoje, kao i skela i limena konstrukcija. Drugim riječima: rješenje o uklanjanju nije izvršeno. No, ono što dodatno zabrinjava jest činjenica da javnosti nisu predočeni nikakvi vizualni dokazi koji bi potvrdili stvarno stanje na terenu.

Prema Zakonu, fotografije očevida nisu privatna stvar institucija – one su službeni dokument, nastao radom tijela javne vlasti, i kao takav moraju biti dostupan javnosti. Izostanak fotodokumentacije ne može se opravdati administrativnim izgovorima.

Tko skriva, a tko prebacuje odgovornost?

Dok Vukovarsko-srijemska županija izbjegava dostaviti fotografije, Općina Borovo se poziva na članak 21. Zakona o pravu na pristup informacijama i upite prosljeđuje upravitelju groblja – EKO DUNAV d.o.o.. Istodobno, Županija se izuzima i od pitanja videonadzora, upućujući novinare na upravitelja groblja i Agenciju za zaštitu osobnih podataka (AZOP). Rezultat? Nitko ne daje cjelovit odgovor.

Takva fragmentacija odgovornosti možda funkcionira u birokratskim dopisima, ali ne može funkcionirati u pravnoj državi. Ako je rješenje doneseno – mora biti i izvršeno. Ako je očevid obavljen – mora postojati i dokumentacija. Ako postoje fotografije – moraju se vidjeti.

Što smo doista vidjeli na terenu?

Prema našim saznanjima i višekratnim obilascima lokacije, na groblju nisu izvođeni nikakvi stvarni radovi uklanjanja građevine. Nije bilo rušenja zidova, nije bilo uklanjanja temelja. Jedino što se dogodilo bilo je: postavljanje metalne konstrukcije, naknadno limene obloge, uvođenje videonadzora i  gotovo simbolično – lijepljenje naljepnica da je prostor pod video nadzorom.

Ako je to „uklanjanje“, tada se s pravom pitamo: što se zapravo skriva iza lima i kamera? Zašto se umjesto transparentnosti uvodi nadzor? Zašto se javnost snima, a dokumenti uskraćuju?

Videonadzor bez objašnjenja

Posebno je problematično pitanje videonadzora na prostoru groblja. Županija tvrdi da kamere nije postavila i da nije nadzorno tijelo. No, nitko nije objasnio tko jest, po kojem aktu, s kojom svrhom i je li javnost propisno obaviještena. U prostoru posebne osjetljivosti i dostojanstva, takva pitanja nisu formalnost – ona su obveza.

Istina se mora znati

Ovaj slučaj odavno je prerastao lokalni problem. On je test transparentnosti institucija, test primjene zakona i test poštovanja prava javnosti da zna. Dok god fotodokumentacija očevida ostaje skrivena, dok god se rješenje ne izvrši do kraja i dok god se umjesto odgovora postavljaju kamere – sumnja ostaje opravdana.

Kad županija šuti, država mora govoriti – ili priznati da zakon vrijedi samo na papiru

Ako županija ne provodi vlastito rješenje, skriva fotodokumentaciju očevida i mjesecima zamjenjuje rušenje limom, kamerama i naljepnicama, tada više ne govorimo o administrativnom propustu, nego o svjesnom izigravanju zakona. U tom trenutku Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine nema pravo na šutnju – ono je zakonom obvezano reagirati na nepostupanje županije. Svaka daljnja pasivnost Ministarstva značila bi da država zna za nezakonito stanje, ali ga tolerira, čime odgovornost prestaje biti lokalna i postaje državna.

Javnost ne traži ništa izvan zakona. Traži dokaze, traži odgovornost i traži istinu. A istina se, koliko god je pokušavali sakriti iza lima i birokratskih fraza, uvijek na kraju vidi.

Javnost ima pravo znati istinu.