Ante Nazor podsjetio na ubijenu djecu u Domovinskom ratu, a najmlađa žrtva srpskih snaga imala je samo tri mjeseca

S poštovanjem se treba odnositi prema svim nevinim žrtvama rata, posebice prema ubijenoj djeci. S obzirom na nedavno održanu komemoraciju obitelji Zec, postavlja se pitanje ima li Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR) podatke o djeci koja su u Domovinskom ratu ubijena iz neposredne blizine.

U cijelosti prenosimo odgovor ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Ante Nazora, na postavljeno pitanje:

"Za roditelje nema veće boli od smrti djeteta, za svako normalno društvo smrt svakoga djeteta je tragedija. Namjerno oduzimanje života bilo kojem nevinom čovjeku, a posebice djetetu, odvratan je zločin i u ratu i u miru. Takvih je zločina bilo i u Domovinskom ratu. U medijima se svake godine prilikom sjećanja na žrtve zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata spominju imena neke od djece koja su ubijena namjerno, iz neposredne blizine. U takvim tužnim trenucima treba se s pijetetom sjetiti sve djece ubijene u ratovima i izraziti nadu da se tako nešto više nikada neće ponoviti. Uz spoznaju da su u nekom razdoblju na nekom području ubijena mnoga djeca i mnoge obitelji, dobri ljudi nikada neće isticati smrt samo jednog djeteta ili samo jedne obitelji.

Ipak, neki već godinama, na isti datum, 7. prosinca, jedan odvratan zločin i tragediju jedne obitelji koriste tako da je upitno drže li uopće takvi do žrtava. Tu pogotovo mislim na one koji na brzinu samo za potrebe saborskog izlaganja da bi istaknuli svoju navodnu pravednost i osjećajnost, kako je to učinila saborska zastupnica srpske nacionalne manjine 8. prosinca u Hrvatskom saboru, s interneta preuzmu imena još troje ubijene djece, a potom ih nisu u stanju ni pročitati. Znajući da je, na žalost, broj ubijene djece u Domovinskom ratu znatno veći od četiri pročitana imena za saborskom govornicom, te da se sukladno tomu mnogi trgovi i ulice u Hrvatskoj mogu nazvati imenima ubijene djece, dobri ljudi to nikada ne bi zatražili samo za jedno dijete…

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj je iz neposredne blizine ubijeno najmanje četrdesetero djece. 

Primjerice, osim Aleksandre Zec (1979.) i njezinih roditelja Mihajla i Marije, koji su ubijeni u Zagrebu 7. 12. 1991., pojedini pripadnici oružanih snaga RH ubili su ili su njihovim djelovanjem ubijena i: 

- djeca iz mješovitoga (hrvatsko-srpskog) braka Milena (1976.) i Marko (1979.) Olujić, zajedno s roditeljima Radomirom i Anicom u Cerni (17./18. 2. 1992.);
- dva dječaka Dejan (1978.) i Nenad (1982.) Radosavljević, zajedno s roditeljima Radetom i Jovankom u Daruvaru (25. 2. 1992.);
- djevojčica iz mješovitog braka Danijela Roknić (1977.), zajedno s ocem Markom, u kući na crti bojišnice u Turnju u Karlovcu (5. 10. 1991.). 

Istodobno, iz neposredne blizine, nevezano uz borbena djelovanja, pripadnici srpskih snaga ubili su:

- Antu (1984.) i Mariju (1982.) Baković, s ocem Momirom, - 23. 10. 1992. na cesti Vrana - Pakoštane;
- Dragutina Baloga (1974.) - 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;
- Josipa Bandića (1976.) - 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;
- Tomislava Baumgartnera (1973.) - 20. 11. 1991. na Ovčari kraj Vukovara;
- Igora Černoka (1977.) - 19. 11. 1991. kod Marinaca nedaleko od Vukovara;
- Miru Erstić (1975.) – 9. 2. 1993. u Medviđi kraj Benkovca;
- sestru i brata Anamariju (1988.) i Ivana (1979.) Grgića, zajedno s roditeljima Stjepanom i Tomislavom - 19. 3. 1993. u njihovoj kući u rubnom dijelu Novske (ubačena diverzantska skupina);
- Igora Kačića (1975.) – 20. 11. 1991. na Ovčari kod Vukovara;
- Josipa Kovačića (1980.), zajedno s majkom Ankom - 8. 11. 1991. u Čakovcima (Vukovarsko-srijemska županija);
- Josipu (1975.) Kožić - 5. 7. 1991. u Gornjoj Budičini kraj Petrinje;
- Marijanu Pavošević (1973.) - 18. 10. 1991. u Lovasu;
- Sinišu Rajkovića (1975.) - 18. 11. 1991. u Vukovaru;
- Antu Šarića (1974.) - 11. 11. 1991. u Marincima nedaleko od Vukovara;
- Antonia Vidakovića (1975.) - 2. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru;
- Đorđa (1978.) Vidakovića - 3. 11. 1991. na Lušcu u Vukovaru.
Iz neposredne blizine, na Ovčari kod Vukovara, 20. 11. 1991. ubijena je i trudna Ružica

Markobašić.

Na okupiranom području, daleko od crte bojišnice, pripadnici srpskih snaga ubili su iz neposredne blizine:
- braću Gorana (1987.) i Slobodana (1981.) Čengića, zajedno s roditeljima Dragom i Nevenkom - 18. 1. 1992. u Erveniku;
- Darka Dvornekovića (1981.) - 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;
- sestre Željku (1977.) i Nikolinu (1981.) Fabac - 11. 12. 1991. u selu Gornje Jame kod Gline;
- braću Daria (1987.) i Tomislava (1989.) Jurića, zajedno s više mještana - 15. 11. 1991. u selu Kostrići;
- sestru i brata Tamaru (1978.) i Alena (1982.) Kozbašića, zajedno s roditeljima Milanom i Gordanom - 4./5. 11. 1991. u Petrinji;
- Franju (1975.) Matijevića, zajedno s roditeljima Jozom i Anom - 19. 4. 1992. kod Iloka;
- Ivicu (1974.) i Vericu (1978.) Nikšić, zajedno s ostalim mještanima - 13. 10. 1991. u Širokoj Kuli;
- braću Damira (1980.) i Daria (1976.) Pakšeca, zajedno s roditeljima Stjepanom i Anom - 9. 4. 1992. u Vukovaru;
- Renata Šajnovića (1984.), zajedno s roditeljima Stankom i Marijom - 2. 10. 1991. u selu Bodegraj kraj Okučana;
- Pavla Šiftara (1976.), zajedno s drugim mještanima - 16. 12. 1991. u Joševici kraj Gline;
- Katicu Šimanović (1976.) - 3. 10. 1991. u Novom Selu Glinskom;
- Martinu Štefančić (1987.), zajedno s njezinom bakom Bernardicom - 21. 3. 1992. u Vukovaru.

Uz navedenu djecu, ubijenu iz neposredne blizine, tijekom Domovinskog rata još je

najmanje 121 dijete ubijeno u artiljerijskim i zračnim napadima srpskih snaga na civilne ciljeve u hrvatskim gradovima i naseljima. Uz to, djeca su smrtno stradavala i nesretnim slučajem, uslijed neopreznog rukovanja oružjem i minsko-eksplozivnim sredstvima, a neki maloljetnici poginuli su kao hrvatski branitelji.

U artiljerijsko-zračnim napadima na civile i civilne objekte, srpske snage su, među ostalima, ubile i:

- tromjesečnu bebu Ivana Špoljarića (1991.), zajedno sa svojim sestrama – maloljetnom Josipom (1974.) i tek punoljetnom Dubravkom (1973.) - 26. 9. 1991. u autokampu Grabovac;
- šestomjesečnu bebu Ivana Kljajića (1991. - 18. 10. 1991.) u Vukovaru;
- šestomjesečnu bebu Ivana Gavrića (1991. - 3. 9. 1991.) u Kostajničkom Majuru;
- Aleksandra Mateja (1989. - 16. 11. 1991.) u Vukovaru; 
- Mirsada Omerovića (1990. – 16. 11. 1992.) u Gunji;
- Ivana Oršolića (1990. – 20. 5. 1992.) u Županji;
- Bernarda Soldu (1990. – 22. 3. 1992.) u Vinkovcima; 
- Mihu Tomičića (1990. – 29. 6. 1992.) u Dubrovniku;
- Valentina Vlahovića (1991. – 11. 9. 1993.) u Maloj Švarči – Karlovac.
- Antu Džaju (1980. – 2. 3. 1993.) u Šibeniku, zajedno s ocem Milom i djedom Ivanom.
Jednom bombom iz zrakoplova, 3. 5. 1992., srpske snage su ubile petero djece u Slavonskom Brodu! Dva brata i njihovu sestru Marinković – Marinka (1990.), Dalibora (1987.) i

Andrijanu (1983.), te sestru i brata Petrović - Ivanu (1988.) i Marka (1985.). 
Na ovom tužnom popisu još je stotinu imena…

Zajednička svoj ovdje spomenutoj djeci je činjenica da su ona žrtve zločina te da su ti zločini počinjeni u vrijeme rata koji je uzrokovala fašistoidna ideja tadašnje srbijanske velikosrpske politike da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi."