BEZ REFORME NEMA EUROPSKE KARIJERE! Plenković želi biti šef EK, ali jedna analiza mu zadaje glavobolje i dovodi u pitanje ostvarenje želja

Preko svojih veza s francuskim predsjednikom Macronom, od čije je zemlje Hrvatska naručila borbene avione, premijer Andrej Plenković trebao bi u doglednoj budućnosti stati ne čelo Europske komisije. Barem ako je vjerovati glasinama koje kruže među njegovim kolegama u Vladi. No sve i da predsjednik Vlade doista ima te goleme ambicije za koje već utire put, prije toga u Hrvatskoj će morati posložiti stvari na svim razinama kako bi svojim europskim simpatizerima pokazao i dokazao da zna što radi.

Da se Plenković prihvatio posla, jasno je iz toga što mu u goste sve češće dolaze europski poglavari. Hrvatska je u koronakrizi solidno predsjedala Vijećem Europske unije, a osim toga, Nacionalni plan za oporavak sasvim je solidno sastavljen. Razrađuju se nove reforme koje se odnose na zdravstvo i lokalnu samoupravu te bi se moglo reći da je odnos između Plenkovića i Europe sasvim korektan. On bi doista takvim i bio da rak-rana Lijepe Naše nije pravosuđe, koje posljednjih tjedana neumorno reformiraju predsjednik Zoran Milanović i međugorski bjegunac Zdravko Mamić.

Afere i istrage

Slika hrvatskog pravosuđa zasigurno su tri suca privedena u jednome danu, a premda je ta priča kod nas uspješno pala u drugi plan, pred Plenkovića je ovih dana stigla analiza od koje ga je zaboljela glava. Naime, Europska komisija nedavno je objavila pregled stanja u hrvatskom pravosuđu vodeći se parametrima kao što je percepcija neovisnosti pravosuđa.

Prema toj analizi, Hrvatska, Slovačka i Poljska stoje najgore u Europskoj uniji, a to je u loš položaj dovelo resornog ministra Malenicu, koji je u HDZ-u slovio kao jedan od najkvalitetnijih Plenkovićevih kadrova.

Opisivalo ga se kao jednoga od premijerovih mladih lavova koji je trebao provesti dvije najvažnije reforme koje od Plenkovića očekuje Europa. Uz to što je trebao reformirati pravosuđe, kroz pripojeno ministarstvo trebao je osmisliti i metodu kojom će racionalizirati sustav gradova, općina i županija. Ništa od toga do danas se nije dogodilo, pravosuđe je i dalje zadnja rupa na svirali, pucaju istrage, niču afere, a presuda ni za lijeka, svi veliki aferaši oslanjaju se baš na tromost hrvatskog pravosuđa u trenutku kada posrnu, i to im sasvim solidno ide.

Posljednje mjesto

S druge strane, reformu lokalne samouprave nije ni bilo moguće provesti u godini u kojoj se održavaju lokalni izbori jer bi time HDZ ostao bez svojeg velikog glasačkog bazena, koji uključuje brojne kadrove uhljebljene na raznim pozicijama i na izmišljenim radnim mjestima u lokalnim ograncima. Iako nam je Europa za ovu lokalnu priču spremna progledati kroz prste, čini se da za pravosuđe nema milosti, a to dovodi u pitanje kompletan proračun jer izlazak iz koronakrize, baš kao i oporavak od potresa, ovise o europskim financijama.

Europske financije u Hrvatskoj dovedene su u pitanje i zbog načina na koji su se podobnima dijelila sredstva iz fondova pa smo se stoga našli pod istragom OLAF-a koji uvelike češlja Ministarstvo poljoprivrede, a dok oni češljaju, ruši se europska slika briselskog dečka Andreja Plenkovića koji se nedavno i pred Ursulom von der Leyen crvenio zbog istraživanja Eurobarometra koji je Hrvatsku svrstao na posljednje mjesto po percepciji neovisnosti pravosuđa. Iznad nas su Slovačka, Poljska, Bugarska, Mađarska i Slovenija, dok očekivano najbolje stoje uređene zemlje poput Austrije, Finske, Njemačke i Luksemburga. Kao ključni razlog za lošu percepciju pravosuđa u Hrvatskoj se prije svega spominje miješanje ili pritisak vlade i političara na taj sustav koji bi trebao biti odvojen od politike.

Šeksova mreža

Taj je prvi razlog posebno razljutio i iživcirao Plenkovića koji neprestano naglašava da je hrvatsko pravosuđe neovisno te da Vlada nema ništa s odlukama koje se donose unutar tog sustava. Uostalom, zbog te se teme žestoko sukobljavao s Milanovićem. Drugi je razlog koji Europa navodi pritisak na pravosuđe iz ekonomskih i drugih interesa, no toga je ionako svjestan svaki prosječan stanovnik naše zemlje pa su vjerojatno toga svjesni i u Plenkovićevoj vladi. Na trećem je mjestu status i pozicija sudaca koja ne jamči njihovu neovisnost, što je također poznato hrvatskim građanima koji su tjednima svjedočili raspravama o izboru predsjednice Vrhovnog suda, osim toga, u pravosudnim krugovima odavno se govori o sucima koji su ovisni o pojedinim političkim opcijama, a da u sudstvu djeluje HDZ-ova, odnosno Šeksova mreža, detektirao je svojedobno i Milanović.

Hrvatska je na posljednjem mjestu i kada je riječ o percepciji neovisnosti sudova i sudaca među tvrtkama, a i u ovoj kategoriji ispred nas su Poljska, Italija, Slovačka te Mađarska, dok su najbolje stojeće zemlje Finska, Austrija, Luksemburg, ali i Nizozemska, Irska te Danska. Zanimljivo je zapravo to što Hrvatska nakon Slovenije ima najviše sudaca u odnosu na broj stanovnika, no bez obzira na to, Hrvatska je uz Italiju vodeća po broju predmeta koji čekaju na rješenje u građanskim i trgovinskim sporovima, a baš je tu Plenković od Malenice očekivao konkretnija rješenja i vidljivost pravosudne reforme, koja zasad nije profunkcionirala.

Neiskusni ministar

Kada je riječ o procijenjenom vremenu nužnom za rješavanje predmeta u građanskim, trgovačkim, upravnim te drugim sporovima, u našoj su zemlji za to potrebna i do 102 dana, dok se u Danskoj ili Litvi za takvo nešto čeka manje od mjesec dana. Ništa novo i ništa nepoznato u ovom izvješću nije rečeno, no kada takvo nešto detektira Europska komisija, to je zasigurno otežavajuća okolnost za Plenkovića koji godinama radi na podizanju svojeg ugleda unutar europske zajednice, gdje je cijenjen mnogo više nego u Hrvatskoj.

Međutim, kada je riječ o pravosuđu, tu padaju i Plenković i Hrvatska, jer lijek za njega po svemu sudeći ne postoji, ili ga nitko nije sposoban pronaći, a ponajmanje Malenica koji je na svojim neiskusnim plećima ponio dva složena resora u kojima je situacija toliko loša da ju je sve teže držati podalje od očiju europske i hrvatske javnosti.