Bio i u Domovinskom ratu, a sada kaže: Petrinja izgledao kao Vukovar '91.

– Ja sam borac, no usred ovog potresa osjećao sam se posve bespomoćno. To je najgori mogući osjećaj. Jedno je kada se možeš braniti, a kod potresa možeš samo čekati da prođe

Premda je ratovao u Domovinskom ratu, a u sportskoj karijeri hrvao se s najjačim borcima svijeta, dvostruki hrvački olimpijac Stipe Damjanović (51) nikad se nije osjećao nemoćnije nego onaj dan kada je Banovinu pogodio razorni potres. A ta užasavajuća sila zatekla ga je u njegovu sisačkom stanu.

Bježao od rata, bježao od potresa

– Ja sam borac, no usred ovog potresa osjećao sam se posve bespomoćno. To je najgori mogući osjećaj. Jedno je kada se možeš braniti, a kod potresa možeš samo čekati da prođe. Sve što sam mogao učiniti jest zgrabiti djecu i zavući se pod štok u našem stanu na petom katu. Kad je prestalo tresti, istrčali smo svi van iz porazbijanog stana i zgrade koja jest čvrsta, ali trenutačno nije za stanovanje. Ovo je apokalipsa.

S obzirom na zakrčenost prometnica, nije bio u prilici isti dan skoknuti do rodne Petrinje da vidi što se dogodilo s njegovim gradom.

– Kada sam čuo da su mama i sestra na sigurnom, odlučio sam prebaciti suprugu i djecu u Zagreb. Ja bih i prespavao u našem stanu, no moje kćeri, cure od 17 i devet godina, bile su pod velikim stresom i ne žele ni blizu naše zgrade u Sisku. Prvu večer prespavali smo kod jednog prijatelja u Zagrebu, a sutradan smo se preselili kod drugog prijatelja u Veliku Goricu jer sam ja htio biti što bliže Sisku i Petrinji.

Kad smo ga prvi put nazvali, postavljao je crijep na krovu petrinjske kuće u kojoj žive njegova majka i sestra, a kod sljedećeg našeg poziva javio nam se tijekom raščišćavanja otpalog materijala s njegove sisačke zgrade.

– Važno je bilo završiti krovište da kiša ne poplavi unutrašnjost mamine kuće. Inače, kod moje mame intervenirali su vatrogasci s Cresa. To je nešto bilo nestvarno, baš kao i sva ta solidarnost koju su iskazali ljudi iz cijele Hrvatske.

Kaže, od trenutka kada se potres dogodio imao je bezbroj poziva i poruka.

– Činilo mi se da me je zvao tko god je ikad čuo za mene pa se nisam stigao svima javiti jer trebalo je i raditi oko ruševina.

Kada je prvi put vidio snimke Petrinje iz zraka, šokirao se na kvadrat.

– Taj uži centar grada je sada neprepoznatljiv. Gotovo sve je spravljeno sa zemljom. Ta slika Petrinje podsjetila me na razrušeni Vukovar. Svih ovih godina sve je propadalo, kada bi tu došao, imao si osjećaj kao da dolaziš u Rumunjsku 1988., u neku zonu sumraka, a sada je dokrajčeno. Pa ljudi su se odavde iseljavali i prije potresa, a sada će pogotovo.

Podsjetilo ga je sve ovo zlo i na ratnu Petrinju.

– Točno znam kako se sada osjeća moja starija kćer jer je ostala bez svog doma. Ja sam imao 20 godina kada sam istjeran iz svoje kuće, s time što sam ja ovaj put ipak uspio ponovo ući u stan i uzeti laptop i radnu uniformu. Baš kao ovaj utorak, i taj dan Petrinja je bila bez struje i vode. Petrinja je pala 16. rujna 1991. i ja sam tada krenuo po mraku za Zagreb, a po mraku sam za Zagreb krenuo i na dan potresa. I sve što sam imao i tada i sada nakon potresa bilo je na stražnjem sjedalu moga automobila.

Vrlo brzo našao se na ratištu koje je napustio s Olujom, u kolovozu 1995., nakon što je sudjelovao u oslobađanju Petrinje.

Iz uniforme odlazio na natjecanja

– Otišao sam u Kumrovec u bojnu Zrinjski iz koje je potom nastao Prvi hrvatski gardijski zdrug koji je imao bazu u Rakitju gdje smo osnovali hrvački klub pa sam mogao trenirati i nastupati na velikim natjecanjima. Tako sam 1994. išao na Prvenstvo Europe na kojem sam bio peti, a iz uniforme sam odlazio i na druga velika natjecanja.

Prije Domovinskog rata Stipe je bio omladinski prvak Balkana, četvrti junior svijeta, ali i četvrti na seniorskom Svjetskom prvenstvu. Tijekom rata nastupio je na Olimpijskim igrama u Barceloni, a nakon rata i na Igrama u Atlanti. Danas je Stipe trener MMA kluba Miron iz Siska koji će, kada prođu protuepidemijska ograničenja, moći nastaviti s radom.

– Imam svoj klub već šest godina. Treniramo u atomskom skloništu od 400 četvornih metara u kojem je sada smještena Civilna zaštita i u koje može stati tisuću ljudi.