Bitka za Ramiće kraj Novigrada

Dan 11. veljače 1993. godine ostat će zabilježen kao dan kada su se vodile najžešće borbe na novigradskom ratištu u obrambenom dijelu operacije „Maslenica“.

Tog dana u napadu na selo Ramići hrvatske su snage ušle u žestok okršaj s neprijateljem čega se u knjizi „Operacija Maslenica – sjećanja sudionika“, prisjetio pripadnik „Crnih mambi“ Davor Gorupić „Rus“:

Mi iz 1. pješačke satnije bili smo razdvojeni u tri grupe. Moja grupa brojala je 10-ak ljudi i dana nam je zadaća da krenemo u izviđanje i uđemo u Baždariće. Naime, Baždarići su nam trebali biti polazna točka za napad na selo Ramiće. Domaći vodič iz smjera Paljuva vodio nas je do tog sela, iako se uopće nije znalo tko drži Baždariće. Kod Baždarića nalazimo par pripadnika 3. brigade. Preuzeli smo položaje, ujedno i čuvali tijelo njihovog poginulog suborca kojemu je trebalo osigurati prijevoz. Bilo je jako neizvjesno. Po informacijama koje smo dobili, nismo mogli saznati zapravo ništa o neprijatelju, čak ni koliko je udaljen, dobili smo samo neke nejasne poluinformacije. Jedina informacija za koju smo mogli računati da je sigurna bila je da se neprijatelj nalazi i da je ukopan u Ramićima. Sve je bilo vrlo neizvjesno, a u tim situacijama ljudi pucaju, jer svjestan si da odlaziš u veliku opasnost. Iz tog razloga ostali smo bez domaćeg vodiča, a silom prilika ja sam preuzeo odgovornost za vođenje grupe u napad. Krećemo tako u napad prema selu Ramići poljskim putem. 

Grupa se rasporedila u napadajnu formaciju koja je za te uvjete jedina moguća. Naprijed, oko 30 metara ispred, idu dva izviđača, a ostatak grupe kreće se na razdaljini, u cik-cak formaciji, s jedne i druge strane puta, tako da prvi iz te grupe uvijek vizualno ima u vidokrugu barem jednog od izviđača. Naime, nismo uopće znali što je na tom području minirana, gdje je neprijatelj, koliko ga ima, niti s čim raspolaže od oružja. Sve je bilo nejasno! Ispred grupe krenuli smo kao izviđači Željko Matošević i ja. Susret s neprijateljem dogodio se nekih 500 metara od sela Baždarići. Grupa se rasporedila za

napad. Stjepan Čerkez s Osom i Velimir Heđi s dodatnim punjenjem zavlače se iza neprijatelja tražeći najbolji položaj za uništenje tenka koji se nalazio iza zavoja, nasred puta. Željko Matošević s desne strane uvlači se u makiju da dođe do pogleda na bok tenka. Ostatak grupe razvija se u strijelce po gustišu i makiji ispred neprijatelja koristeći male suhozide kao zaštitu. Kako su dečki tražili najbolje mjesto za uništiti tenk, neprijatelj je primijetio kretanje. Ne znajući tko je ispred i oko njih, otvoreno su nas pitali koji smo i otkud smo, uopće se ne nadajući da u blizini ima Hrvatske vojske. 

Zbog konfiguracije terena, zbog gustiša i granja nije se moglo opaliti protuoklopnim sredstvom na tenk M 84, što je neprijatelju itekako išlo na ruku. Otkriveni smo i došlo je do pucnjave. Suprotna strana u istom momentu uzvraća s tenka i iz svih mogućih oružja dok se njihovi pješaci pregrupiraju oko tenka. Naša grupa potom se povlači prema Baždarićima ne bi li taj tenk izmamili na ravninu. Željko Matošević s boka navodio je minobacače ne bi li pogodili tenk ili barem tenkovsku posadu prinudili da se pomakne iza zavoja prema čistini. Nažalost, Matošević, a i Stjepan Čerkez bili su teško ranjeni u nastalom okršaju. Zapravo, većina naše grupe je zadobila ozljede od kamenih krhotina i teškog kamenja koje je letjelo na sve strane, baš kao i meci i granate. Okršaj s njima trajao je oko sat vremena. Morali smo se povući do ovećeg kamenozida gdje imamo pregled nad terenom i ravninu ispred sebe, bez žbunja, makije i drveća. 

Po žestokom protuudaru neprijatelja bilo je jasno da se ispred nas ne nalaze obični četnici, kakve smo dotad sretali u borbama. Bile su to uvježbane borbene jedinice koje su jako dobro znale što rade i bile motivirane za borbu. Treba napomenuti i to da smo se po zapovijedi zapovjednika Borisa Jacovića, ja kao voda grupe i izviđač, i suborac, kasnije poginuli Željko Paeska, provukli kroz gustiš iza neprijatelja da navodimo naše minobacače. Konačno u selo Baždarići dolazi i preostali dio preživjelih iz 1. pješačke satnije, naš zapovjednik Ninđa, te nam pomažu da održimo liniju i samo selo. Uslijedili su svakodnevni, teški napadi neprijatelja koji se želio probiti prema Novigradu preko toga smjera, no sve smo ih uspjeli zaustaviti.