Brazilac vatrenog srca: ‘Kad čujem priče o Domovinskom ratu i vidim hrvatsku zastavu...‘
Hej, brate! To je vrlo jednostavno. Bilo je to 1998., vidio sam Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, taj kockasti dres, i odmah sam se zaljubio… - priča nam "o ljubavi na prvi pogled" Francisco Rafael Beserra Sousa, 30-godišnji Brazilac, koji ovih dana obitava u Rotterdamu. Iako razumije hrvatski jezik i upija riječi, kao i učestale izraze, razgovor smo ipak odradili na engleskom jeziku. Kako bi uživo svjedočio još jednoj maestralnoj izvedbi Modrića i kompanije, simpatični sugovornik i psiholog po zvanju, "preskočio" je Atlantik i do De Kuipa potegnuo iz Brasílije. Brazilska prijestolnica, ujedno i njegov rodni grad, od Rotterdama je udaljena približno 10.000 kilometara. Za Brazilca koji "diše" Hrvatsku, to je samo puka brojka…
Bez riječi zbog navijača
- Osjećam se više kao Hrvat nego kao Brazilac. Sve što pratim u životu, praktički, dolazi iz Hrvatske. Znao sam da hrvatski navijači uvijek naprave odličnu atmosferu, ali kad sam to osjetio uživo, ostao sam bez riječi. Ne znam kako bih to opisao. Uživao sam, bila je to jedna od najboljih utakmica koju sam gledao. U Rotterdamu sam s hrvatskim prijateljima, ugostili su me, ali i moj prijatelj iz Brazila David Pimentel. Od 1998. pratim svaku utakmicu, ali polufinale protiv Nizozemske bilo mi je jedno od najemotivnijih - kaže Rafael koji ima spremnu kartu za nedjeljni finale protiv Španjolske.
Nervozan zbog Luke
- Uvijek me zanimala hrvatska priča. Naročito priče o ratu i ratnicima, o prevladavanju tih tragedija. Kad čujem te priče i vidim hrvatsku zastavu, postanem jako strastven. Preko interneta sam istraživao sve stranice o Hrvatskoj, ali i putem televizije. Pratio sam i hrvatske serije, gledao sam ‘Bitange i princeze‘. Lakše mi je razumjeti jezik kad češće slušam ljude kako govore - kaže u vedrom tonu, uz našu malu opasku o izgovoru naziva serije.
Zajednicu na društvenim mrežama je počastio fotografijom s ključnim akterima hrvatske nogometne bajke. Uz pomoć prijatelja iz HNS-a, u hotelu je upoznao Modrića i Dalića.
- Pitao sam Luku ‘kako si‘, odmah je uzvratio da je odlično. Bio sam nervozan u tim trenucima, ali rekao mi je da se ne brinem. Daliću sam zahvalio za sve što je napravio, a on je bio vrlo pristojan i simpatičan, prijateljski nastrojen prema meni.
Što se tiče omiljenih imena u reprezentaciji, lako je bilo pogoditi čije će prezime prvo prolomiti preko usana…
- Modrić. On je legenda. Nakon njega Kovačić, htio bih se fotografirati i s njim, jer je nekako drukčiji, igra kao Brazilac - smješka se opisujući veznjaka Chelseaja.
Usput, morali smo zagaziti i u "nogometno-diplomatsku" suradnju Hrvatske i Brazila, s obzirom na to kako su i njegova dva sunarodnjaka odjenula kockasti dres.
Obitelj za Brazil, ja za Hrvate
- Eduardo je čudesan. Osjećam se kao on, osjećam njegovu strast. Isto tako i Sammir, ali Eduardo je ipak druga priča. Nažalost, dogodila se ta 2007. i teška ozljeda. Da nije bilo tog trenutka, osvojili bismo Europsko prvenstvo - ponovio je često uvriježeno mišljenje među hrvatskim navijačkim pukom.
Prisjetili smo se i epske noći u Kataru. Bruno Petković izjednačio je u 117. minuti, a Marquinhosov promašaj s bijele točke zapečatio je jednu od najvećih večeri u povijesti hrvatskog nogometa.
- Gledao sam tu utakmicu s obitelji, svi su navijali za Brazil, ali su razumjeli moju podršku Hrvatskoj. Bio sam sretan na kraju, ali i tužan zbog obitelji. No, mogu reći da mi je to ipak bio najbolji trenutak u prošloj godini.
Uskoro će ostvariti i najveći san: stići će u Lijepu našu.
- Dolazim u Hrvatsku za tri dana. Prvo u Zagreb, a onda u Vukovar, Plitvice, Zadar, Split… Ostajem 16 dana, a posebno želim vidjeti Vukovar, čak sam malo i nervozan zbog toga. Veselim se Dalmaciji, vjerujem da je to najljepše mjesto na svijetu - kaže nam u zanosu i dodaje da u budućnosti ne bi imao ništa protiv života u Hrvatskoj.
Ujedno, uzbuđen je i zbog posjeta Maksimiru i Poljudu, a na pitanje o hrvatskoj ligi, nije mogao izdvojiti konkretan klub.
- Pratim, pratim. Volim sve klubove, prvo sam čuo za Hajduk zbog Torcide i poveznice s Brazilom. Volim i Dinamo jer ima najviše igrača u reprezentaciji, bio sam sretan kad je Rijeka osvojila naslov prije šest godina… Svi su mi dragi, želim vidjeti sve stadione.
Na kraju, našim čitateljima htio je uputiti i poruku.
- Vjerujte, Hrvatska može sve! Nitko nas ne može pobijediti kad mi to želimo - zaključio je Rafael
