Višnja Kostrić (58) već 29. godinu nema informacija o suprugovim posmrtnim ostacima. Ugasila se nada da će ga pokopati. Njezin suprug Dražen Kostrić branio je Hrvatsku Kostajnicu. Srbi su ga zarobili

Supruga sam zadnji put vidjela 31. srpnja 1991. godine. Hrvatska Kostajnica je bila pod opsadom. Nije se moglo ni u Zagreb ni za Petrinju. Jedini otvoreni put bio je u BiH koju su držali Srbi. Dražen je bio pričuvni policajac. Tog dana srela sam ga na ulici i rekla mu da odlazim iz Kostajnice čim mi sestra doveze sinove od 9 i 10 godina koji su bili kod mojih roditelja u selu Donji Kukuruzari. Samo je slegnuo ramenima i rekao: “Ok, stara, čujemo se”. Nakon toga čuli smo se kratko 15. kolovoza 1991. na Veliku Gospu. I to je bilo zadnje, pripovijeda nam Višnja Kostrić (58) iz Pule, koja već 29. godinu traga za posmrtnim ostacima supruga Dražena.

Kako je čula, zarobili su ga nakon pada Hrvatske Kostajnice. Oko 150 zarobljenika, kaže Višnja, završilo je na Manjači, a petorica domaćih dečki, među kojima i tad 33-godišnji Dražen, mučeni su i ispitivani u šamaričkim šumama.

- Prema mojim saznanjima, nakon ispitivanja i mučenja masakrirali su ga na Zelenoj tržnici u centru Kostajnice. Njegove posmrtne ostatke nikad nisu pronašli. Mi, obitelj, što službeno, što neslužbeno, saznali smo da su navodno treći dan nakon masakra i ubojstva zapaljeni i bačeni u Unu - govori s gađenjem Višnja.

Vijest o padu Kostajnice saznala je u Beogradu, kamo je dospjela sa sestrom, svojim sinovima i nećacima.

- Donji Kukuruzari bili su naseljeni pretežno srpskim stanovništvom sa svega deset hrvatskih kuća. Kad su počeli prijetiti djeci, znala sam da tamo više nisu sigurna i odlučila sam se s njima maknuti. Sestra je uspjela moju i svoju djecu dovesti do Kostajnice, uzeti auto i zaputili smo se u Bosnu, u koju se jedino moglo ući. Planirali smo preko Broda ući u Hrvatsku i vratiti se za Zagreb. Međutim, nismo mogli. Bila je noć, moraš naprijed, moraš ići nekud. Tako smo otišli za Beograd - prisjeća se Višnja.

Tamo je saznala da je Kostajnica pala. Budući da je srbijanski tisak izvještavao o oslobođenju Kostajnice, Višnjini sinovi veselili su se povratku. A Višnji je bilo muka. Znala je da su Kostajnicu preuzeli Srbi, a nije znala što joj je sa suprugom i svekrvom koji su ostali u njoj. Već u Beogradu se njezina sestra počela raspitivati o sudbini Dražena i njegove majke.

I već tad je saznala da je zarobljen i najvjerojatnije pogubljen.

- To su bila ta ratna vremena. Ostali smo bez ičega. S dvije putne torbe i bez sredstava za život. Odjednom sam postala i prognana, i supruga nestale osobe, i udovica s dvoje male djece i bez sredstava za život. Bez posla, bez doma. Resetirala sam se na dnevnoj bazi i kad sam se s djecom uspjela dočepati Hrvatske, nisam mogla ništa planirati, jer ništa nisam znala. Velika potpora bila mi je svekrva, Draženova majka, s kojom sam do njezine smrti imala prekrasan odnos. Prilikom proboja iz Kostajnice pala je s kamiona i ozlijedila kičmu. I ta žena, takva polomljena, ganjala mi je papire za dokumente i stambeno zbrinjavanje - govori Višnja.

Povratkom u Zagreb, Hrvatska je već bila međunarodno priznata država. Zahtjevi za stambeno zbrinjavanje MORH-u, Gradu Zagrebu i MUP-u već su bili predani te je Višnji i djeci ostalo samo čekati gdje će se napokon smjestiti i pokušati nastaviti sa životom. Bili su 150. na listi za dodjelu stanova te su prihvatili stan u Puli, u koji su se uselili 4. srpnja 1992.

- Mislim da nam je to preseljenje puno pomoglo. Pulske ulice nisu podsjećale na supruga, kao ni stan. Čak nije bilo ni puno prijatelja ni poznanika koji bi u tom vremenu, dok su naše rane bile otvorene, evocirali neka sjećanja. I mislim da su moji sinovi, u odnosu na drugu djecu u istoj situaciji, sve lakše preboljeli - govori Višnja.

Na početku sinovima nije mogla reći da im oca nema. Govorila im je da se još ništa ne zna, da su mnogi nestali, ali da će tražiti, gledati i slušati.

- Listali su novine i na slikama svih koji su bili u maskirnim odorama tražili oca. Mi smo ostali uskraćeni za taj pogreb, crninu, lijes... I koliko god je teško što smo bili zakinuti za taj dio pohranjivanja njegovih posmrtnih ostataka, bili smo i sretni jer nam nije ostala ta trauma. U to vrijeme tisuće Hrvata bilo je raseljeno, tisuće ljudi nalazilo se u puno težoj situaciji od mene. Nikad se nisam pitala zašto baš meni. Prihvatila sam tu situaciju kao nešto što se dogodilo s nekim razlogom - kaže Višnja i nastavlja:

- Znala sam djecu izvesti na travu i reći im da se izuju. Čudno su me gledali kad sam ih pitala osjete li zemlju pod nogama. A još čudnije kad bih im rekla da se okrenu zidu i krenu. Preko ramena bi okrenuli glavu prema meni, zbunjenih izraza lica. A onda sam im rekla: ‘Sad se okrenite i slušajte me. Vidite li da ne možete glavom kroza zid? Samo zajedno moramo ići naprijed. Imamo što imamo i koliko imamo, gladni nismo, krov nad glavom imamo. A sve će dolaziti, korak po korak’ - prisjeća se Višnja.

Iako je već davno stvari posložila u glavi i bez ikakvih sredstava za smirenje podigla se i hrabro nastavila život, priznaje da nije bilo ni lako ni jednostavno.

- Da nisam imala djecu, ne znam kakav bi bio moj život. Ne znam je li bilo teško i bolno jer nisam smjela biti depresivna, nisam smjela plakati i tugovati. Jer se svako moje raspoloženje odražavalo na njih. Moglo je biti svakojakih scenarija. Naš je ovakav kakav je. I svaki put sam rekla: ‘Ajmo izvaditi što se da, malo očistiti i idemo dalje. Ne možemo žaliti za prolivenim mlijekom’. I to je bio naš moto ovih 30 godina - zaključila je Višnja.