Čuli smo što o vojnom roku misle političari – od lijevih do desnih. Pogledajte sad što kažu vojni stručnjaci

Priča o obveznom vojnom roku zakotrljala se u hrvatskim medijima i javnosti, ali i među političarima nakon što je potkraj prošle godine objavljeno kako se u Srbiji pokrenuo postupak vraćanja vojne obveze. S približavanjem parlamentarnih izbora, priča se i dalje kotrlja kroz javni prostor.

Premijer Andrej Plenković u ponedjeljak je dao do znanja da se doista ide prema vraćanju obveznog vojnog roka koji je “zamrznut” 2008. godine, netom prije prijema Hrvatske u NATO-savez. Plenković kao argument ističe sigurnosne razloge.

“Vojni rok ne može biti sebi svrha”

A što kažu stručnjaci? Vojni i sigurnosni analitičar Marinko Ogorec smatra da u Hrvatskoj treba vratiti vojni rok bez obzira na troškove.

“To se sve više postavlja kao značajno pitanje u većini europskih zemalja, tako da je i Hrvatska u tome. Naravno da bi to stvorilo troškove jer ako jedan segment obrane zanemarujete 20 i više godina, naravno da morate ulagati znatno više nego što bi bilo potrebno da se svih tih godina normalno izdvajalo za obranu. Ne mislim samo na vojni rok, koji je zamrznut prije 15 godina, nego na cjelokupni sustav. Oružanim snagama potrebno je mnogo toga čega sada nema”, kazao nam je Ogorec.

Vojni stručnjak, doc. dr. Slavko Barić s Hrvatskog vojnog učilišta, kaže da uvođenje obveznog vojnog roka doživljava kao predizbornu priču.

Mjesec dana, tri ili više?

Pitanje je i koliko bi reaktivrani obvezni vojni rok trajao. Zasad se govori o mjesec dana do šest mjeseci obuke.

“To ovisi o tome što se želi postići, a to još nitko nije definirao. S tri mjeseca može se donekle ostvariti temeljna obuka vojnika. Sa šest mjeseci možete ostvariti temeljnu i dio specijalističke obuke. A i ako bude samo mjesec dana, opet se mora definirati što se time želi postići”, kaže Ogorec.

“Mladi ljudi će za tri mjeseca steći određena znanja, ali neće dobiti vojno-evidencijsku specijalnost. Za tri mjeseca dobit ćemo samo pješake, a vojska se ne sastoji samo od pješaštva. Imamo i topništvo, inženjerstvo, ABKO… Nakon tri mjeseca ne stekne se specijalnost, nego ste samo običan vojnik-pješak koji zna stajati u stroju. A to nije dovoljno”, ističe Barić.

“Učimo od skandinavskih i baltičkih država”

Barić smatra da se određena znanja mogu steći tijekom osnovne i srednje škole, poput pružanja prve pomoći unesrećenima.

“Trebamo iskustva skandinavskih zemalja, ali i Poljske, Nizozemske, a da o Finskoj i baltičkim državama i ne govorim gdje u školama provde koncept sveobuhvatne obuke civilne zaštite. Uvođenjem stjecanja tih znanja i vještina u školsko obrazovanje – ne da to bude predvojnička obuka – može se skratiti služenje vojnog roka. A kod mladih ćemo dobiti osjećaj socijalne i nacionalne pripadnosti i dužnosti koju bi kao građani trebali imati prema vlastitoj državi i narodu. Mi smo to izgubili jer smo izgubili osjećaj za zajednički interes. Zanemarili smo to da živimo u zajednici i da smo usmjereni jedni na druge. Od prve pomoći, reagiranje u situacijama prirodnih nepogoda, do toga kako se ponašati u skloništu ili u slučaju uzbune, što ponijeti sa sobom… Sve to podiže otpornost cijelog društva na određene opasnosti koje ne moraju biti samo ratne”, napominje Barić.

“Krivo tumačimo priziv savjesti”

Ogorca smo pitali kako riješiti pitanje priziva savjesti. Upravo je zbog masovnog konzumiranja tog prava svojedobno došlo do urušavanja koncepta obveznog vojnog roka, jer se većina pozivala na etičke razloge neuzimanja oružja u ruke.

“Kod nas je priziv savjesti potpuno pogrešno protumačen. Priziv savjesti ne znači odricanje od vojnog roka niti to podrazumijeva civilno služenje roka umjesto vojnog. Kad se pozivate na priziv savjesti, imate pravo da ne nosite i koristite oružje, ali vas to ne bi trebao osloboditi služenja vojng roka. Imamo čuveni slučaj američkog vojnika Desmonda Dossa u Drugom svjetskom ratu koji je dobio medalju časti upravo zbog svog herojstva u borbi iako je imao priziv savjesti. On nikada nije uzeo oružje u ruke, ali je kao vojni bolničar spašavao ljude s prve crte bojišta i nekoliko puta je bio ranjen. Priziv savjesti ne znači da ste oslobođeni rizika i opasnosti kojima su izloženi oni bez priziva savjesti”, rekao je Ogorec.

Njemačka ročnicima daje porezne olakšice

Barić smatra da za ponovno uvođenje vojnog roka treba osnovati povjerenstvo na razini Vlade.

“To nije stvar Glavnog stožera. Glavni stožer će napraviti nastavni plan i program i provoditi ga, ali država je ta koja treba sve to regulirati. Ona treba jasno odrediti što dobiva društvo, a što pojedinac time što će tri mjeseca provesti služeći vojni rok, a kasnije se uključiti u pričuvu ili u profesionalni sastav”, kaže.

“U Njemačkoj onaj tko se odazove na služenje vojnog roka ima porezne olakšice na plaću, a poslodavac koji zapošljava ljude koji su u vojnoj pričuvi također plaća manji porez. U Italiji ili Španjolskoj oni koji odsluže vojni rok imaju prednost pri zapošljavanju u državnim službama. To što će kod nas netko dobiti 700 eura i bit će mu priznata tri mjeseca radnog staža – premalo je”, smatra Barić.

Prostor, oprema, predavači i… novac

Dakako, pitanje je i postoji li potrebna logistika i infrastruktura za obnovu ob veznog vojnog roka.

“Za nastavu morate imati prostor, opremu i dobre predavače. Ako mislimo da ćemo mlade ljude staviti u vojarne i da će ih tamo obučavati profesionalni vojnici koji inače imaju svoj raspored u jedinici, onda nešto ne štima. Postoje određeni preduvjeti koji se moraju ispuniti. Ovo ne smije izgledati kao prisila u smislu “sutra će biti rat pa nam treba vojska”. To nije dobro, odaziv ne bi bio dobar. Treba ići s jasnim ciljevima, programima i benefitima, a za to su potrebna izuzetno velika ulaganja i jako dobra priprema. To je nacionalni program i, ponavljam, u to se mora uključiti Vlada. O tome ne može odlučivati ministar ili načelnik Glavnog stožera. Meni se iz ovoga što čujem čini da je vojni rok cilj. Ne! Vojni rok je sredstvo za postizanje viših standarda u obrambeno-sigurnosnom organiziranju države”, zaključio je Barić.