'Da preživim, s mrtvog Ive sam morao skinuti košulju u ćeliji...'

PREMINUO OD BATINANJA Logoraš Josip Čačić s Ivanom je dijelio ćeliju. Svjedoči da je bio potpuno crn od batina. Preminuo mu je na rukama...

Ivan Gregurić iz Gornjeg Viduševca od silnih batina preminuo je u glinskom logoru 6. listopada 1991. godine. Njegove posmrtne ostatke još nisu pronašli, a majka mu je u međuvremenu preminula. Posljednje trenutke života s njim je u ćeliji dijelio logoraš Josip Čačić (75), rođeni Petrinjac. U logoru su se i upoznali.

- Zarobljen sam 21. rujna 1991. godine u Petrinji. Dan kasnije prebacili su nas u logor u Glinu. Već pri zarobljavanju mlatili su po nama kao po starim kantama. Smjestili su me u samicu. Kada je pao Gornji Viduševac, doveli su jednog zarobljenika. Nitko ga nije poznavao niti znao odakle je. Na sebi je imao radno odijelo i košulju zasukanih rukava. Na nogama je imao cipele poprskane krečom. Bio je potpuno crn od udaraca, nije bilo mjesta koje nije bilo crno od batina. Stražari su nam rekli da je iz Gornjeg Viduševca, da ni s kim ne kontaktira i ne obazire se na njihove naredbe.

Lupao je i urlao

Da, izgubio je razum od njihovog batinanja, psihičkog i fizičkog zlostavljanja koje je započelo kada su ga zarobili -prisjeća se Čačić. Stanje mu se, svjedoči, pogoršavalo iz sata u sat, a smjestili su ga u ćeliju koju je Josip dijelio s još jednim logorašem. U tu ćeliju veličine možda četiri kvadrata, veli, stao je tek krevet, odnosno daske koje su u sredini bile zavarene željezom da se ne mogu trgati te čučavac.

- Kada su nam ga gurnuli u ćeliju, lupao je i urlao od bolova. Nismo znali što bi. Probdjeli smo noć s njim. Pred jutro se smirio, kolega mu je dao cigaretu i onda nam je ispričao da se zove Ivo Gregurić - svjedoči s mukom Josip. U toj hladnoj ćeliji Ivo mu je ispričao da je bio poljoprivrednik, da mu je brat poginuo, otac umro i da mu je samo majka živa. Dragovoljno se prijavio u policiju kako bi branio Hrvatsku. Zarobili su ga kad je Viduševac pao.

- Tražili smo stražare da mu donesu nešto za presvući. Jedan od njih otišao je i vratio se skošuljom, trapericama i čistim gaćama. Ivo nam je dozvolio da ga operemo koliko smo mogli. S lica smo mu skinuli ostatke sasušene krvi, počešljali ga i odjenuli. Ispričao nam je da su ga četnici uhitili pod optužbom da posjeduje oružje i ugrožava Srbe. Ivo je cijelo prijepodne ležao i tražio nas da mu damo malo vode ili cigaretu.

Na kiši u kratkim rukavima

Odbio je ići na ručak i požalio se da ne može ni jesti, niti piti, da se ne osjeća dobro - svjedoči Josip koji je prije ručka s prijateljem iz samice krenuo u uobičajenu šetnju. Pratili su ih naoružani stražari sa spremnim metkom u cijevi. Logoraši su, slabo odjeveni, na kiši i vjetru čekali svoj red za mršavi ručak.

- Nas nekoliko imali smo samo majice kratkih rukava. Drhtali smo i cvokotali čekajući naš red . Nastojali smo zauzeti što bolje mjesto pod šatorom koji je prokišnjavao. Kada su nas vratili u ćelije, zatekli smo Ivu kako čuči glavom naslonjenom na zid. Bio je gotovo pa u besvijesnom stanju, jer su ga ponovno pretukli dok smo bili na ručku. Teškom mukom prijatelj i ja podigli smo ga na krevet od dasaka. Lice mu je bilo obliveno krvlju. Srušio se na krevet i umro. Upravo tako brzo kako sam ispričao - sklopljenih očiju niže Josip. Lupali su po vratima ćelije i dozivali stražare ne znajući što da dalje urade s preminulim čovjekom. Stražar je bez imalo empatije, hladno primio vijest o smrti još jednog logoraša. Dobacio im je da Ivu izravnaju na daskama i čekaju da se vrati.

- Bespomoćno smo gledali u mrtvog Ivu zadubljeni svatko u svoje misli. Čeka li to nas dvoicu? Kako ćemo mi skončati? Odjednom mi je na pamet pala strašna ideja koja me i danas boli kada je se sjetim. Ivo je na sebi imao novu košulju dugih rukava. Toplu. Istog sam se trena posramio vlastite misli, savjest mi je govorila da je čovjek mrtav, da je to grijeh. Ali..skidao sam košulju s mrtvog čovjeka i šaptao: “Dragi moj prijatelju, tebi ova košulja više neće trebati, a mene će možda spasiti.” To su mi najteži trenuci logora. Uz sve batine koje sam dobio, uz sva brutalna ispitivanja, ovo je bilo nešto najgore - pripovijeda Josip dok mu se oči pune suzama. Trenutak u kojem su Ivu odveli nije vidio, jer su ih privremeno premjestili u drugu ćeliju. Ne zna što su s njegovim tijelom napravili, gdje su ga zakopali. Zna samo da ga do danas nema.

Košulja ga proganja i danas

- Na tim daskama na kojima smo spavali pronašao sam Ivin prsten i spremio u džep košulje. Želio sam ga s tom košuljom, predati njegovoj majci, ako se dočepam slobode. Znao sam da će mu majka iako beskrajno tužna, ipak biti sretna dobije li bar nešto od svog mrtvog sina. Nakon što smo razmijenjeni, zbog teških sam ozljeda završio u bolnici, a potom na rehabilitacijama u toplicama. Do župnika iz Gornjeg Viduševca došla je informacija da tražim Ivinu majku i posjetio me na rehabilitaciji u toplicama. Dao sam mu košulju i prsten da ih preda Ivinoj majci - zaključio je Josip koji bi najradije zaboravio sve te silne strahote koje je prošao sa drugim logorašima.

Prvi zarobljenici u glinski logor dovedeni su krajem kolovoza 1991. godine. Postojao je sve dok hrvatske snage nisu oslobodile Glinu 6. kolovoza 1995.

Iznijeli su ga iz logora u bojleru za šurenje svinja. Ne zna se gdje je

U to vrijeme u logoru je bio zatočen i Ivan Turudić, danas predsjednik Hrvatskog društva logoraša.

- Gledao sam kako u bojleru za šurenje svinja odnose mrtvog Ivu. Prošli su kroz ta crvena vrata logora i više ništa o Ivi ne znam - rekao nam je Turudić.

Ivo je rođen 24. veljače 1956. godine u Gornjem Viduševcu. Nije bio oženjen, živio je s majkom jer mu je brat ranije preminuo. Bavio se poljoprivredom, a početkom agresije na Hrvatsku priključio se obrani kao pričuvni policajac MUP-a. Čim su ga zarobili, četnici su ga počeli zlostavljati.