Tko ne pozna nogomet u dušu za predstojeći dvoboj Vatrenih protiv Albanaca reći će da je riječ o utakmici u kojoj će se sve pitati samo Hrvatsku. Jest, tako bi trebalo biti u “normalnim” okolnostima. Da naša reprezentacija nije tako ružno i grubo poražena protiv Španjolaca i raspoloženje kod naših bilo bi drugačije, a na krilima vjere u sebe i očigledne kvalitete tada bi se zaista “pitala samo Hrvatska”.

A sada? Temperamentni kakvi već jesmo kao da smo tražili što se događa unutar odnosa u reprezentaciji, neki su posezali i za teorijama zavjere, a da ne spominjemo lavinu kritika prema izborniku Zlatku Daliću. A samo je jedan temelj za takvo ponašanje. Naša reprezentacija navikla nas je na uspjehe, “gaženje” suparnika, te zajedničke proslave, pa kao da se bojimo da ne ostanemo bez svega toga.

Kako ipak nije ništa izgubljeno, jer ništa nismo ni imali – možemo čak reći da europska smotra za Hrvate tek sada počinje. Ono što svaki sportaš želi Hrvatska ima. Ovisi sama o svom učinku, ta gdje ćeš bolje?

Pobjeda mora pasti

Sada se razmetati izjavama „ako ne možemo pobijediti Albaniju onda ni ne zaslužujemo prolaz„ isto je jedna mjera bahatosti, pa se nećemo služiti tom otrcanom frazom. Svako u skupini ima pravo na ispravljanje pogreške, pa tako i Hrvati, kasnije Belgijanci, Ukrajinci…

Shema natjecanja u kojem 16 reprezentacija ide u osminu finala iz šest skupina na način da dalje idu sve momčadi s prva dva mjesta i još četiri najbolje trećeplasirane momčadi ipak ostavlja prostor za brisanje kikseva. Riječ je o turnirskom natjecanju, pa nije rijetko, kao na svjetskim smotrama, da onaj koji zabilježi u prvoj utakmici ode i do kraja.

Albance se ne smije shvatiti niti neozbiljno, niti preozbiljno. U partiji kakve Hrvatska nerijetko zna pružati mogu se elegantno riješiti. Samo, kako doći do takve partije nakon srozavanja morala poslije kraha sa Španjolcima. Suvremen nogomet ima mnoge elementa i psihologije i psihijatrije. I tu je Dalić sa suradnicima morao najviše djelovati.

Osjeća se pritisak

Jednom davno je Jose Mourinho lijepo rekao: “Nije problem motivirati igrača, problem ga je nakon razočaranja – remotivirati”. Upravo u takvoj situacija naša se naša nacionalna nogometna momčad. Neminovno, igrači sada ojsećaju pritisak, pa pola Hrvatske je u Njemačkoj, očekuje se sve i svašta, a stvari mogu, eto, izvisiti.

Tko bi se više onda sjećao Rusije, Katara, Rotterdama, bila bi to onda tragedija s elementima parodije, odjednom nam baš više nitko ne bi valjao. I da bi se sve to izbjeglo valja dobiti Albaniju, steći sigurnost s tri boda koja bi mogla biti dostatna za odlazak među one najbolje trećeplasirane, a u zadnjem dvoboju protiv Italije možda biti relaksiran i bez straha pa biti još bolji. Makar, da se i izgubi ili remizira protiv Albanije i pobjeda protiv Italije mogla bi biti plodonosna za osminu finala.

To su, eto, kalkulacije, ali i kako bi rekao pokojni Ćiro Blažević i “akrobacije bez legtimacije”. Ono što Hrvatska mora napraviti je jednostavno – u finoj partiji dotući Albance i vratiti povjerenje nacije. 

Imaju računicu

Samo, imaju i Albanci svoju računicu, ali i kvalitetu. Protiv Italije uopće, eto, nisu bili loši, možda pomalo neiskusni što je shvatljivo jer su na velikim natjecanjima rjeđe nego muž koji ima ljubacnicu sa suprogom. Ako je išta najveća albanska vrlina onda to jest fanatičnost momčadi, pronicljivost brazilskog trenera Sylvinha i golema podrška publike. Zanos koji okružuje albansku vrstu je golem. A igrački kadar nije siromašan kao nekada. kada bi autdajderske momčadi jedva sastavljale reprezentaciju iz domaćih liga.

Albanska momčad ispunjena je prokušanim profesionalcima i legionarima. Igrači, albanski, iz europskih liga i ovu smotru vide kao svoje dokazivanje, žele dići svoju tržišnu cijenu, ali i žele razveseliti sunarodnjake koji su im poklonili povjerenje. Takav suparnik zna biti neugodan, grub i uporan i valja ga znati slomiti.

Ako tražimo neku „kvaku 22„ koja bi mogla biti temeljni čimbenik hrvatskom uspjehu u toj utakmici onda moramo malo pogledati u prošlost. Jest, znala je Hrvatska biti ozbiljno uzdrmana, i u prošlim Euro kvalifikacijama, i u skupini Lige nacija nakon što su nas zašamarali, danas vidimo, odlični Austrijanci, izvukli smo se i u Kataru na svjetskoj smotri. 

Hrvatska ima moć rekuperacije

Dakle, Hrvatska ima moć rekuperacije i ispravljanja grešaka. Što je, priznajmo, odlika, odličnih momčadi. Na tome temeljimo svoje povjerenje prije sraza s Albancima.

Naš sljedeći suparnik nije strašilo. Riječ je o momčadi koja s pravom gaji ambiciju koju samo odlučna momčad može slomiti. To što je kvaliteta na vagi uvjerljivo na hrvatskoj strani niti nas smije zavarati, niti je bitno na ovakvim natjecanjima. Uostalom, tajna popularnosti nogometa kao najpopularnijeg kolektivnog sporta upravo leži u činjenici da u usporedbi sa svim ostalim sportovima u nogometu najviše ima iznenađenja.

Zar nismo mi svjetska senzacija zadnjih nekoliko godina? Budimo sigurno da slično razmišljaju i Albanci. Ne igramo protiv “jazavaca”, kada se to dubinski shvati onda problema ne bi smjelo biti. No, već rekosmo, čudna je ljudska psiha. A od Dalića se očekuje da vrati povjerenje nacije, pa makar i izvukao neke nepopularne poteze i “uznemirio pola nacije”, ma i ako neki “nedodirljivi” završe na klupi…