DALMACIJA U PRVIM MJESECIMA DOMOVINSKOG RATA - LJETO/JESEN 1991.

Dalmacija je hrvatska regija od izuzetnog strateškog značenja, s iznimnim prirodnim ljepotama, podneblje bogato i ugodno za život, u velikoj mjeri zahvaljujući Jadranskom moru i povoljnoj mediteranskoj klimi. Prostire se na površini od oko 11.960 km² ili na približno 22 % (kopnene) površine Hrvatske i u njoj živi nešto manje od 800.000 stanovnika. Proteže se oko 400 kilometara uz more i zahvaća kopneni pojas od oko 70 kilometara (u prosjeku) u unutrašnjosti, uz mnoštvo otoka, s većim gradovima - biserima Jadrana: Zadrom, Šibenikom, Splitom i Dubrovnikom, uz to, bogata je jezerima, rijekama, poljanama, šumama i plodnim područjima povoljnim za uzgoj najrazličitijih biljnih kultura i stoke.

 Zato nije čudno da je kroz cijelu svoju povijest bila na meti mnogih osvajača, pa tako u najnovije vrijeme i srpskog agresora koji je od kraja 80-ih godina XX. stoljeća krojio planove o njezinu osvajanju i izlasku na more. Zadar je u planovima velikosrpskih osvajača već u ljeto 1991. godine smatran "srpskom lukom" - a iste aspiracije srpski su fašisti imali i prema Šibeniku, Splitu i Dubrovniku, računajući na udarnu snagu tadašnje JNA i činjenicu da je hrvatski narod razoružan.

 Dalmacija se nalazila u naročito nepovoljnom položaju, budući da je bila izložena napadima s mora, kopna i iz zraka, a pogotovu je stanje bilo teško na jugu, gdje se hrvatsko ozemlje pretvara u uzak priobalni pojas u odnosu na granicu s BiH. Pomorskim snagama je u cijelosti raspolagala tada neprijateljska - agresorska JNA (JRM).

 Već nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora (travnja/svibnja) 1990. godine, narod se u ovim krajevima suočio sa srpskom terorističkom pobunom koja je 17. kolovoza iste godine započela na području Knina, Benkovca i Obrovca. Ova "balvan revolucija" bila je nastavak agresivnih nastojanja srpskih ekstremista da svojim nasilnim akcijama spriječe uspostavu demokratske vlasti i onemoguće legitimnu volju hrvatskog naroda i ogromne većine građana Republike Hrvatske koji su svoju budućnost odlučili potražiti izvan SFRJ, što im je dopuštao i tadašnji Ustav savezne države.

 Manje od 7% (u odnosu na ukupno stanovništvo) građana srpske nacionalnosti - mahom iz ruralnih područja - krenulo je protivno svim normama međunarodnog prava i nelegalno, u avanturu stvaranja svoje paradržave na teritoriju Hrvatske, najprije uz pomoć rušilačkih mitinga (koji su započeli već 28. veljače 1989. godine u Kninu), preko podizanja barikada i uspostave naoružanih straža, do rušenja balvana preko cesta, pruga i nadvožnjaka, te proglašenjem svojih "autonomnih oblasti", s krajnjim ciljem razbijanja zemlje u kojoj su živjeli i priključenjem najmanje 1/3 njezina teritorija Srbiji.

 Stari hrvatski kraljevski grad Knin postao je središte terorističke pobune i otuda se ona kao požar širila na druga područja - gdje god je koncentracija srpske manjine bila takva da se to moglo organizirati.

 Srpski teroristi su postupali po nalozima Beograda i njihove su akcije bile dio šireg plana koji je u konačnici trebao dovesti do stvaranja "Velike Srbije" sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag. Jako su dobro od početka znali, kako su na njihovoj strani Srbija, Crna Gora, JNA i najveći dio saveznih institucija tada raspadajuće SFRJ. Od ljeta 1990. godine, njih se intenzivno naoružava iz vojnih skladišta, preko KOS-a JNA i SDB-a, uz aktivno sudjelovanje stranke SDS koja je bila samo pokriće za djelovanje četničkih ekstremista.

 Već u rano proljeće 1991. godine, na njihovu se stranu stavlja  tadašnja JNA (u početku prikriveno, pod izlikom stvaranja "tampon zona" između "zaraćenih strana", a potom sve otvorenije, što je primjetno od Pakraca, preko Plitvica do Borova Sela, Ljubova i Gline), a u ljeto (3. srpnja) ova "savezna vojska" kreće u otvorenu agresiju na Hrvatsku zajedno s četnicima, domaćim srpskim teroristima, "teritorijalcima" i dobrovoljcima iz Srbije, BiH i Crne Gore - u bitku za "Veliku Srbiju".

Hrvatski narod u Dalmaciji od početka je pružao otpor toj agresivnoj osvajačkoj politici. Već 6. svibnja 1991., građani su se spontano okupili pred tadašnjom "Komandom vojno-pomorske oblasti" u Splitu, tražeći da se stane na kraj samovolji srpskih terorista i prestane s njihovim pomaganjem (jer sve što su činili omogućavala je i pokrivala JNA). Djelovanje terorista činilo je život na zaposjednutim područjima nemogućim: osim prekida komunikacija (cesta, pruga, mostova), izolirali su i držali u okruženju sela s većinskim hrvatskim stanovništvom, sprječavali promet roba i putnika, pucali na Hrvatsku policiju, civile i novinare - ali vojska koja je sve to mogla lako riješiti nije poduzimala ništa. Na nesreću, tijekom prosvjeda nepotrebno (pod nikad razjašnjenim okolnostima) gine jedan mladi ročnik JNA (Makedonac), što dodatno diže tenzije i čini ozračje još eksplozivnijim. Podsjetimo: ovaj je prosvjed uslijedio je samo 4 dana poslije krvavih zločina u kojima su srpski ekstremisti u Borovu Selu masakrirali 12 hrvatskih redarstvenika i njih 23 ranili (u planski postavljenoj zasjedi), te istoga dana (2. svibnja te 1991.), u Polači kod Zadra, bez razloga i povoda ubili 23-godišnjeg hrvatskog redarstvenika, Franka Lisicu iz Bibinja.

 Nakon početnih udara i djelomičnih uspjeha tehnički i brojčano neusporedivo nadmoćnije JNA, četnika, krajinskih terorista, "teritorijalaca" i srpskih dobrovoljaca na sinjskoj, drniškoj i zadarskoj bojišnici, Hrvatska policija i vojska u nastajanju se konsolidiraju, naoružavaju i ubrzano obučavaju (u ratnim uvjetima) i već u proljeće 1992. godine, preuzimaju inicijativu.

Prvi hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga

Republike Hrvatske ljubi državnu zastavu na tvrđavi u Kninu,

5. kolovoza 1995. godine

(Adresa slike)

 U prvoj fazi hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, glavninu snaga u Dalmaciji činile su kopnene postrojbe raspoređene u 13 pješačkih brigada, s ukupno nešto više od 40.000 pripadnika (krajem 1991. godine). Pored toga, veliku je ulogu u obrani i kasnijem oslobađanju okupiranih područja imala Hrvatska ratna mornarica, te snage Ministarstva unutarnjih poslova (djelatna, pričuvna i specijalna policija). Eskadrila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva je također bila važan čimbenik i ona se u Dalmaciji oslanjalo na jednu zrakoplovnu bazu i nekoliko pomoćnih (travnatih) aerodroma. Tu su bili i Odredi narodne zaštite kao ispomoć Oružanim snagama.

 Nemjerljivi obol pobjedi nad velikosrpskim agresorom dala je i Hrvatska ratna mornarica. Poslije osnivanja Zbora Narodne Garde kao kopnenih snaga (krajem svibnja 1991. godine) i sve agresivnijeg nastupanja kako srpskih terorista tako i JNA, Hrvatska je odlučila uspostaviti nadzor nad svojim morem i priobaljem. Tada je u okolici Zadra, Biograda i Dubrovnika pod hrvatskom kontrolom bio tek uzak pojas primorja, dok je manji dio obale već okupiran (Masleničko ždrilo kod Zadra, Zaton, Ston, Slano i Konavle) i tu je agresiju trebalo zaustaviti i osigurati strateške pozicije u odnosu na neprijatelja, kako na moru tako i po dubini, u priobalju.

 U Novigradu je tako u drugoj polovici srpnja 1991. godine, formiran prvi konvoj od nekoliko ribarica i trajekata, za prijevoz i izvlačenje pripadnika 4. brigade i njegova prva zadaća obavljena je u noći 29/30. srpnja 1991. Potom je 112. brigada HV (Zadarska) 21. kolovoza iste godine ustrojila za svoje potrebe flotu od 3 remorkera i ribarska broda u mjestu Kali na otoku Ugljanu.

 Bio je to začetak HRM koja je formalno ustrojena Ukazom predsjednika države i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, dr. Franje Tuđmana od 12. rujna 1991. godine, kao grana Oružanih snaga RH koja objedinjuje pomorske resurse, s ciljem koordiniranog djelovanja i rukovođenja u bojnim operacijama na Jadranskom moru, otocima i u priobalju. Prvi zapovjednik HRM bio je admiral Sveto Letica i ona je imala zapaženu i važnu ulogu u Domovinskom ratu vezano za obranu i osiguravanje hrvatske obale i otoka, blokadu pomorskih putova i strateških pravaca u zoni kretanja neprijatelja, kao i oslobađanje južnog Jadrana. U svome je sastavu imala i Divizijun pomorskih i kopnenih diverzanata (352. bojna diverzantsko-roniteljska HRM), poznat kao "Murine", s oznakama "DPD" (Divizijun pomorskih diverzanata) koji je djelovao od listopada 1991. godine i bio sastavljen od dragovoljaca koji su napustili tadašnju JRM i uključili se u obranu Domovine - bivših pomorskih diverzanata, ronilaca i Specijalne policije. Ovaj je Divizijun kao elitna mornarička postrojba u sastavu hrvatskih Oružanih snaga, sudjelovao u brojnim operacijama na Južnom bojištu, a njegovi pripadnici su se naročito istaknuli u operaciji "Maslenica".

 U hrvatskoj floti, prvi je brod bio desantno-jurišni čamac DJČ-103, zaplijenjen od JRM (14. rujna), u vrijeme dok je bio u Veloj Luci na remontu. Već 14/15. rujna 1991., u akciji "Zelena tabla - Mala bara" (koja se odvijala u Pločama i okolici), hrvatske su pomorske snage zauzele važna skladišta naoružanja i streljiva, a u Tatinjama i skladišta morskih mina, što je bilo vrlo važno za Hrvatsku i njezine pomorske snage u nastavku rata. Oslobađanje luke i deblokada grada Ploče bio je prvi veliki uspjeh Hrvatske ratne mornarice. Prve moćne oružane sustave, hrvatske snage su dobile zauzimanjem obalnih topničkih bitnica na Korčuli, Zečevu, Šolti, Smokvici i Žirju i to je bilo u velikoj mjeri odlučujuće za uspjeh obrane otoka i priobalja.

 U vrijeme bitke za Šibenik (16-22. rujna 1991.), pripadnici PU Šibenske i 113. brigade, u bazi Kuline, zarobili su 15 ratnih brodova i plovila. U isto vrijeme, radnici Mornaričkog tehničko-remontnog zavoda 'Velimir Škorpik', preuzeli su ovaj Zavod s 19 ratnih brodova i plovila, tako da su hrvatske pomorske snage s ovih 34 plovila i uz koordinirano djelovanje s kopnenim snagama uspjele obraniti grad Šibenik od napada JNA. Još nekoliko zarobljenih brodova u pojedinačnim akcijama (OB-02 Šolta i drugi), s onima koji su već bili na raspolaganju, predstavljali su temelj Hrvatske ratne mornarice.

 Zapovjednik HRM, izdao je dana 24. rujna 1991. godine zapovijed za ustrojavanje Ratne luke Šibenik, a 5 dana poslije (29. rujna) od zarobljenih brodova formirane su Udarne pomorske snage (UPS) u čijem su sastavu bili ratni brodovi:

• RTOP - 402 (danas RTOP-21 Šibenik)
• TČ-222 - (danas TB-51 Vukovar)
• RČ-310 - (danas OBM-41 Dubrovnik)
• PČ-171 - (danas OB-61 Novigrad)
• PČ-180 - (danas OB-63 Cavtat)
• PČ-181 - (danas OB-64 Hrvatska Kostajnica)

 U povjesnici Domovinskog rata, ostaje zlatnim slovima upisana blistava pobjeda naše Hrvatske ratne mornarice nad neusporedivo jačim neprijateljem (pomorskim snagama JNA), u Splitskom kanalu, 15. studenog 1991. godine. Ta velika pobjeda, pokazala je tko je stvarni gospodar hrvatskog Jadrana i priobalja.

 Olakotna okolnost za hrvatske pomorske snage (a otegotna za agresora) bila je ta što na otocima i u priobalju hrvatskog Jadrana nije bilo pete kolone. Dalmatinci su disali kao jedan za Hrvatsku i bili pripravni učiniti sve za slobodu svoje zemlje, što je bila dodatna motivacija svima koji su se aktivno uključili u borbu protiv okupatora.

Procjene su da je tijekom Domovinskog rata u obrani Republike Hrvatske ukupno sudjelovalo oko 476.000 branitelja, od čega njih najmanje 120.000 bilo iz Dalmacije.

 Okosnicu kopnenih Oružanih snaga u Dalmaciji činile su: 4. gardijska brigada (Split), 112. brigada (Zadar), 113. brigada (Šibenik), 114. brigada (Split), 115. brigada (Imotski), 116. brigada (Metković), 134. brigada (Biograd), 141. brigada (Split), 142. brigada (Drniš), 156. brigada (Makarska), 158. brigada (Split), 159. brigada (Zadar) i 163. brigada (Dubrovnik). Ove su postrojbe odigrale veliku ulogu u obrani Šibenika, Zadra i oslobađanju Ploča, sa širim zahvatima na području Dalmacije gdje je neprijatelj od proljeća 1992. godine nadalje doživljavao poraz za porazom. Ostaje zabilježena i vrlo važna operacija oslobađanja hidroelektrane Peruča (početkom 1993. godine) koju je neprijatelj namjeravao minirati, te operacija Miljevci, Maslenica, Novigrad i brojne druge bitke, a kao kruna svega, dolazi oslobađanje kompletnog juga Hrvatske - od Slanog preko Dubrovnika, Župe dubrovačke, Konavla i Cavtata do rta Oštra (Prevlake).

 I u "Oluji", koja je bila najznačajnija i najmasovnija vojna operacija hrvatskih snaga, dalmatinske postrojbe (naročito 4. gardijska brigada) dale su ogroman doprinos. "Pauci" (4. "splitska") i "Pume" (7. "varaždinska"), 5 kolovoza 1995. godine ulaze pobjedonosno u Knin, hrvatski kraljevski grad, Zvonimirov grad i tako stavljaju točku na paradržavu srpskih terorista koji pred njima bezglavo bježe.

 Nažalost, Dalmacija je kao i drugi krajevi Hrvatske izloženi agresiji, morala žrtvovati najbolje sinove i kćeri za slobodu, ali ono što su njezini domoljubi u tom razdoblju naše novije povijesti učinili, može joj služiti na čast. Južnjačko srce bilo je jače od čelika, a hrvatski narod (kako Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini), čvrsto ujedinjen u obrani svoje zemlje, sve do konačnog i potpunog poraza neprijatelja.

 Prisjetimo se na kraju nekih događaja iz kolovoza i rujna 1991. godine, vezano za ratna zbivanja na području ove hrvatske regije:

6. kolovoza

- trupe JNA, uz korištenje helikoptera, opkolile su policijsku postaju na otoku Šolti, u mjestu Grohote, a u isto vrijeme, brodovi JRM blokirali su morski prolaz između Šolte i Splita

- Srpske paravojne postrojbe ispalile su 30 minobacačkih granata na selo s hrvatskim većinskim stanovništvo (Vačani) kraj Skradina

- Srpska paravojska je u skradinskom zaleđu pucala na hrvatske kanadere, kojom prilikom su uzrokovali požar

13. kolovoza

- U Kninu je 47 hrvatskih gardista zamijenjeno za 28 pripadnika srpskih terorističkih postrojbi

18. kolovoza

- Srpska paravojska iz Knina zaprijetila je napadom na policijsku postaju u Kijevu ako Hrvatska policija ne napusti selo u roku od 48 sati

19. kolovoza

- Sudi se (na Vojnom sudu) u Sarajevu četvorici civila koji su sudjelovali u prosvjedima protiv JNA Splitu (6. svibnja). Civili su bili oteti od KOS-a JNA i odvedeni nakon prosvjeda

25. kolovoza

- Postrojbe JNA i srpski teroristi bombardiraju Vrliku i Kijevo, na što hrvatske obrambene snage odgovaraju blokadom kasarne JNA u Sinju

26. kolovoza

- Martićevci i JNA, zaposjeli su većinsko hrvatsko selo Kijevo, najveće mjesto u općini Knin, koje su mjesecima držali u okruženju  

- Četvorica hrvatskih civila (koji su prosvjedovali protiv terora JNA i četnika 6. svibnja u Splitu), osuđeni su na po 15 godina zatvora na Vojnom sudu u Sarajevu

27. kolovoza

- Srpski teroristi i JNA žestoko su napali Dalmatinsku zagoru, sa zemlje i iz zraka, svim raspoloživim oruđima

3. rujna

- Srpski teroristi i JNA s položaja u Obrovcu, haubicama i tenkovima otvaraju vatru na Maslenički most (stratešku kopnenu vezu sjevera i juga Hrvatske) i okolicu Zadra

9. rujna

- Brodovi agresorske JRM iz dubrovačkog akvatorija otvaraju vatru na otoke Koločep i Lopud

11. rujna

- Srpski teroristi i snage JNA zajedničkim su snagama napali Maslenički most (kraj Zadra), blokirali ga i postavili oko njega barikade

16. rujna

- Jakim snagama JNA i srpskih terorista, iz svih raspoloživih oružja i oruđa napadnut je Šibenik, s kopna, mora i iz zraka

16-23. rujna

- Nakon teških borbi obranjen je grad Šibenik i okolica, zahvaljujući hrabrosti i požrtvovnosti hrvatskih branitelja, u borbi s neusporedivo jačim i tehnički opremljenijim neprijateljskim snagama

17. rujna

- Agresorska JNA s paravojnim srpskim formacijama napala Drniš i protjerala 17.000 njegovih žitelja

20. rujna

- Pobjeda hrvatskih snaga na drniškom području (kod Pakova Sela i Sedramića), gdje je zaustavljen 9. kninski korpus JNA

21. rujna

- Tijekom bitke za Šibenik, oborena su dva ratna zrakoplova agresorske vojske, što je uvelike podiglo moral hrvatskim braniteljima

23. rujna

- Zahvaljujući odlučnosti, hrabrosti i umješnosti hrvatskih branitelja iz sastava pomorskih snaga, poduzete su posljednje akcije u konačnom deblokiranju svih hrvatskih luka na Jadranu

25. rujna

- Srpski teroristi (martićevci) uz pomoć JNA (pod zapovjedništvom Ratka Mladića) zauzeli su grad Drniš, kojeg pale i pljačkaju, te iz njega odnose sve što mogu

- Iz ratne luke Lora, ratni brodovi JRM napali su grad Split

26. rujna

- Hrvatska vojska odbila napad na Molunat (priobalno mjesto u Konavlu - dubrovačko područje, kraj same granice s Crnom Gorom)

27. rujna

- JNA se povlači iz Sinja, nakon mukotrpnih pregovora

28. rujna

- Posljednje postrojbe agresorske JNA napuštaju otok Korčulu

29. rujna

- Kontraadmiral JRM, Crnogorac Vladimir Barović (novoimenovani zamjenik komandanta VPO Split) počinio je na Visu samoubojstvo jer nije htio izvršiti zapovijed po kojoj je trebao razarati hrvatska mjesta na obali Jadrana

- Napuštajući akvatorij Vele Luke, pripadnici agresorske JRM uništili su skladište streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava u Privali

29-30. rujna

- JNA je izvela žestoke napade na Nadin, Murvicu i Zadar 

- Istoga dana, agresorska JRM blokirala je dubrovački akvatorij u sklopu pripreme za predstojeći kopneni udar na ovaj grad iz smjera Crne Gore

Zlatko Pinter/PDN