Dana 24. travnja 1993. godine, na Južnom bojištu izvršavajući borbenu zadaću poginula su trojica pripadnika Specijalne postrojbe Glavnog stožera Hrvatske vojske „Bojne Zrinski“ – Stipe Vištica, Tomislav Majić i Ante Luketić…

Bojnik Stipe Vištica rođen je 12. ožujka 1971. u hercegovačkom selu Veljaci, a osnovnu i srednju elektrotehničku školu završio je u obližnjem Ljubuškom. U Domovinski rat dragovoljno se uključio pristupivši u ožujku 1992. godine Bojni Zrinski te je kao njezin pripadnik položio svoj život za slobodu Hrvatske.

Časnički namjesnik Tomislav Majić rođen je 6. veljače 1969. u hercegovačkom mjestu Drinovci. Ondje završava osnovnu školu, a potom i srednju strojarsku u obližnjim Grudama. Početkom agresije na Hrvatsku dragovoljno se priključuje hrvatskim snagama. Nakon provedene obuke stupio je u travnju 1991. u Bojnu Zrinski s kojom je prošao niz bojišta. U borbama na Blagaju kod Mostara lakše je ranjen no to ga nije spriječilo da se vrlo brzo vrati u borbu. Njegovi posmrtni ostaci vraćeni su u Hrvatsku tek u kolovozu 1994. kada je Tomislav Majić sahranjen na groblju u rodnim Drinovcima.

Bojnik Ante Luketić rođen je 22. prosinca 1964. u mjestu Korana kraj Plitvičkih jezera. Osnovnu i srednju strukovnu školu završio je u Varaždinu, a nakon završetka školovanja odlazi u Francusku gdje pristupa Legiji stranaca. Kada je u Hrvatskoj počeo rat odlučio da je napusti te pomoći obrani domovine. Stečena znanja i iskustva dijelio je s kolegama u specijalnim postrojbama Hrvatske vojske pripremajući ih za najsloženije akcije. Ratni put vodio ga je od Vukovara preko Hrvatske Kostajnice do gospićkog bojišta. Po smirivanju vojnih operacija u Hrvatskoj, odlazi u Hercegovinu gdje u Grudama osniva kamp za obuku. Nakon borbe za Kupres, u travnju 1992. godine, vraća se u matičnu Bojnu Zrinski s kojom sudjeluje u operaciji „Maslenica“. Nakon pogibije pokopan je uz vojne počasti na gradskom groblju u Varaždinu. Suborci ga se sjećaju kao hrabrog i neustrašivog vojnika.

„Njemu se nije trebalo ništa reći, on je radio po svome i uvijek bi došao u pomoć prvi, što se kasnije pokazalo na Maslenici, ai drugdje. Ja sam se s njim više puta sreo na ratištima…Eto, uvijek se dogodi da neke ljude često sretneš! Ali, on mi je ostao u pamćenju kao jako hrabar! Samo pazi, nije dosta biti samo hrabar nego trebaš biti i jako sposoban, a on je bio i sposoban čovjek. Stvarno nije mario za ništa, kad je imao zacrtano nešto, to bi on i napravio. On je mogao sam ratovati protiv vojske, mogao je bilo šta…Bio je dobar organizator. Na kraju je zapravo ostao neshvaćen…Jer malo su to ljudi sanjari, oni izvuku ratovanje na neki viši nivo, a kod nas se već počela koncentrirati vojska koja je po ustroju bila sve više i više nalik na staru JNA.“, prisjetio se Luketića, u intervjuu s povjesničarom Tomislavom Šuljem,

Izvor – Monografija 1. Hrvatski gardijski zdrug
Privatna arhiva Tomislava Šulja

Autor teksta – Borna Marinić