Dogodilo se na današnji dan: Poginuo od snajperskog hica

Iako su se sredinom ožujka 1992. godine mještani Dopsina, Vladislavaca i Hrastina, sela južno od Čepina kraj Osijeka, krenuli vraćati svojim domovima i sanirati ratne štete, opasnost od neprijatelja s druge strane i dalje je vrebala. Radilo se o prvoj crti i oprez je još uvijek trebao biti prisutan iako je više od dva mjeseca ranije potpisano Sarajevsko primirje o prekidu vatre. Osim topničkih, pobunjeni Srbi pokretali su čak i pješačke napade. Jedan takav napad na selo Hrastin odbili su 14. ožujka pripadnici 101. brigade. Ipak, neprijatelj nije mirovao. Dva dana kasnije, 16. ožujka 1992. godine pripadnik te postrojbe Alojz Medić stradao je u selu Dopsin od snajperskog hica.

Alojz, rođeni Zagrepčanin, odrastao je u velikoj obitelji Vjekoslava i Milke. Imao je čak 9 sestara, te trojicu braće, a sam je bio deseti po starosti. Otac mu je bio radnik, a majka kućanica. O njegovom mlađem bratu Nikoli slušatelji Domoljubnih minuta imali su prilike slušati prije samo deset dana, kada smo se spomenuli njegove pogibije prije 27 godina u bitci kod Ljubova.

Alojz se od malena isticao brigom za braću i sestre, pogotovo one mlađe od njega. Volio je putovati i baviti se djecom. Iako sam nikada nije bio oženjen, imao je mnogo nećaka i nećakinja. Pamte ga kao vedru, otvorenu, odlučnu i smirenu osobu. Po zanimanju je bio radnik. Kada je počeo rat, u jesen 1991. godine priključio se 101. brigadi Hrvatske vojske Susedgrad. S njom odlazi na istočno-slavonsko ratište gdje pogiba u 34. godini života. Pokopan je na zagrebačkom groblju Miroševec 20. ožujka 1992. godine. Sprovodne obrede provodio je danas pokojni msgr. Željko Jurak, iz župe Retkovec, koji je pored ostalog kazao:

„… Mi se danas ovdje opraštamo od našeg pokojnog brata Alojza. Alojz je trinaesti hrvatski vojnik koji je poginuo iz naše župe, Alojz je dakle trinaesta žrtva u ovom strašnom nepravednom rušilačkom ratu. Kad čovjek stoji nad otvorenim grobom jednog mladog čovjeka na čijem križu pišu trideset i tri godine, onda smo se sjetili da je još netko u povijesti umro za druge s trideset i tri godine: bio je to Isus Krist i to nam daje nadu i utjehu.

Isus Krist je umro za spas i sreću svih nas ljudi, Isus Krist je umro da nam ova smrt koju nam može nametnuti neprijatelj i onaj koji nas mrzi ne može nauditi: ona nas može samo za kratko vrijeme rastaviti, ali kada čovjek daje svoj život sa druge, onda mu taj život ne može biti izgubljen. Kao što Isusov život koji je dao s trideset i tri godine na križu nije izgubljen nego je uložen za sve nas, za sreću svih nas. Tako se čvrsto nadamo da Gospodin Bog, koji je dopustio da Alojz ode s ovoga svijeta, na

drugom svijetu može mu dati sto puta bolji život nego ga uopće ovdje možemo zamisliti. Stoga mi se rastajemo s njim u velikoj nadi; mi smo vjernici, mi smo kršćani. Ovaj život je svima kratko trajao, prije ili kasnije svi mi odlazimo i tijelo ostavljamo zemlji od koje smo i uzeti, ali naš duh odlazi na drugi svijet u sasvim drugi način egzistencije … Kad je Isus rekao, rekao da čovjeku ne će biti nenaplaćeno ono što je učinio za bližnjega – recimo na desnoj strani će stajati kad on bude sudio svijetu – na desnoj strani stajat će oni koji su gladnoga nahranili, žednoga napojili, gologa odjenuli, bolesnoga pohodili, onoga u tamnici posjetili… Kako li će više dobiti nagradu koji ne samo da su gladnoga nahranili ili bolesnog pohodili, nego život svoj dali za nas, za svoje bližnje!

Ako jest na njegovoj duši ostao kakav grijeh, pa čovjek je, svaki čovjek i može pogriješiti, krv koju je prolio za Domovinu – sve će to oprati pred licem Gospodnjim… kada pogibaju naši to je pogibija iz ljubavi; on je svoj život dao iz ljubavi, jer je ljubio Domovinu, jer je ljubio svoj narod, pa tko pogine iz ljubavi ide u krilo Nebeskoga Oca. Evo, s tom vjerom mi ovdje stojimo, s tom se vjerom mi s Alojzom opraštamo, čvrsto se nadajući kako ćemo se ponovo sresti i radovati nad svakom žrtvom, i ovom najvećom koju je on pridonio za spas Domovine. Amen!“