DOKUMENTI OTKRIVAJU AFERU Pet istinitih priča o obnovi Banovine 90-ih: ‘Sad će država OPET platiti ono što je već platila!‘

“Ovo je prvi slučaj za koji čujem da se u potresu srušila kuća koju smo radili, otići ću tamo”, kaže Franjo Andrašek

Kći mi je bila u kući kad se dogodio drugi potres, jedva je izašla van – započinje razgovor suznih očiju Dragana Balder koju smo sa suprugom zatekli na dvorištu dok su iznosili stvari iz kuće na koju su statičari stavili crvenu naljepnicu zbog strukturalnih oštećenja na objektu, a to znači da je neupotrebljiva.

– Kuća je za rušenje – dodaje Dragana Balder. Ta 37-godišnja državna službenica istog je trenutka kad smo se predstavili i rekli joj da smo iz Jutarnjeg lista otišla do automobila, iz kojeg je izvadila fascikl s dokumentacijom.

Puno šira odgovornost

– Ovo sam izvadila dan prije, nakon prvog potresa, kako bih kod sebe imala sve te papire – govori mi Dragana Balder dok mi pokazuje dokumente: zapisnik o primopredaji obnovljene kuće (između naručitelja i vlasnika korisnika) iz rujna 2001. godine te rješenje kojim je u srpnju 2001. utvrđeno da djed njezina supruga ima pravo na obnovu obiteljske kuće u mjestu Prekopa nedaleko od Gline, s “utvrđenim šestim stupnjem oštećenja”.

Puno šira odgovornost

– Ovo sam izvadila dan prije, nakon prvog potresa, kako bih kod sebe imala sve te papire – govori mi Dragana Balder dok mi pokazuje dokumente: zapisnik o primopredaji obnovljene kuće (između naručitelja i vlasnika korisnika) iz rujna 2001. godine te rješenje kojim je u srpnju 2001. utvrđeno da djed njezina supruga ima pravo na obnovu obiteljske kuće u mjestu Prekopa nedaleko od Gline, s “utvrđenim šestim stupnjem oštećenja”.

Njihova kuća jedna je mnogih koje su stradale u razornom potresu koji je pogodio Petrinju i okolicu iako ih je država obnovila nakon rata, u razdoblju od 1996. do 2001. godine, kada su postojala protupotresna pravila gradnje. Dragana Balder jedna je od rijetkih s kojima smo razgovarali, a koja je kod sebe imala dokumentaciju iz koje je vidljivo tko su prilikom obnove njihove obiteljske kuće bili izvođači radova, tko je bio područni, a tko lokalni nadzor…

Ostali naši sugovornici koji su ostali bez krova nad glavom ili su dokumentaciju ostavili u kućama koje su sada ruševina, pa u njih ne mogu niti ući ili se nisu usudili ući u kuće i tražiti tu dokumentaciju.

Posao nadzora nad obnovom kuće obitelji Balder obavljala je tvrtka Prostor – Forum Fining iz Zagreba, koja se u spomenutoj dokumentaciji navodi kao lokalni nadzor, a nije aktivna od 2011. godine. Direktor tvrtke svojedobno je bio Salih Hamzić, a nakon njega, u vrijeme obnove kuće Balderovih, to je bio Želimir Čivčija. Uspjeli smo jučer doći do Saliha Hamzića u njegovoj današnjoj tvrtki, ali su mu podaci o izvođaču i nadzoru nad konkretnom kućom bili nepoznati.

Rekao nam je da cijelu poslijeratnu obnovu treba sagledati u znatno širem kontekstu, a ne tražiti isključivu odgovornost samo u projektantu, nadzoru ili izvođaču radova.

– Odgovorni su svi sudionici obnove u dijelu svojeg djelokruga rada, pa tako i Ministarstvo, koje je sukladno Zakonu o obnovi definiralo okvir za obnovu, a dio odgovornosti je i na pojedinim vlasnicima kuća koji su na terenu znali zahtijevati radove i izvan okvira zadanih elemenata sanacije, rekonstrukcije ili gradnje – rekao nam je Hamzić te dodao da je njihova tvrtka u pravilu “radila upute za obnovu na nivou protupotresnih elemenata, ali da se u stvarnosti nisu mogli u potpunosti poštovati kriteriji s obzirom na tip i razinu obnove, kao što su zahvati na sanacijama i/ili rekonstrukcijama objekata. Za konkretan primjer rekao je da ne zna tko je radio uputu.

– Imali smo zadane smjernice za izradu uputa o obnovi, a objekte smo većinom obnavljali na postojećima temeljima, ali i zidovima koji u ratu nisu značajno stradali. Izvođač bi za svaki objekt dobio uputu o obnovi od lokalnog nadzora, koji je isto tako angažiralo Ministarstvo. Nadalje, postojali su i zadani elementi troškovnika s definiranim radovima i cijenama pojedinih radova, na osnovu kojih su se oni morali i izvesti.

Sve su to bili elementi koji su diktirali i samu obnovu. Jednako tako, iznad projektanata i lokalnog nadzora bio je još područni nadzor, a provodila se i revizija svake upute za obnovu. Obnova se bez revizije niti nije mogla realizirati na terenu. Tako da je u pitanju puno šira moguća odgovornost pojedinih sudionika obnove. Zapravo, moguće je i da iz same propisane procedure proizlaze svi današnji problemi. Vrlo je diskutabilno i tendenciozno svu krivnju generalno prebacivati na sve sudionike same obnove – utvrdio je Hamzić.

Izvođač radova na toj kući bila je tvrtka Andrašek d.o.o. iz Petrinje, koja je u međuvremenu otišla u stečaj, a njezin tadašnji osnivač, vlasnik i direktor Franjo Andrašek kaže da su u to vrijeme obnovili oko 300-tinjak kuća te 23 sakralna objekta.

Teško je generalizirati

– Dosad mi se još nije javio nitko čiju smo kuću radili, a da je stradala u potresu. Ovo je prvi slučaj za koji čujem, sigurno ću ovih dana otići tamo kako bih vidio što se dogodilo – rekao nam je Andrašek na početku razgovora. U potresu je, dodao je, stradala i njegova obiteljska kuća u Petrinji.

– To je stara kuća, koja je isto tako bila obnavljana, statika nije narušena, ali pao je dimnjak i puno je pukotina – rekao nam je Andrašek.

Posao obnove njegova je tvrtka, objasnio je, tada dobila na nekoliko natječaja koje je bilo raspisalo ondašnje Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo, a za njega nisu radili podizvođači, osim limara. Prisjeća se, međutim, kako je tada bila opća pojava da su konobari, vozači i drugi nestručni na svoja imena otvarali građevinske tvrtke.

– Mi smo kuće obnavljali prema tehničkim rješenjima koja su nam davali projektanti, čak su negdje isti radili projekt i sam nadzor. Uglavnom, osobno sam svojim djelatnicima uvijek davao uputu da se na konstrukcijskim elementima ne smije zakazati.

Međutim, sve je to tada bilo povezano i s troškovima projekta, pa su se neke kuće obnavljale na postojećim temeljima stare kuće, ovisno o tome kako je gdje koji projektant propisao jer, naravno, ako razbijate postojeće temelje i rušite, to je znatno skuplja opcija – rekao je Andrašek i dodao da je “teško dati generalnu ocjenu same obnove”, ali da su novi objekti trebali biti stabilniji od onih starih.

– Iako sve to rade živi ljudi, nadziru živi ljudi i sve je moguće – dodao je. Područni nadzor nad tom kućom radila je tvrtka Projektant iz Požege, koja je i danas aktivna, ali na njezin se broj telefona jučer nitko nije javljao.

Da su kuće bile obnavljane na stručno upitan način, očito je i iz primjera obiteljske kuće koja se nalazi u susjedstvu kuće obitelji Balder s početka teksta. Ta se kuća doslovno nakrivila te je propala, a njezin vlasnik Stjepan Vrbanac prilično optimistično gleda na cijelu situaciju.

– Sva je sreća da sam bio vani kada je zatreslo. U tom trenutku nitko nije bio u kući – rekao nam je Vrbanac, koji sada spava u kontejneru. Prisjeća se da je stara kuća imala visok stupanj oštećenja te da se obnova radila na temeljima i zidovima stare kuće.

– Ova je kuća imala 150 četvornih metara, a njezina dokumentacija je unutra, na prvom katu, pa ju, ako želite, idite potražiti – u šali je dodao Vrbanac, koji je iz ruševine izvadio samo nužne stvari.

Niz kuća u Strašniku

U mjestu Strašnik naišli smo još na cijeli niz kuća koje su isto tako građene ili obnavljane poslije rata, a danas su neupotrebljive.

– Sada će država drugi put platiti ono što je već platila – rekao nam je Tomislav Stanić iz Strašnika, dodavši da mu je kuća u obnovi bila polovično napravljena te da na kraju nije imao ni uporabnu dozvolu. Nešto nam je slično rekao njegov susjed Andrija Marinović, čija kuća također nije upisana u zemljišne knjige, a kroz njezine zidove danas se doslovno vidi dvorište jer su se cigle potpuno razišle.

Njihov susjed Ivan Marinović, koji je kuću kupio prije nekoliko godina te na nju stavio fasadu i novi krov, jedva je iz nje izašao tijekom potresa jer se prilikom udara, kako nam je ispričao, nakrivila, a ulazna su se vrata zaglavila i nije ih mogao otvoriti. Susjed prekoputa njega, koji se također zove Ivan Marinović, svoju je kuću pričvrstio gurtnama jer bi se, kako nam je rekao, rasula da je to ne drži.