DOMOLJUBNA POEZIJA: Dubravka Vukoja - KOLONA SJEĆANJA

Žive hodajuće rane

Rijeka tuge neisplakana

Ne broje više ni noći, ni dane

Umorna srca samo što ne stanu

Izgorjele svijeće, treperavo gasno

Svjedoci užasa u dugoj koloni

Bez ruku i nogu, u duši ranjeni

Svom bolu prepušteni, Bogu ostavljeni

Dok im se smiju zločinci i dušmani

Nekom politikom abolirani

Neki novi u koloni bez savjesti i povijesti

Bez ratne prošlosti koračaju po ranjenoj Vukovarskoj sadašnjosti

po nečijoj službenoj dužnosti.

Dubravka Vukoja