Predratna Općina Pakrac obuhvaćala je prostor današnjih Gradova Pakrac i Lipik. U njoj je prema popisu stanovništva 1991. go­dine živjelo 27 589 stanovnika, od čega je 46,4% stanovnika bilo srpske, a 35,9% hrva­tske nacionalnosti.

Općina Pakrac bila je jedi­na općina zapadne Slavonije u kojoj su Srbi imali prevlast, ali samo relativnu, no ni to ih nije zaustavilo u pobuni i težnji za pripojenjem SAO Krajini

Nakon prvih višestranačkih izbora 1990. na kojima nije ni bilo stranaka s nacionalnim predznakom, počinju se osnivati političke stranke s nacionalnim imenima.

Najjača hrva­tska politička stranka postaje HDZ, a srpska SDS. Obje počinju osnivati svoje ogranke po naseljima općine. Prvi ogranak HDZ­-a osno­van je u Badljevini 27. svibnja 1990. godine. Nakon osnivanja mjesnih ogranaka HDZ-­a, na velikom skupu u Hrvatskom domu u Pakracu 19. kolovoza 1990. godine osnovan je Općinski odbor HDZ-­a, a za predsjednika izabran je dr. Ivan Šreter koji postaje vođa hrvatskog naroda u pakračkom kraju.

Predsjednik pa­kračkog SDS i vođa srpske pobune postaje Veljko Džakula

Dr. Ivan Šreter, ukazom dr. Franje Tuđmana, imenovan je za predsjednika Kriznog štaba za zapadnu Slavoniju. Dan prije minobacačkog napada na Pakrac 18. kolovoza 1991., prilikom povratka iz Zagre­ba, zarobljen je na srpskoj barikadi u selu Kuku­njevac. Odveden je na saslušanje u Branešce, a zatim u logor Bučje gdje je vjerojatno ubijen. Njegovo tijelo do danas nije pronađeno.

Hrvatski sabor je 20. veljače 1991. godine donio odluku o razdruživanju od SFRJ. Samo dva dana poslije, pakračka Općinska skupšti­na, u kojoj su Srbi bili većina, izglasala je odlu­ku o pristupanju Općine Pakrac SAO Krajini.

Ustavni sud Republike Hrvatske poništio je ovu odluku 28.veljače 1991.

1. ožujka 1991., policajci srpske na­cionalnosti u Policijskoj postaji Pakrac ra­zoružali su hrvatske kolege, preuzeli kontro­lu nad policijskom postajom i istu noć blokirali sve prometnice oko Pakraca i Lipika.

U rano jutro, 2. ožujka, u Pakrac su stigle specijalne policijske postrojbe iz Bjelovara i Zagreba, a u Pakrac su u međuvremenu pristigle i jedinice JNA.

Većina pobunjenika je neposredno prije dolaska specijalnih policijskih jedinica napu­stila Pakrac te s obližnjih brda otvorila vatru. U razmjeni vatre bilo je ranjenih s obje strane.

Hrvatska policija preuzela je kontrolu nad policijskom postajom i Pakracom.

Ovi događaji postali su glavna vijest u tadašnjoj Jugoslaviji. Srpski mediji širili su dezinformacije o pokolju Srba u Pakracu, a u Beogradu izbijaju masovne demonstracije i neredi u znak podrške pakračkim pobunje­nim Srbima.

U Pakracu se 2. ožujka 1991. dogodio prvi oružani sukob između legitimne hrva­tske vlasti te pobunjenih Srba i JNA i mnogi povjesničari smatraju kako je upravo ovim događajem započeo Domovinski rat u Hrvatskoj

Nakon neuspjele pobune u Pakracu nepovjerenje i netrpeljivost između Hrvata i Srba u pakračkom kraju samo su porasli. Srbi su po svojim selima počeli masovno držati seoske straže u neopravdanom strahu od nove hrvatske vlasti koju su na najgori mogući način prikazivali srpski mediji i velikosrpski političari.

Pobunjeni Srbi pokušavaju destabilizirati hrvatsku vlast miniranjem sakralnih objekata, željezničke pruge, kuća i lokala istaknutijih Hrvata. Kapela sv. Josipa u Pakracu minirana je čak tri puta.

Uslijedili su napadi na hrvatske policajce – 9. lipnja 1991. iz zasjede je ubijen hrvatski policajac Vlado Laučan, prilikom kontrole prometa u selu Omanovac kod skretanja za Donju Obrijež. Vlado Laučan je prva žrtva velikosrpske agresije u pakračkom kraju. Nakon ovog zločina međunacionalni odnosi još su se više pogoršali, a njegova sahrana prerasla je u spontani bunt i otpor velikosrpskoj agresiji

15. srpnja 1991. u središtu Lipika iz obližnjeg parka izvršen je atentat na policijsku ophodnju prilikom čega je smrtno stradao hrvatski policajac Branko Čorak dok su dvojica njegovih kolega ranjena.

U noći s 20. na 21. srpnja, prilikom patroliranja Daruvarom, s leđa su pištoljem ubijena trojica policajaca Policijske postaje Daruvar. Među njima je bio i Robert Žili iz Donjeg Čaglića.

Kao odgovor na sva ova zbivanja započe­la je organizacija Hrvata i ostalih nacionalnih manjina na ovom prostoru u strahu od ekstremnih Srba

Logor Bučje osnovan je 17. kolovoza 1991. godine. Bio je to prvi srpski logor u Domovinskom ratu. U njemu je bilo zatvoreno između 200 i 300 hrvatskih branitelja i civila koji su bili izloženi fizičkim i psihičkim torturama, hladnoći, gladi i žeđi. Točan broj ubijenih nije utvrđen. Kao nestale se vode 22 osobe. U prosincu 1991. zbog hrvatske ofenzive logor je napušten, a logoraši premješteni u logor Stara Gradiška

19. kolovoza 1991. godine u ranim jutarnjima satima pobunjeni Srbi započeli su minobacačke napade na Pakrac, Prekopakru, Dobrovac i Lipik. Istovremeno pokreću pješački napad na Policijsku postaju Pakrac i samo središte grada. Policijsku postaju i nekoliko okolnih zgrada branilo je tek 40-­ak hrvatskih policajaca. Uspjeli su se obraniti od nadmoćnijeg neprijatelja sve do večernjih sati kada su im u pomoć pristigle specijalne jedinice MUP­a iz Zagreba i Bjelovara. Pristigle postrojbe razbile su blokadu PP Pakrac, potisnule neprijateljske snage iz Pakraca i u narednim danima uspostavile kontrolu nad dijelovima općine.

Na ovaj način osujećen je plan pobunjenih Srba da u svega nekoliko dana ostvare kontro­lu nad Pakracom i ostatkom općine. Pobunje­ničke snage povukle su se u svoja uporišta po okolnim srpskim selima odakle su nastavile artiljerijske napade na naselja pod hrvatskom kontrolom.

Sve do 24. rujna najžešće borbe vodile su se za grad Pakrac dok su ostala naselja pod hrvatskom kontrolom trpjela spo­radične artiljerijske napade. Pobunjeni Srbi ubrzo su spoznali da nemaju dovoljno snage da osvoje Pakrac i ostala hrvatska naselja te im je jedino preostalo da čekaju dolazak postrojbi Banjalučkog korpusa JNA koje su u to vrijeme već prešle rijeku Savu i prodirale prema Pakracu i Lipiku.

Početkom rujna kao pomoć u Pakrac pristi­gla je 1. satnija 105. brigade iz Bjelovara. Dio ove postrojbe je 8. rujna 1991. godine krenuo oklopnim vozilom u izviđanje. U selu Kusonje upali su u neprijateljsku zasjedu. Oklopno vozilo bilo je pogođeno ručnim bacačem, nakon čega su branitelji potražili zaklon u obližnjoj kući. Ubrzo su se našli u potpunom okruženju. Unatoč velikim naporima ostalih hrvatskih postrojbi na pakračkom bojištu, spašavanje opkoljenih suboraca u Kusonjama nije uspjelo. Nakon jakog otpora branitelji su svladani i likvidirani. U zasjedi u Kusonjama poginulo je 20 hrvatskih branitelja.

Broj 55 – redatelj Kristijan Milić inspiriran tragedijom u Kusonjama snimio je 2014. godine film Broj 55. Film je predstavljen kao prvi akcijski film o Domovinskom ratu. Nagrađen je s 8 Zlatnih arena na filmskom festivalu u Puli, a među njima i s Velikom zlatnom arenom za najbolji film

Početkom rata odnos snaga bio je višestru­ko na strani agresora. Domaći branitelji bili su malobrojni, bez odgovarajućih uniformi i sla­bo naoružani s nešto lovačkog oružja, oružja kupljenoga na crnom tržištu ili iz samoizrade. Malobrojno vojno oružje braniteljima je podi­jelila Policijska postaja Pakrac.

Pobunjeni Srbi su još u ljeto 1991. bili dobro naoružani od strane JNA i pripremljeni za rat. Raspolagali su velikim količinama vojnog oružja i lakšom artiljerijom.

Hrvatske snage na pakračkom bojištu opskrbile su se manjim količinama voj­nog naoružanja i opreme tek nakon osvajanja vojarne Polom kod Daruvara 16. rujna 1991. Nažalost, istovremeno su na pakračko bojište pristigle snage Banjalučkog korpusa čime se razmjer u oružju i broju vojnika još više povećao na stranu agresora

Pakračka bojišnica protezala se od Badljevine do Poljane u duljini od 40 km.

Neprijateljske snage činili su: milicija, jedinice Teritorijalne obrane koje su obuhvaćale domaće pobunjene Srbe te jedinice JNA iz BiH i Srbije. Ove snage kontrolirale su sva srpska naselja te dijelove najvećih naselja Pakrac i Lipik

Hrvatske snage u početku su bile malobroj­ne. Krajem rujna na pakračkoj bojišnici bori­lo se tek 500­-tinjak hrvatskih dragovoljaca i policajaca koji su nasuprot sebi imali desete­rostruko brojnijeg neprijatelja. S vremenom na pakračko bojište pristižu hrvatske postro­jbe iz drugih dijelova Hrvatske tako da se i taj odnos snaga u oružju i broju vojnika postupno mijenjao u hrvatsku korist

Sredinom kolovoza postrojbe Banjalučkog korpusa iz BiH prešle su rijeku Savu i započele osvajanje zapadne Slavonije. Njihov cilj bio je presjeći Hrvatsku na crti Stara Gradiška – Virovitica čime bi izašle na zamišljenu zapadnu granicu Velike Srbije. U toj nakani računali su na pomoć domaćih pobunjenih Srba. Banjalučkom korpusu trebalo je više od mjesec dana da se probije do Pakraca i Lipika. Sredinom rujna motorizirano – oklopne jedinice, mnoštvo artiljerijskog oruđa te tisuće vojnika iz sjeverozapadne Bosne stiglo je na pakračko bojište. Počeli su se razmještati po srpskim selima na uzvisinama oko Pakraca i Lipika.

Združene snage Banjalučkog korpusa i pobunjenih Srba 24. rujna 1991. započele su totalni artiljerijski napad na cijeloj pakračkoj bojišnici. U sljedećih nekoliko tjedana potpuno su uništena naselja pod hrvatskom kontrolom. Na Pakrac i Lipik padalo je dnevno na tisuće granata. Slična razaranja u Domovinskom rata pretrpio je samo još legendarni Vukovar. Civili počinju masovno napuštati svoje domove. Malobrojni branitelji osim svojih vojnih obveza primorani su evakuirati civile i pacijente bolnica u Pakracu i Lipiku.

Upravo se evakuacija pacijenata iz psihijatrijske bolnice u Pakracu smatra najhumanijom akcijom Domovinskog rata. Tom je prilikom evakuirano oko 300 pacijenata, unatoč teškim uvjetima i opasnostima koje su prijetile od neprijateljske vojske koja u svojim napadima nije štedila niti one najranjivije skupine.

U noći s 5. na 6. listopada 1991. ne­prijatelj je zatvorio jedine komunikacije koji­ma se moglo izaći iz gotovo opkoljenih Pakraca i Lipika onu kroz sela Batinjane i Gornju Obrijež te kroz Kukunjevac. Na ulazu u selo pobunjeni Srbi su u rano jutro počeli ubi­jati branitelje i civile koji su pokušali izaći iz Pakraca.

U pomoć strada­lima tada su krenule hrvatske snage iz Pakraca, Prekopakre, Velikog Banovca, Lipika, Daruvara i Garešnice čime započinje bitka za Batinjane.

Na ulazu u selo pogiba zapovjednik obrane Općine Pakrac Stjepan Širac.

Najtragičniji događaj toga dana dogodio se kada je u pomoć unesre­ćenima u Batinjane krenula interventna jedi­nica iz Velikog Banovca pod zapovjedništvom Marijana Krejčija. Devetorica branitelja upala su u neprijateljsku zasjedu u Romić­ sokaku u Gornjoj Obriježi gdje su svi ubijeni. Bitka za Batinjane vođena je do poslijepodnevnih sati kada je neprijatelj razbijen i primoran na povla­čenje.

Dio hrvatskih snaga tada se upućuje u ispomoć Pakracu i Lipiku gdje je također posta­lo kritično. Policijski punkt u Konstruktoru u Pakracu je u plamenu, a neprijatelj je počeo ulaziti u stambenu če­tvrt Jug. U Lipiku, ne­prijatelj je ušao u južne dijelove grada gdje je u borbama s neprija­teljem poginuo zapo­vjednik obrane Lipika Zdravko Mance.

Bitka za Batinjane ostat će zabilježena kao prva napadna akcija doma­ćih branitelja u kojoj je poražen neprijatelj. Nažalost, u borbama toga dana i neposre­dno poslije poginula su 23 branitelja i civila

Najjače borbe vodile su se u dva najveća naselja općine, Pakracu i Lipiku. U njima su se vodile ulične borbe jer su dijelove ovih naselja kontrolirale hrvatske snage, a dijelove snage neprijatelja. Hrvatske snage uspostavile su obrambeni sustav koji se sastojao od pun­ktova ili otpornih točaka. Punktovi su bili uglavnom najčvršći objekti na strateškim mjestima u kojima su bile razmještene manje grupe branitelja

Grad Pakrac branile su policijske snage iz raznih dijelova Hrvatske kao i domaći dragovoljci. Kontrolirali su uglavnom središte grada dok je neprijatelj pod svojom kontro­lom imao južne i istočne dijelove na obronci­ma Psunja. Dodatno osiguranje grada bile su snage 76. samostalnog bataljuna u Prekopakri i na Krndiji. Nepri­jatelj je u nekoliko navrata skoro osvojio cije­li grad, ali nasreću, malobrojni branitelji su odoljeli svim napadima. Slična situacija bila je i u Lipiku. Združene snage Banjalučkog korpusa i domaćih pobu­njenih Srba ušle su u Lipik 12. listopada 1991. Nakon cjelodnevnih borbi neprijatelj je zaustavljen na sredini Lipika, na glavnoj prometnici Filipovac – Dobrovac.

U središtu Pakraca i Lipika zaustavljene su neprijateljske snage u njihovom proboju do Virovitice. Hrvatska mnogo duguje toj maloj skupini hrabrih ljudi koji su osujetili neprijate­lja u cilju presijecanja Hrvatske u ovom dijelu

28. listopada 1991. godine osnovan je 76. samostalni bataljun kao domaća vojna postrojba. U njegov sastav ušli su svi branite­lji na području Općine Pakrac koji nisu bili pripadnici MUP-­a. Zapovjednikom je imeno­van Stjepan Klasnić, a njegovim zamjenikom Marijan Kulhavi Foka.

Bataljun se sastojao od 5 satnija, nakon ustroja brojio je 925 pripa­dnika. Zapovjedništvo je bilo u Prekopakri, a nalazio se pod zapovjedništvom Operativne grupe Pakrac u Donjoj Obriježi. Za iznimne uspjehe u obrani posebnim ih je ukazom pohvalio predsje­dnika Franjo Tuđman

U prosincu 1991. godine hrvatske snage pokreću ofenzivu na pakračkoj bojišnici, te oslobađaju veliki dio Općine Pakrac. Od 5. do 8. prosinca odvijala se akcija oslobođenja Lipika, Dobrovca i Kukunjevca kodnog imena Orada.

U ranim jutarnjim satima 5. prosinca započeo je kombinirani pješačko­-­tenkovski napad hrvatskih snaga iz Klise na Lipik te pješački na Dobrovac i Kukunjevac.

Krajem prosinca pojačao se pritisak hrvatskih snaga na preostali, neoslobođeni dio pakračke općine. Sa sjevera su prodirale 136. brigada iz Slatine i 127. iz Virovitice. Sudjeluju u čišćenju Papuka i probijaju se u sjevero­istočne dijelove Općine Pakrac. Istovremeno je s istoka prodirala 123. požeška brigada. Do Božića ove postrojbe oslobodile su većinu sela u istočnom dijelu općine čime su pod svoju kontrolu stavile prometnicu Požega – Pakrac.

S juga, iz smjera Novske, napadno je na Donji Čaglić i Kovačevac djelovala 1. gardijska brigada. Istovremeno s napredovanjem hrvatskih snaga sa sjevera, istoka i juga, napadno pokreću hrvatske snage razmještene na pakračkoj bojišnici. Okosnicu tih snaga čini domaći 76. samostalni bataljun

24. prosinca 1991. godine postrojbe SJ MUP­-a smještene u Poljani i 76. samostalnog bataljuna u operaciji Maslačak oslobađaju sela Veliku i Malu Derezu. Istog dana Operativna grupa Pakrac pokreće operaciju Alfa s ciljem oslobođenja Brusnika, Japage, Šeovice i Kraguja, koja je trajala do 29. prosinca.

27. prosinca hrvatske snage ovladale su okupiranim dijelom Pakraca, Japagom i Šeovicom. No neprijatelj je dovukao pojačanje i pokrenuo protunapad zbog kojeg su se hrvatske snage morale povući na početne pozicije. Nažalost u ovoj operaciji poginulo je 35, a ranjeno 62 branitelja. Među poginulima bio je i legendarni Marijan Kulhavi Foka.

Nakon potpisanog Sarajevskog primirja, 2. siječnja 1992. u proljeće iste godine pristižu mirovne snage UN, tzv. UNPROFOR, koje se razmje­štaju uz crtu razgraničenja. Njih čine postro­jbe iz Argentine, Kanade, Nepala, Jordana i Slovačke. U srpnju su zaraćene strane povu­kle svoje postrojbe i oružje iz zone sukoba.

Započela je obnova porušenih mjesta, obna­vlja se proizvodnja te započinje povratak civi­la. Unatoč potpisanom primirju trajnog mira još nema jer pobu­njeni Srbi i dalje pod okupacijom drže velik dio teritorija općine, sprječavaju komunikaciju s preostalim dijelom države s preostalim dijelovima države, a u čestim in­cidentima ubijaju i ranjavaju branitelje i civile. Ovakvo stanje nesigurnosti i varljivog mira trajalo je sve do operacije Bljesak 1995. godine

U vojno-redarstvenoj akciji Bljesak koja je započela u ranim jutarnjim satima 1. svibnja 1995. godine, oslobođen je okupirani teritorij zapadne Slavonije. Već drugog dana operacije oslobođeni su Okučani, a hrvatske snage izbile su na rijeku Savu.

Sljedeća dva dana protekla su u pregovorima, 4. svibnja 1995. godine pakračkoj policiji predale su se sve neprijateljske postrojbe oko Pakraca i Lipika.

Time je završila vojno-­redarstvena operacija Bljesak i Domovinski rat u pakračkom kraju.