Drama u izgradnji stadiona, Hrvati opet prevareni: Nevjerojatno gdje je sve zapelo

Tko nam je kriv što smo izgleda opet popili priču o stadionu u Zagrebu? Lani nismo razmišljali da je bila predizborna godina. Dakle, stigla nam je i izborna godina, a neprijeporno potrebna izgradnja novog, suvremenog stadiona u Zagrebu kao da je nestala iz vidokruga javnosti. Ta, tko će još „drviti„ o stadionu, kad tek dolaze izbori…

Hrvatska je država koja nije iskoristila sve benefite svojih nogometnih uspjeha, s tri medalje na svjetskim smotrama u zadnjih 26 godina – posjeduje sramotnu nogometnu infrastrukturu koje bi se posramile i najsiromašnije države svijeta.

Priča o ruševnom, starom maksimirskom stadionu toliko je već olinjala i otrcana da se medijski više ne može ni koristiti. Pa, čak i kao simbol ili barem nada za gradnju nečeg novog što grad Zagreb i cijela zemlja zaslužuju.

Predizborna laganja

Nas se samo hrani informacijama o nužnim koracima prema gradnji stadiona. Pa se veselimo kada čujemo iz izvršne vlasti „kako će se stadion sigurno graditi„, ili smo posve opčinjeni kada čitamo da je „postignut dogovor s crkvom oko zemljišta„.

Ne, nije to sve. Ako i kada dođe do rušenja starog maksimirskog stadiona za potrebe gradnje novog – Dinamo negdje treba igrati, zar ne? I zamišljeno je da to bude na obnovljenom stadionu u Kranjčevičevoj ulici. Gdje se osjeti kroničan nedostatak prostora. Taj stadiončić u gotovo samom središtu Zagreba jednostavno nije predviđen za veće gužve i posjete. Jer, stiješnjen je između stambenih zgrada i prometnica. I nema tog arhitekta koji će riješiti problem.

Ali, kako sila Boga ne moli, odluka je donesena. I još krajem prošle godine trebala je krenuti obnova stadiona u Kranjčevićevoj ulici. Koji bi novi, dotjeran primao 12 tisuća gledatelja. No, kao i sve u nas, niti jedan radnik se nije pojavio u prosincu u toj „ulici pjesnika„, kako novinari romantično zovu prometnicu koja vodi do stadiona.

Opet sve kasni

Kad se javnost zapitala što se događa uzvraćeno je bizarnim odgovorom. Naime, idejni projekt rekonstrukcije stadiona, izradio je zagrebački Arhitektonski fakultet, ali je gradska uprava morala raspisati i javni natječaj za izradu glavnog i izvedbenog projekta rekonstrukcije stadiona. I sad sve stoji.

Ukratko, odmah se prema natječaju uključio Arhitektonski fakultet prema čijoj ideji se treba provesti rekonstrukcija. No, naručitelj se odlučio za Sirrah projekt, tvrtku iz Osijeka koja je radila na Opus Areni. Sirrah projekt je tražio istu cijenu za izradu projekta (300 tisuća eura) kao i Arhitektonski fakultet i odabran je zbog boda više u ocjenjivanju ponude. Još su tri ponude egzistirale, čak i skuplje, od 320 do 370 tisuća eura.

No, tu priči nema kraja. Ugovor grada Zagreba i Sirrah prijekta nije bio potpisan. Iz prostog razkoga, Arhitektonski fakultet uputio je žalbu na ishod natječaja pred Državnom komisijom za kontrolu postupaka javne nabave. I sad se čeka. Do tko zna kada. Što je zgodno u cijeloj priči Državna komisija uopće nema rokove do kada mora odgovoriti na žalbu. Rok je beskraj. I kako tako dalje?

A riječ je o kud i kamo manje zahtjevniji, složenijem projektu nego što je gradnja stadiona u Maksimiru. Ne da gubimo povjerenje, već shvaćamo da ga nikad nismo smjeli ni imati. Sve što stoji i ne kreće postalo nam je normalno. Nenormalno bi bilo da se nešto konačno poduzelo. Zaključak? Ne vjeruj obećanjima u predizbornoj godini!