DRUGO LICE MEDALJE Tuđman nije htio ovakvu Europsku uniju! Dobivamo puste milijarde, a ne vidi se što stoji iza svega: ‘Ovo vam neće reći nitko iz HDZ-a, a ni SDP-a’

Hrvatska ovih dana obilježava deset godina članstva u Europskoj uniji. Nedavno je održan i svečani koncert u organizaciji Vlade RH kojim se proslavio Dan državnosti, ali i deseta godišnjica članstva u EU-u. U hrvatskom javnom i medijskom prostoru prisutan je snažan proeuropski narativ prema kojem je hrvatsko članstvo u EU-u neupitno te donosi blagodati hrvatskom narodu. Svatko tko se usudi, pa i konkretnim brojevima, izraziti sumnju u benefite članstva u EU-u biva marginaliziran i proglašen nazadnjakom, ekstremistom. Hrvatska politička elita još svoju briselsku politiku opravdava strateškim državnim ciljevima postavljenima u vrijeme osamostaljenja RH.

Još je prvi predsjednik RH, dr. Franjo Tuđman, postavio članstvo RH u euroatlantskim integracijama kao strateški cilj tada mlade hrvatske države. Tuđman je smatrao da je Hrvatska, sa svojim kršćanskim i civilizacijskim korijenima, sastavni dio europskog političkog i kulturnog prostora. Također, Hrvatsku je želio vidjeti u Europskoj uniji kakva je ona u početku bila zamišljena – kao zajednica ravnopravnih naroda koji dijele slične ili iste interese. Bila je to više konfederacija nego unija. Međutim, u proteklih tridesetak godina Europska unija se sve više pretvara u superdržavu, uniju, te se udaljava od izvornih ideja na kojima su je zamislili Adenauer i Schuman. U procesu pretvaranja EU-a iz Europske ekonomske zajednice (konfederacije) u superdržavu (uniju) najviše je stradala demokracija.

Poništavanje prava

Kao što središnja europska tijela, pa i Europski parlament, ograničavaju bilo kakvu raspravu o evoluciji EU-a, tako i države članice, ugledajući se u središnja europska tijela, marginaliziraju bilo kakvu ozbiljnu raspravu o budućnosti europskih asocijacija. Koronakriza te ruska agresija na Ukrajinu ponovno su u fokus zagovornika “učinkovite” EU administracije i “bržeg odlučivanja” vratili temu reorganizacije načina odlučivanja unutar EU-a. Kako bi EU postao udžbenički primjer vlasti oligarhije u kojoj građani odlučuju tek u tragovima, potrebno je dokinuti pravo veta. Odnosno, treba poništiti pravo da glas jedne članice može blokirati neku odluku EU-a kao zajednice država. Pravo veta već je godinama trn u oku zagovornicima većeg povezivanja i integracija nadležnosti unutar EU-a. U praksi je to pravo veta posljednji instrument malih naroda da ne budu potpuno uvučeni u sferu velikih članica koje u praksi ionako odlučuju o svemu. Spomenuta koronakriza te rat na istoku Europe ponovno su razbudili maštu zagovornika većeg EU jedinstva te su predložili da se u budućnosti obvezujuće odluke unutar EU-a donose natpolovičnom većinom svih članica. U praksi bi to značilo da bi članice tzv. stare Europe u svakom trenutku mogle preglasati nove članice na istoku EU-a.

Upravo su pojedine članice EU-a nakon zadnjih valova proširenja, iz središnje i istočne Europe, najveći trn u oku zagovornika veće kohezije unutar EU-a. Slijedom povijesnih iskustava i teškom mukom izborene slobode i obnovljene demokracije, navedene države članice ljubomorno čuvaju svoju neovisnost. Teško pristaju na prijenos nadležnosti na tijela EU-a i svako malo posežu za vetom. Stoga će u idućem razdoblju imperativ briselske administracije biti na nastojanjima da se ograniči pravo veta. Poljska i Mađarska zasad su najčešće posezale za tim instrumentom. Najveći prijepori Bruxellesa s navedenim članicama bili su vezani uz vladavinu prava i slobode medija.

Savršeni izgovor

Ustvari, Poljaci i Mađari nisu željeli izdvojiti svoj pravosudni sustav iz nadležnosti središnje države i podrediti ga briselskoj administraciji. Rat na istoku Europe dao je argumente briselskoj administraciji vezane uz nužnost reforme načina odlučivanja unutar EU-a upravo zbog ruskog utjecaja unutar pojedinih članica EU-a kojima je cilj paralizirati EU. Ustvari, bio je to savršen izgovor da se na dnevni red ponovno vrati stara želja pristalica veće kohezije. Briselska administracija znala je dosad koristiti i pristup europskim fondovima kako bi disciplinirala pojedine neposlušne članice. Na udaru je, zbog načina izbora sudaca vrhovnog suda, posebno bila Poljska. Međutim, ruska agresija na Ukrajinu privremeno je Poljake poštedjela nasrtaja iz Bruxellesa i njihovu pozornost preusmjerila na neposlušnu Mađarsku.

Hrvatska, zasad, nema problema poput Poljske i Mađarske. Naše političke elite, neovisno o tome je li riječ o HDZ-u ili SDP-u, dosljedno zagovaraju i opravdavaju sve poteze Bruxellesa. Opravdanje pred domaćom javnošću za takvo postupanje je kako takav pristup nema alternative. A potom obavezno naglase kako takva politika RH donosi velike benefite iz europskih fondova. U idućoj rečenici smo već na Pelješkom mostu pa potom na fondu za oporavak itd. Ukratko, kako ćemo se suprotstavljati Bruxellesu kada od njih samo dobivamo puste milijarde bez kojih ne bi bilo investicija i napretka. Omiljena tema naših poklonika briselske politike je i suficit u uplatama i isplatama iz europskih fondova. Tako se barata brojkom od nekih 50 milijardi kuna, za koliko smo navodno u plusu u odnosu na uplate u proračun EU-a. No je li to doista tako? Koji su to sve pokazatelji koje uzimamo kao bismo utvrdili jesmo li u plusu ili minusu za deset godina članstva u EU-u? Hrvatska je prilikom ulaska u EU, ali i još ranije, morala maksimalno liberalizirati svoje tržište.

Ovisimo o uvozu

To znači da smo postali maksimalno otvorena ekonomija. Naše tržište preplavili su strani trgovački lanci, poljoprivredni i prehrambeni proizvodi iz drugih država. Rezultat je bio propast brojnih malih trgovaca, ali i poljoprivrednih proizvođača koji nisu mogli konkurirati jeftinijoj stranoj robi koju su, uz to, obilato subvencionirale matične države. Posebno su nastradali proizvođači mlijeka te uzgajivači svinja i goveda. Naravno, gubitke koje smo ostvarili u tim sektorima nitko ne razmatra i ne zbraja. Ništa bolje nisu prošli ni proizvođači jaja, sjemenskog krumpira, ali ni povrtlari. Ni njih nema u statistikama naših vrijednih birokrata. Propala su nam i brodogradilišta te metalurška industrija. Iako njihova propast nije isključivo vezana uz ulazak u EU, nije im ni pomogla. Od trenutka ulaska u EU bilježimo stalni trend rasta uvoza električne energije, unatoč silnim površinama solara koji su instalirani po direktivama upravo EU-a. Naravno, ni ti podaci nisu u konačnoj bilanci pluseva i minusa vezanih za naše članstvo u EU-u.

Međutim, najgora, izravna, posljedica članstva RH u EU-u je odlazak više od 350 tisuća ljudi iz države, većinom mladih u naponu snage. Naši vrijedni demografi izračunali su kako je svaki odseljeni stanovnik RH stajao oko 150 tisuća eura. Kada pomnožimo navedene brojke, dolazimo do šokantnih podataka. Ispada da je RH u proteklih deset godina financirala Europsku uniju s više od 52 milijarde eura samo s radnom snagom. U tu brojku nisu uračunati gubici koje smo imali u poljoprivredi i industriji kao izravnu posljedicu članstva u EU-u.

Potpuni poraz

Kada brojke predstavimo u ovakvom kontekstu, onda onih 50 milijardi kuna, koliko smo navodno u plusu, djeluju smiješno prema 52 milijarde eura koje smo izgubili samo na osnovi iseljene radne snage. Ove podatke teško ćemo doznati od hrvatske prevladavajuće struje. Nekoliko je razloga za to. Prvo bi na vidjelo izašla potpuna nepripremljenost države za stupanje u multinacionalnu zajednicu u kojoj još nismo odredili svoje ciljeve. Druga je činjenica da bi vlast, neovisno o kojoj je stranci i grupaciji riječ, teško opravdavala bespogovorno uvođenje teških neoliberalnih konvencija i zakona u hrvatski pravosudni sustav koji iz temelja mijenjaju kulturološki okvir društva. Kada bi se stavili na stol zaista svi realni ekonomski pokazatelji u posljednjih deset godina članstva RH u EU-u, možda bi se netko mogao i zapitati – pa što to mi radimo s ovom državom?